’’Poručujemo svim investitorima, budu li se pojavili na bilo kojoj lokaciji, bilo da je pod zaštitom ili ne, pojavićemo se na lokaciji i nećemo dozvoliti da naše reke završe u njihovim cevima’’, odjekivalo je vestima i portalima početkom septembra nakon što su meštani iz okoline Pirota organizovali, kako oni to zovu, ’’ekološku bunu’’. Bunu su propratili protesti, peticije i masovno skupljanje potpisa, poziv na akciju preko društvenih mreža, te su i javne ličnosti dobile priliku da pokažu koliko cene prirodu i njena bogatstva. U jednom trenutku, izgledalo je to kao borba Davida i Golijata – gotovo cela zemlja postala je ekološki osvešćena i uzdigla se protiv nesavesne vlasti. Šta je to što je podstaklo narod da se pobuni i znamo li uopšte protiv čega ustajemo?

Vlada Republike Srbije isplanirala je izgradnju šezdesetak derivacionih mini-hidroelektrana, sa ciljem smanjenja ekološkog otiska, smanjenja utroška energije i prelaska na čistiju, zeleniju energiju. Povećano korišćenje obnovljivih izvora energije, u konkretnom slučaju vode, je samo po sebi veoma pohvalno, naročito ako se uzme u obzir činjenica da građani Srbije svakog meseca, u okviru računa za struju, jedan deo novca izdvajaju upravo za obnovljive izvore energije. Konačno bi postalo iole vidljivo ono što se plaća i delom bi bilo jasnije kome i gde novac odlazi. Priča na papiru zvuči sjajno, sem manjeg problema – ceo projekat isplaniran je u okviru zaštićenog prirodnog područja, Parka prirode ’’Stara planina’’.

Pitanje koje je preplavilo naslove: ’’Kome uopšte pada na pamet da gradi u okviru zaštićenog područja?’’ i više je nego promišljeno jer, zaista, zar sama reč ’’zaštićeno’’ ne nosi određeni teret i obavezu? Pregrađivanje cevima, izmeštanje prirodnih tokova, kopanje bagerima i kompletno menjanje i preusmeravanje rečnih tokova možda bi i bilo u redu da se ne radi o zaštićenom području i da nisu u pitanju reke ponornice, poput Jošanice, Rudinjske, Rakitske i Crnobrške reke. Čitavo područje zapravo je poprilično nestabilno i osetljivo, te i minimalne promene mogu dovesti do problema ogromnih razmera. Slučaj Rudinjske reke, koja je nestala pod zemljom posle izmeštanja i koju su građani lično vratili u korito, oslikava sve moguće posledice gradnje koja je, bukvalno, nelegalna. Posledice postaju još katastrofalnije kada se pogleda šira slika, koja rezultira potpuno uništenim prirodnim ekosistemom, inače staništem mnogih biljaka i životinja, među kojima ima i zaštićenih i retkih vrsta koje se nalaze na ivici opstanka. Međutim, sve to donekle pada u drugi plan kad se doda još jedna posledica izgradnje hidroelektrana – presušili bi svi izvori pijaće vode u Pirotu i okolnim mestima. Ne dovodi se u pitanje da to zaista predstavlja ogromnu pretnju, ali se dovodi u pitanje broj građana koji bi ’’digao ustanak’’ da su posledice isključivo po prirodu i živi svet. Spremnost da se zažmuri na jedno oko bila bi, zasigurno, sveprisutna pojava, da nisu prevladali antropocentrični razlozi i motivi za pobunu. Ali, kada se uzme u obzir stvarna zabrinutost naših građana za prirodu i edukacija o važnosti očuvanja iste, bilo bi totalno pogrešno osuditi narod jer brine za sebe i vodu iz česme.

Pismo osude ide onima koji su odobrili potpisivanje dozvole za gradnju u okviru Parka prirode, koje se u svakom smislu kosi sa zakonom i trebalo bi da rezultira zabranama, velikim novčanim kaznama, a možda i stavljanjem iza rešetaka onih najodgovornijih, ujedno najpohlepnijih. Pravdanje ilegalne radnje potrebom za čistijom obnovljivom energijom zahteva argumente, koji u ovom slučaju ne postoje, jer bi se korist merila u opsegu 0-1%, a šteta bi bila nesaglediva. Međutim, Srbija kao jedna od najsiromašnijih zemalja regiona ne bi mogla ili ne bi želela da uloži novac u druge vidove obnovljive energije, te su se predstavnici vlasti odlučili za najbezbolniji i najjeftiniji ’’korak ka zelenijoj budućnosti’’, a to su upravo derivacione mini-hidroelektrane. Bolje išta nego ništa.

I dok bune rastu i vode se rasprave među stručnjacima o prednostima i manama ovih objekata, a nesumnjivo je da mini-hidroelektrane imaju i dobrih strana, poput elektrifikacije ruralnih naselja koja vodi njihovom razvoju i praktično neograničenog radnog veka, jedna strana ove priče nam uporno odmiče – ko ima korist od svega ovoga? Nameće se zaključak, ali ujedno i otvara pitanje, da je ta grupa ljudi, ili čak pojedinac, veoma uticajna i jača od zakona. Sukobi će tinjati, utišavati se i rasplamsavati, ali ova strana ostaće netaknuta i posmatrati predstavu iza kulisa.


Piše: Kristina Stevanović

Tekst je nastao u okviru Škole medijske pismenosti Centra za marginu