Postoji trinaest razloga zbog kojih je tvoja drugarica mrtva. Ti si jedan od njih.
stop Ne možeš zaustaviti budućnost.
rewind Ne možeš se vratiti u prošlost.
play Jedini način da otkriješ tajnu je… da pristaneš na igru.

Ovo stoji na koricama romana pod nazivom “13 razloga”. Planetarno popularna američka tinejdž drama “13 Reasons Why” pripoveda priču u trinaest epizoda o Hani Bejker, srednjoškolki koja sebi oduzima život nakon serije događaja koji su je naveli na taj korak i za sobom ostavlja kasete sa nasnimljenih trinaest razloga zašto je to učinila. Na njima se nalazi svako iz njene okoline ko joj je direktno ili indirektno, namerno ili nenamerno, u jednom trenutku života učinio nešto nažao. Kasete, njenom željom, nalaze put do svakoga ko je igrao ulogu u zločinu i ukoliko iko od njih odbije da kutiju sa njima primi i krene da ih preslušava, ili ih nakon što je bio njihov red ne proslede sledećoj osobi kojoj su takođe namenje, one će dospeti u javnost i policiju.

Kako prenosi The Washington Post, serija naizgled ima odličan koncept i trudi se da pošalje poruku mladim ljudima i svetu uopšte. Međutim, u samom načinu na koji glavna junakinja to čini, kao i previše grafičkim sadržajem u seriji nastaje veliki problem i to je razlog zašto su mišljenja o ovoj seriji podeljena, kako među roditeljima tako i među stručnjacima koji se bave prevencijom samoubistava. Serija se bavi jako bitnim temama koje uključuju maltretiranje, seksualni napad i samoubistvo, ali s obzirom na to da je u pitanju serija namenjena mladoj publici, nije baš jasno jesu li uspeli da prenesu poruku na pravi način. U pitanju je žanr tinejdž drama, što u svojoj srži znači da je to uglavnom neobavezno, lagano štivo za ubijanje vremena, a da je ciljna publika nedorasla zadatku o odgovornosti koju ove teme sa sobom nose. Publika se lako da poistovetiti sa likovima, što naravno može biti jako problematično. Posebno ako se ona poistevećuje baš sa likom Hane Bejker. Hana je lik koji je dosta propatio na više nivoa, kako emotivnih tako fizičkih. Nakon serije maltretiranja i markiranja kako je droljasta od strane skoro cele škole, ona u jednom trenutku prisustvuje silovanju drugarice iz razreda što počinje da je izjeda iznutra, bez mogućnosti da se povodom toga ikome obrati, jer ni sama drugarica nije bila svesna čina, s obzirom na to da je bila mortus pijana na žurci dok se to odigravalo. Pored svega toga, Hana negde pred kraj serije biva i sama silovana od strane istog momka iz škole, tipičnog siledžije i manipulatora. Kao šlag na tortu, ona ne uspeva da dobije pomoć od školskog psihologa, kada prilikom pokušaja razgovora na tu temu bude navedena na misao kako je sama kriva za to što joj se desilo, što je najgora moguća stvar koja se može uputiti žrtvi silovanja. Na stranu što je osoba koja joj ne uspeva pomoći, paradoksalno, osoba kojoj je to profesionalno zanimanje i koja bi trebalo da ima pedagoško znanje kako i iz kog ugla da žrtvi priđe.

