Hju Hefner je nedavno preminuo. Njegova smrt je ponovo pokrenula debatu koja je trajala još tokom njegovog života. Debata je ovaj put postavljena u vidu pitanja „na koji način treba istorija ali i savremeno društvo da pamti osnivača Plejboja?“. Zbog specifičnog odnosa koji je imao prema ženama, ovo pitanje je posebno interesantno za feminstkinje i feministe, posebno one koje spadaju u grupu pristalica feminizma trećeg talasa, a ta grupa je na Zapadu najbrojnija. Ostavićemo lik i delo ovog čoveka po strani i biće naznačeno da je ovo pitanje samo deo korpusa pitanja koji se odnose na temu seksualizacije žene, što je samo po sebi podvrsta korpusa pitanja o ženskoj seksualnosti.

Feministkinje trećeg talasa feminizma nemaju jedinstven stav o sve većoj rasprostranjenosti obnaženih ženskih tela u medijima. Dok jedne tvrde da je to nastavljanje prikazivanja i shvatanja žene isključivo kao seksualnog objekta, druge tvrde da je to vid emancipacije žene i njenog raskida sa okovima patrijarhalnog društva. Tu se javlja nešto što se može shvatiti kao paradoks: iako je bilo uvreženo mišljenje da je jedina funkcija žene da rađa i podiže decu, dakle reproduktivna funkcija koja se dovodi u vezu sa posmatranjem žene kao seksualnog objekta, patrijarhalno društvo je težilo da ograniči ženama slobodu u svakom pogledu, uključujući seksualnu slobodu. U tom smislu, može se reći da je motiv bio sličan onom u islamskom svetu: lepota žene je bila toliko vredna da se morala pokrivati da ne bi izazivala požudu kod drugih i da bi očuvala svoju vrednost tako što bi se čuvala samo za supruga. Žena je svedena na njene fizičke karakteristike ali su one skrivane da bi očuvale svoju čednost. Dakle, njoj je pripisana vrednost kojom se nije smela koristiti.

Danas su ljudi „bombardovani“ sadržajem sa seksualnom konotacijom. Kao što reče Oskar Vajld, „život imitira umetnost“ te sadržaji koji se prikazuju se često oponašaju. Nove generacije se ponašaju slobodnije nego starije, ali je „konzervativni moral“ uvek prisutan. Isti oni koji nisu imali nikakav problem da se ponašaju slobodnije, dakle suprotno volji svojih roditelja, sada ne vide ništa licemerno u tome da kukaju kako se „u njihovo vreme znalo“, kako „danas nema morala” (smatrajući da je baš u „njihovo“ vreme on bio posebno izražen), te pokušavaju da drugima nametnu svoju volju. To, naravno, nije ništa novo, trajalo je tokom cele istorije i, nažalost, predstavlja nešto što je u ljudskoj psihi – nametanje svoje volje terajući ljude da uspostave njihove vrednosti. Ono što posebno alarmira je da ljudi koji sebe smatraju progresivnim prihvataju neke elemente tog „morala“. Oni često  ne idu toliko daleko da osuđuju devojke koje praktikuju slobodnije ponašanje, ali osuđuju eksponiranje takvog ponašanja. U tom smislu osuđuje se pornografija zbog načina na koji je žena obično tretirana u tim filmovima ili časopisi sa obnaženim ženskim telima na naslovnoj strani i njihovi kupci, ali često ne i žene koje voljno odlučuju da se u njima pojavljuju za novac. One su često shvaćene kao „jake“ i „svesne svojih mogućnosti“, mada ih neke radikalnije feministkinje koje sebe shvataju kao „progresivne i liberalne“ osuđuju iz istih razloga iz kojih ih glavni predstavnici patrijarhata osuđuju. Pravi primer „Horseshoe“ teorije!

Hrišćanski moral po kome žena treba da se stidi svog tela i uopšte seksualnosti treba poslati na smetlište istorije jer je opresivan i autoritaran.

Ipak, ne može se reći da kritike nisu osnovane. Seksualizacija sve mlađih devojaka je prisutna, na primer, u muzičkoj industriji. Provokativnost je nametnuta norma i one se ponašaju na način za koji možda smatraju da nisu zrele ili misle da je takvo ponašanje neprimereno. Od većine ženskih pop izvođača očekuje da prodaju svoj seksapil. Štaviše, više se naglašava njihov izgled nego njihov talenat. U tom smislu, one gube svoju individualnost, imaju manje umetničke slobode i više moraju da igraju ulogu koju im producenti nameću, te se sa te strane može shvatiti da patrijarhat i dalje ženama nameće određene rodne uloge koje su vekovima vezivane uz ženski rod. Te rodne uloge su ponižavajuće jer se ženama šalje poruka da se priklone i povinuju muškarcima koji će se boriti za njih zajedno, umesto da se žene same izbore za, npr. status u društvu, bogatstvo i poštovanje.
Međutim, sa popularizacijom imidža jake i nezavisne žene, nastaju i pesme koje govore o njenom osnaživanju. Dakle, može se reći da tržište prati trendove i odgovara na njih, ali se, takođe, može reći da takve pesme predstavljaju lični stav autorke i da pokazuju obožavateljima kako da se ponašaju.

Kako mediji utiču na ponašanje mladih devojaka i kako se treba postaviti prema tom problemu? Ustanovili smo da ljudi žele da se ponašaju u skladu sa sadžajem koji im prikazuju mediji. Da li to znači da treba cenzurisati sadržaj koji se prikazuje? Nikako! Lični stav autora ovog teksta je da se mora shvatiti princip „autonomije volje“. Ukratko, da dokle god obe strane imaju konsenzus oko toga šta rade i nisu u zabludi, takav sporazum je valjan. Dakle, treba postupati bez ikakve osude, čak i moralne, jer se ljudi ponašaju onako kako je to u njihovom najboljem interesu, te treće strane ne treba da utiču na to. Ako odluče da se na određeni način oblače, ponašaju, da grade sopstveni identitet prema svojim nahođenjima, to je sasvim u redu ako ne čine nikom štetu osim sebi. U tom smislu, društvo ne treba da nameće određene uloge ženama nego treba da poštuje njihovu volju. Umesto zgražavanja nad određenim pojavama, član društva samo treba da ukaže da se možda sa tim mišljenjem ne slaže i da ponudi alternativu. Ako lice nije fizički ili psihički zrelo, treba ga samo pokušati vaspitati umesto osuđivati. Jer, koliko god nekome „promiskuitetno“ ponašanje smeta, to ponašanje je uglavnom nastalo slobodnom voljom. Nikakva zabrana neće to iskoreniti, ali će povećati stigmu koja postoji. Hrišćanski moral po kome žena treba da se stidi svog tela i uopšte seksualnosti treba poslati na smetlište istorije jer je opresivan i autoritaran. Umesto toga, seksualnost je tema koja treba da se pokreće i u školama, u obrazovne i preventivne svrhe. Ako se to prihvati, kontradiktorno je govoriti o bilo kakvoj cenzuri ili stigmatizaciji.

Piše: Filip Mihajlović
Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu