Piše: Julijana Spasić

Sedmog novembra ove godine u bivšoj dvorani Doma Sindikata održala se premijera filma „Banditi u potrazi za mamom“. Posle prikazivanja na FEST-u film je postao deo redovnih repertoara domaćih bioskopa. Pre same premijere režiser filma Kosta Ristić objasnio je za „Danas“ da je u pitanju njegov debitantski film koji priča priču o tri romska dečaka i devojčici i njihovoj potrazi za majkom, ali i slobodom. Film je inspirisan životima glavnih junaka Kristijana (13), Sunite (14), Edina (12) i Emrana (15) koji tumače sami sebe, a nakon gledanja filma publiku ostavlja zbunjenom u razgraničenju gde se završava stvarnost, a počinje fikcija, što govori o odlično odrađenom posalu od strane malih glumaca i tima koji je radio na stvaranju filma.  Ipak, događaji koji slede posle premijere jasno prave to razgraničenje. Trenutna životna situacija „malih bandita“ i njihove porodice izuzetno je alarmantna, a svakodnevnom egzistencijalnom neizvesnošću sa kojom se suočavaju bavi se tek nekolicina aktivista i ljudi koji su radili na filmu.

Hronologija slučaja porodice Garip

Samo par dana nakon premijere, 12. Novembra, u Dorćolskom narodnom pozorištu održan je događaj „Benefit za porodicu Garip“ u organizaciji „Kolektivne odbrane stanara“, udruženja koje je poznato po direktnim akcijama koje za cilj imaju sprečavanja prinudnih iseljenja. Događaj je zamišljen u formi prezentacije koja će zainteresovane uputiti u problematiku slučaja ove porodice. Nakon predstavljanja organizacije publici se obratio režiser filma koji je izložio slučaj porodice Garip. Naime, porodica Garip, koju čini četvoro dece i samohrani teško bolesni otac, nasilno i bez najave iseljena je iz svog dugogodišnjeg doma u ulici Braće Baruh 24. Investitor je pod izgovorom „čišćenja“ objekata jednog jutra došao u pratnji nekoliko ljudi i bagera i porodicu izbacio na ulicu, tom prilikom ne dozvolivši im da pokupe svoje stvari iz kuće. Nakon toga od investitora uspevaju da izdejstvuju kontejner u kom žive i danas. Međutim, priča se ovde ne završava. Porodici Garip preti novo iseljenje, s tim što ovog puta rešenje o iseljenju potpisuje urbanistički inspektor. Na ovoj prezentaciji skupljeno je oko 10.000 dinara i odeća kao privremena pomoć porodici. Uroš i Katarina, aktivisti organizacije, pozvali su me u posetu porodici kako bih od njih dobila informacije iz prve ruke o situaciji u kojoj se nalaze.