Koliko god ova “Netflix”-ova senzacija bila prijemčiva za oko i na vrlo maštovit način snimljena (naravno, ne zaboravimo da je ideja zapravo adaptacija gore pomenutog istoimenog romana Džeja Ašera, ali od koga dosta i odskače), ne problematizuje na pravi način te najškakljivije teme koje su silovanje i samoubistvo. Takođe, prema izveštajima Svetske zdravstvene organizacije, 90% ljudi koji izvrše samoubistvo pate od nekog oblika mentalne bolesti, a to su najčešće depresija i problem identiteta. Ni roman, ni serija, ni u jednom momentu ne navode da Hana Bejker pati od neke od ovih mentalnih bolesti, već vode ka romantizaciji njenog postupka što ustupa mesto riziku od njegovog imitiranja od strane tinejdžera čiji je um neverovatno jednostavno oblikovati pogrešnim porukama. Među tinejdžerima i adolescentima oduvek je postojao neki oblik trenda koji se mora ispratiti. Nažalost, u to spada i lančana reakcija na društvenu pojavu u obliku takozvanih “copycat” samoubistava. Ova kovanica ukazuje na to da se tinejdžeri lako prepuštaju imitaciji svega što im zaokuplja pažnju i/ili obuzima um u datom momentu, s nedostatkom mogućnosti ili umeća da razluče i odvoje prolazna i kratkotrajna osećanja od onih pravih. Velika kritika upućena je i preterano grafičkom prikazu njenog samoubistva, koje ona izvodi rezanjem vena u kadi punoj vode, dok su njeni roditelji u dnovnoj sobi pored, ne sluteći išta. Skrenuta je pažnja na to koliko je, iz etičkih razloga, bespotrebno brutalna takva scena jer ona čini više štete nego koristi, kako onima koji se bore sa suicidalnim mislima, tako i roditeljima koji su možda proživeli isto sa svojim detetom. Scena je senzacionalna i sirova, a poželjno je spomenuti i da Hana samoubistvo u knjizi vrši na zapravo jedan mirniji način, predozirajući se pilulama. Reditelj tvrdi da je ovu izmenu uveo kako bi dodao na važnosti ovakvog čina namerno naglašavajući koliko u njemu nema prostora ni za kakva spekulisanja o tome da li je takav način ikada pravi izbor. Međutim, prema organizaciji Suicide Awareness Voices of Education (SAVE), ovako prikazana scena nosi sa sobom dosta gore pomenutih etičkih grešaka.

Ono što je samo po sebi pogrešno uobličeno u ovoj priči, je to što je lik Hane jedan tragičan lik koji se na naizgled depresivan, ali zapravo opasan način sveti okolini koja ju je povredila. Njena osveta je prikazana na prilično nezdrav način time što ona nju vrši „from beyond the grave“, dakle time što će oduzeti svoj život i tako zapravo načiniti najveću moguću osvetu ljudima oko sebe. Suvišno je reći da to ne samo da daje pogrešne ideje tinejdžerima, već i da im prikazuje način nezdravog razmišljanja, što nekako u seriji nije postavljeno iz jednog kritičkog ugla, već je banalizovano i romantizovano. Romantizovano je time što je naš glavni lik Klej zapravo noseći stub priče i onaj iz čijeg ugla posmatramo, a to je naravno njena uzajamna simpatija. Gledajući iz njegovog ugla mi osećamo jaku empatiju sa Hanom, na momente čak i opravdavajući razloge njenog samoubistva. Samoubistvo NIKADA ne sme biti opcija. To je prvo na šta mladima treba ukazati, ali na pravi način, bez ulepšavanja i opravdavanja tog postupka. Bez toga, njihov um ne može pojmiti do srži sve strahote takvog čina. Hana i Klej su nešto kao moderni Romeo i Julija, gde Klej dobar deo serije, nakon što konačno uviđa njene razloge, preslušavajući njene kasete, želi da je osveti i krivi sebe što je nije spasao na vreme tako što bi joj iskazao ljubav onda kada joj je ona bila potrebna. On tokom cele radnje pati što to nije uradio dok je ona bila živa i smatra da bi ona možda još uvek i bila živa da je samo smogao snage da razbije svoju stidljivost, povučenost i neodlučnost da to učini. To tinejdžerima može slati potuku da je normalan sled okolnosti ubiti se ako ti simpatija ne uzvrati osećanja na vreme. Može li to zvučati tragičnije?

Samoubistvo je teška tema za suočavanje i skoro da je nemoguće to činiti bez pristupa koji nije kako senzacionalistički, tako ni reduktivan. Ne preostaje nam ništa drugo, do da, u nedostatku boljeg ugla, posmatramo ovu seriju kao jedan pozitivan pokušaj da nešto promeni i sklonimo njene mane sa strane. U nadi da će onaj pozitivan okvir i tema serije dopreti do ciljne publike, a da će se ono što je na problematičan i alarmantan načinprikazano prosto izgubiti negde u koracima. S tom mišlju, preostaje da sačekamo drugu sezonu serije koja je najavljena za 2018. godinu.

Piše: Bojana Prašović
Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu