Panel o bračnoj jednakosti na konferenciji “The Global Human Rights Forums”, moderirao je Predrag Azdejković, a teme koje su se pokrenule na panelu jesu da li je Srbija spremna za gej brakove i koje preduslove je potrebno ispuniti da bi se oni desili, šta pokazuju istraživanja rainbow porodica u Bugarskoj i koliko se balkanski kontekst razlikuje od EU i u kom smeru treba usmeriti sociološka istraživanja ove problematike.

O lokalnom kontekstu govorili su Predrag Azdejković (GLIC) i Mladen Antonijević Priljeva (IDEAS). Obojica su istakli da je najveći problem u Srbiji neformirana LGBT zajednica koja će biti proaktivna u borbi za bračnu jednakost, ali i sva ostala prava koja su LGBT osobama uskraćena. Azdejković je istakao da je srpska vlada obećala u akcionom planu strategije protiv diskriminacije u Srbiji da će do kraja sledeće godine biti rađeno na registraciji istopolnih partnerstava i problemom koji trans osobe imaju sa dokumentima nakon prilagođavanja pola. Azdejković smatra da se to neće desiti, niti da je pravo vreme za to, jer je potrebno raditi sa LGBT osobama na pitanju coming out-a koji predstavlja najveći problem za formiranje zajednice, s obzirom da je strah od odbacivanja izuzetno jak, kao i činjenično stanje da je stepen nezaposlenosti i siromaštva u Srbiji izuzetno visok i LGBT osobe koje žive sa roditeljima, zavisne od njih, pri čemu su roditelji često homofobični, imaju daleko veće probleme od gej brakova, koji bi trenutno, čak i kada bi se legalizovali, bili dostupni samo bogatim gej osobama. On je takođe istakao da Srbija izgleda kao SAD 80-ih, ali u drugom, njemu daleko važnijem smislu – po epidemiji HIV virusa među mladim gej muškarcima, o čemu se nigde ne piše i ne govori, niti institucije zanima da se ovim problemom bave.

Priljeva je takođe istakao problem nedovoljno proaktivne LGBT zajednice koja je u potpunosti nevidljiva, samim tim s obzirom da svega 10% ispitanika u Srbiji navodi da poznaje nekog ko je gej ili lezbejka dolazimo u situaciju da ogromna većina stanovništva mišljenje o LGBT zajednici gradi na osnovu medijske reprezentacije koja je prepuna stereotipa i predrasuda. Ovo je veliki problem s obzirom da je za usvajanje zakona neophodna prvenstveno adaptacija institucija na to, a pre svega minimum konsenzusa u zajednici da bi se zakon implementirao. U suprotnom, čak I usvojen zakon biće tretiran od strane institucija i šire društvene zajednice kao nasilno nametnut akt. Neophodno je ostvariti pozitivne političke i društvene okolnosti, a najsigurniji put je preko političara koji se moraju senzibilisati da u svojim javnim nastupima nemaju homofobične izjave i komentare i osnažiti da sankcionišu delovanja homofobičnih društvenih grupa. Druga važna stvar pre usvajanja istopolnih brakova je osnaživanje LGBT zajednice i tu je ponovo važno pitanje coming out-a. Ukoliko se usvoji zakon koji LGBT osobe neće koristiti isti će služiti kao kontra-argument homofobičnim grupama protiv bilo koje druge inicijative u cilju poboljšanja položaja LGBT populacije. Da bi se coming out desio, potrebno je da institucije budu pripremljene za diverzitet i spremne da ponude jak sistem podrške – neophodno je pre svega institucije adaptirati za pravnu, socijalnu i zdravstvenu zaštitu LGBT osoba.

Situacija u susednoj Bugarskoj, zemlji Evropske unije, takođe nije sjajna i o tome je govorila Gloria Filipova, predstavnica istraživačnog centra Bilitis. Istopolni brak u Bugarskoj nije legalan, niti su rainbow porodice prepoznate, ali usled različitih individualnih strategija one postoje. Uglavnom su lezbejski parovi razvili strategije osnivanja porodice, dok je gej parovima to bukvalno nemoguće, osim u slučaju da singl muškarac usvoji samostalno dete, što je jako teško. U svakom slučaju, ove porodice su društvena realnost, a prema istraživanju koje trenutno ova organizacija sprovodi postoje tri ključne problematične oblasti: pravne barijere, institucionalne barijere i poteškoće u svakodnevnom životu. Prve dve oblasti tiču se nejednakog tretmana istopolnih porodica i niza zakon predviđenih prava koje ove porodice ne mogu da ostvare, kao što su nasleđivanje i sticanje zajedničke imovine (moguće je jedino pri kupovini nekretnina da dvoje ljudi bude evidentirano kao da je kupuju zajedno), nemogućnost posete partnera u bolnici niti  dobijanja bilo kakvih informacija o zdravstvenom stanju ili donošenja life-saving odluka u ime partnera ili deteta, nemogućnost ostvarivanja roditeljskih prava za nebiološkog roditelja, neprepoznavanja dece kao braće i sestara, deca ne mogu da ostvare pravo nasleđivanja penzije nebiološkog roditelja, nemogućnost dobijanja porodičnih olakšica pri kupovini nekretnina, kao i dobijanja pomoći u slučaju nasilja u porodici s obzirom da zajednice nisu prepoznate kao porodice. Na nivou svakodnevnice ove porodice se susreću sa diskriminacijom, odbijanjem od strane porodice i prijatelja, strahom od coming out-a i strahom da će deca biti diskriminisana ili maltretirana ukoliko do njega dođe, a najveći izazov je objasniti deci porodičnu situaciju s obzirom da nema vidljivih role modela u okolini na koje je moguće referirati. Ipak, prema mišljenju govornice situacija u Bugarskoj se menja, sve je više porodica spremno da javno govori o tome, zajednica jača i širi se i vidljivost je sve veća.

Na temu istraživanja istopolnih porodica nadovezala se Dr Smiljka Tomanović, profesorka sociologije porodice i sociologije detinjstva na katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Ona je istakla da je potrebno promeniti paradigmu istraživanja netradicionalnih porodica. Istraživanja koja do sad postoje, a koja uključuju decu, bave se efektima socijalizacije u cilju legitimizacije normalnosti ovih porodica. To predstavlja epistemološku grešku – na taj način se potvrđuje da postoji razlika između istopolnih i heteroseksualnih porodica i da normalnost ovih drugih treba dokazati. Iz aspekta sociologije porodice deca nisu outcome socijalizacije, već socijalni akteri sposobni da percipiraju I delaju u svakodnevnom kontekstu, ovde I sada. Ovo je kompatibilno sa perspektivom istraživanja netradicionalnih porodica kroz aspekt porodične prakse koji su razvili britanski sociolozi Dejvid Morgan i Dženet Finč. Porodice ne treba istraživati kao strukture po heteronormativnoj matrici, već su one određene socijalnim aspektima – akterska perspektiva određeju porodicu na osnovu prakse – ono što radimo kao porodica čini porodicu i ono što značajni drugi prepoznaju kao porodične prakse. Prepoznavanje od strane značajnih drugih, porodice i prijatelja, posebno je značajno jednoroditeljskim porodicama, istopolnim porodicama i ostalim tipovima porodica koje se ne uklapaju u tradicionalnu porodičnu matricu. Po mišljenju profesorke važno je istraživati istopolne porodice iz dva aspekta – partnerski aspekt (da li su partnerstva asimetrična, manje asimetrična ili simetrična, da li su odnosi drugačiji ili isti kao u heteroseksualnim partnerstvima, kako partneri definišu podelu kućnog posla i roditeljskih obaveza – da li obrasci opstaju ili su skloni pregovorima) i perspektiva dece (kako deca vide istopolne porodice, kako dete percipira porodične prakse i porodični život, koje strategije i perspektive dete razvija u svakodnevnom kontekstu – na isti način na koji se istražuje perspektiva deteta iz jednoroditeljskih porodica, dece razvedenih roditelja i sl.)

Ono što je izašlo kao epilog jeste potreba da se otvori dijalog – u akademskoj zajednici na drugačijem i prilagođenijem pristupu istraživanju istopolnih porodica, a u aktivističkoj zajednici na radu sa LGBT populacijom, stvaranju jake zajednice i institucionalnih preduslova za legalizaciju istopolnih partnerstava.

 

*Tekst o panelu sastavljen je iz delova teksta objavljenom u 33. broju magazina “Optimist”, autora Nemanje Marinovića