To „đubre“ koje čiste, nečije su kuće

Prizor koji vidim po dolasku me šokira, s obzirom na to da je u pitanju kontejner postavljen usred ogromne zemljane površine. Ulazimo u skučeni kontejner i shvatamo da će predstavljati izazov to da se pored ove petočlane porodice i nas troje smesti unutra. Ta prostorija ima najviše 15m², i u njoj ima mesta samo za dva improvizovana kreveta, dve stolice, sto i jednu limenu peć koja, pretpostavljam, sagoreva drvo. Dok se upoznajemo primećujem i tri male mačke oko mojih nogu. Dino, otac „malih bandita“ mi objašnjava kako je napolju hladno pa su deca uvela mačke unutra. Uroš postavlja osnovna pitanja kako su danas i da li im je nešto potrebno; Dino odgovara da je dobro i da su jeli maločas i primećuje kako im fali frižider s obzirom na to da im se hrana koju imaju brzo kvari. Zaključujemo da ne bi bilo tako teško sakupiti novac za jedan manji frižider, a onda, kao što će se to dogoditi još mnogo puta u toku razgovora, shvatamo da podrazumevamo ono što se, nažalost, u ovom slučaju ne podrazumeva – u kontejneru nema struje. Počinjemo razgovor o iseljenju. Na pitanje da li je investitor dao neko objašnjenje kada ih je izbacio iz kuće i premestio ih u kontejner, Dino odgovara da nikakvo objašnjenje nikada nije dobio. Avgusta 2017. godine pojavio se izvesni investitor koji im je rekao da ima rešenje o čišćenju đubreta i bagerom im srušio kuću istog dana. „O kakvom đubretu oni pričaju, to su nečije kuće tu bile, kakvo đubre?!“, komentariše vidno potrešeni Dino i dodaje da su tom prilikom jedva imali vremena da uzmu obuću i osnovne stvari sa sobom, a za njima ostao je nov kauč i tepih. Prisećam se da sam već čula podatak da su neposredno pre iseljenja učenici škole „Braća Baruh“ pomogli renoviranje kuće porodice Garip, što mi je potvrđeno.
„Kristijanov drug iz odeljenja je jednog dana došao kod nas i video da je plafon malo popucao, ubrzo je došao njegov otac i rekao da mu je sin preneo da se plaši da će plafon pasti. Pitao me je da li nam treba novac, ja sam rekao da ne. Onda je pitao da li bi smeo da organizuje jedan roditeljski sastanak gde će se skupiti sredstva da nam srede malo kuću, ja sam to prihvatio, rekao – može. Onda je on okupio roditelje i skupili su novac i sredili nam sve. Namestio je prozore,  plafon, laminat, kupatilo i okrečio je, ma sve! Nije prošlo ni mesec dana od preuređenja i investitor je došao i sve porušio. Tu nam je ostao i novi kauč i novi tepisi koje su nam dali i ormani, posteljine, ma sve. A konačno smo imali priliku da živimo pravi život. Da deca budu u čistom, da imaju toalet“, opisuje Dino situaciju. Na pitanje da li postoji neka instanca kojoj se obraćaju za savet i da li imaju bilo kakav vid pravne ili bilo kakve podrške Dino odgovara negativno, naglašavajući da su im „jedina podrška Kosta Ristić i oni“ (aludirajući na Uroša i Katarinu). „Kosta je već sada kao naš, on je i pokrenuo sve ovo kada su nam poslali rešenje o ponovnom iseljenju“, kaže Dino, na šta Uroš dodaje da je jedina podrška koju imaju obećanje organizacije da će doći i pokušati da spreči iseljenje ukoliko do toga dođe. Za to vreme Dino mi dodaje rešenje koje potpisuje grad Beograd u kome se nalaže da se iseljenje izvrši za tri dana. Rok je prošao i Dino pretpostavlja da je zbog Kostinog zalaganja ovo iseljenje odloženo. Međutim, zaključujemo da je situacija i dalje neizvesna, Dino gotovo rezignirano kaže: „Ako nas i odavde izbace ja ne znam gde ćemo“.

„Ma neka budala me je oborila na ulici i šutirala. Ja sam stajao sa kolicima pored ulice, on je došao, rekao „Stani!“, oborio me i šutirao, šutirao, šutirao…“.

Ravnodušnost i humor kao mehanizam odbrane

Porodica se izdržava od socijalne pomoći i povremenim poslovima koje dečaci nađu, kao što je utovar uglja i skupljanje sirovina. Dino kaže da je dok je mogao radio, ali sada više ne može jer mu je slomljena kičma. „Bio sam kod lekara, na Banjici, rekli su mi da mi je polomljena kičma na tri mesta i da se takve operacije mogu izvršiti samo u inostranstvu, a da ja te pare nemam. Pitali su me da li hoću da ostanem u bolnici, ali ja sam rekao da moram da idem kući, imam četvoro dece da čuvam“, iznosi Dino do sada malo poznate informacije o svom zdravstvenom stanju. Zanimalo nas je kako je do preloma došlo, a od smirenosti kojom nam je Dino saopštio odgovor gotovo sam zanemela: „Ma neka budala me je oborila na ulici i šutirala. Ja sam stajao sa kolicima pored ulice, on je došao, rekao „Stani!“, oborio me i šutirao, šutirao, šutirao…“. Iz ravnodušnosti kojom je Dino prepričavao ovu užasnu nepravdu, ovo zlo koje poprima formu apsurdnosti, moglo se zaključiti, još jednom tog dana, da svakodnevnica ovih ljudi nije ništa nalik svakodnevnici koju podrazumevamo kada govorimo o osnovnoj, najopštijoj ideji normalnog života. U nadi da ću malo skrenuti misli sa onoga što sam prethodno čula pitam decu šta rade preko dana i kako im je u školi, međutim ni tu ne dobijam mnogo srećniji odgovor.  Preko dana se igraju, sede, pričaju, sada kada je hladno vreme više im je dosadno nego obično. U školi im je super, kažu, svi imaju dosta drugara. Sve je super osim problema koji im zadaje jedan učenik škole u koju idu. Osim što ih vređa i uznemirava u školi, desi se, kažu, da dođe i ispred kontejnera u kome žive i viče, vređa i gađa kamenjem kontejner. On obično dolazi biciklom uz pratnju jednog druga, a Dino kaže da Sunitu ovi događaji najviše uznemiravaju. Nekoliko puta su se žalili direktoru škole ali se nije mnogo toga promenilo. Iako nama „odraslima“ sve što čujemo nije bilo ni malo smešno, deca su nekako uspela da celu situaciju preokrenu i isprate humorom.

Pitala sam ih kako je došlo do ideje za film i koliko se priča u filmu poklapa sa stvarnim događajima. Kristijan objašnjava da je često posećivao bioskop „Zvezda“, gde je i upoznao Kostu s kojim se zbližio. Jednog dana Kosta ga je pitao da li bi on voleo da glumi u njegovom filmu, što je rado prihvatio. Dino dodaje da je jednog dana Kosta došao i pitao za dozvolu da svi snimaju film i od tada Kosta je postao „jedan od njih“. Film je inspirisan njihovim životima, ali nije sve baš tako, kaže Emran. Tačno je da ih je majka napustila, ali ne onako kako je prikazano u filmu i tačno je i da su bili u domu, ali opet ne iz razloga koji su prikazani na filmu. Završili su u domu tako što su se uspavali u tramvaju vraćajući se kući i nepoznata žena iz tramvaja ih je odvela u dom za nezbrinutu decu. Mnogo manje su na ulici, pogotovo noću. Najveći deo vremena provode u školi i kući, pogotovo sada kada je napolju hladno. Deca uz kikot zajedno odlaze napolje, a mi ostajemo sa Dinom koji za kraj sa nama, sada već pun emocija, deli svoje želje i nadanja. Kaže da bi najviše na svetu voleo da svojoj deci može da pruži sve što i njihovi drugovi imaju, on voli da su deca lepo obučena i da imaju normalne uslove za život, za sebe ne traži ništa, ali bi bio presrećan kada bi oni imali normalan život. Sada već skoro zamišljeno, dok pali cigaretu i gleda u prozor izgovara reči: „Da imam struju, vodu i jedan malo veći dnevni boravak, pa polako skupljam jedno po jedno… ja bih bio na konju“.

Deca se vraćaju unutra i mi se pozdravljamo sa njima i Dinom i zahvaljujemo im se na vremenu, obećavamo da ćemo ih posetiti opet, Uroš i Katarina to svakako često rade. Uroš primećuje da uvek voli da dođe jer se radi pre svega o jako dobrim ljudima, druženje sa njima mu popravi dan. Po izlasku iz ove improvizovane kuće, ali definitivno doma, koračamo u tišini. Odjednom svi počinjemo da nabrajamo opcije koje su nam poznate kako bi popravili makar malo stanje u kome živi ova porodica. Zaključak nije bio inovativan, nekoliko pojedinaca ne može mnogo da učini, ali ukoliko se organizuje i informiše veći broj ljudi možda postoji neka nada da zajedno omogućimo bolji život ovoj porodici. Zato Vas ovim putem pozivamo da ukoliko možete na bilo koj način da pomognete, novčano, idejno ili organizaciono, obratite se „Kolektivnoj odbrani stanara“ ili pišite na mejl:  pomocporodicigarip@gmail.com

Konačni cilj svakako jeste pronalaženje dugoročnog stambenog rešenja za porodicu Garip. Do tada, privremeni ciljevi podrazumevaju: priključenje struje u postojećem objektu, potencijalno rešavanje problema toaleta i novčana pomoć.

Žiro račun na koji možete uplatiti novac:
160-5100103298671-62
u pitanju je Banca Intesa, a žiro račun je na ime: Dina Arifi

Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu