Razgovarala: Helena Petrović

Nadu Habib prvi put sam srela u Kairu, na premijeri njenih dečijih predstava “Ja sam Malala” i ”Marija Kiri”. Sami nazivi predstava ukazuju da kroz njih deca odaju poštovanje dvema značajnim ženskim figurama u istoriji i kroz radionicu se upoznaju sa njima. Međutim, tek kada sam saznala Nadinu priču i životnu misiju , ovaj, nama ni po čemu specifičan projekat, dobio je potpuno novo značenje.

Nada Habib je osnivačica organizacije “Thoth” za razvoj i očuvanje egipatskog nasledja i protagonistkinja filma ”Nadina revolucija”, to su fakti koje lako možemo prinaći. Ipak, da bi zaista razumeli ko je ona, moramo se upoznati sa Egiptom iz ugla jedne žene. Egiptom, u kome je seksualno zlostavljanje svakodnevnica, bračno i radno pravo, najblaže rečeno, nije naklonjeno ženama, a sloboda izbora, samo iluzorni proizvod mentalne opresije, Egiptom u kome i dan-danas postoji ritualno obrezivanje žena! Revolucija 2011. godine i tzv. Arapsko proleće, donela je pogodne struje za nastajanje organizacija za ženska prava, umetničkih projekata i okupila veliki broj mladih ljudi sa zajedničkim ciljem. Uprkos tome, shvatamo da je menjanje statusa žene u društvu, u okruženju kakav je Egipat, nažalost teško i gotovo opasno. Da bih iz prve ruke saznala više o tome, zamolila sam Nadu za intervju, što je ona velikodušno prihvatila.

Najpre, reci mi kako si došla na ideju da snimiš film i kako je on sniman?
– Bilo je to 2011. godine kada me je jedan prijatelj upoznao za mladom rediteljkom iz Amsterdama po imenu Klaudia Lisboa koja je došla u Egipat kako bi snimila priče o revoluciji. Tada sam joj rekla da imam jednu veliku priču za nju. Planirala sam da pokrenem dečije pozorište u kojem bih decu podučavala promenama koje revolucija donosi kao i političkom obrazovanju prenesenom putem predstava. Snimile smo nekoliko razgovora i potom je otputovala nazad za Amsterdam. Nekoliko meseci kasnije se vratila, rekavši da Nadine priče o revoluciji nisu dovoljne, želela je da napravi priču o mom životu. Pristala sam, a kada mi je rekla da sve što treba da radim je da budem otvorena pred kamerom, shvatila sam da pravimo dokumentarac.

Rođena sam u Saudijskoj Arabiji i vaspitana da verujem da sam seksualni objekat i da treba da se sakrijem od očiju muškaraca. U islamu, sve je u vezi s muškarcima.

Demontrativno si skinula hidžab kao znak svog feminizma. Kakve je promene to za tebe donelo i šta je sve predstavljalo?
– Hidžab sam skinula na dan kada sam diplomirala. Dotada, bila sam poslušna ćerka koja je uvek radila ono što su roditelji od nje želeli. Nosila sam hidžab i studirala Vaspitački fakultet, kako religiozno! Onda sam se zapitala šta ja u stvari želim i odlučila da se osamostalim. U tom trenutku nisam ni pretpostavljala koliko će biti teško. Najteže mi je palo mamino neodobravanje. Mislila je da ću, ako skinem hidžab, postati loša devojka, stidela me se i nije htela da izađe sa mnom na ulicu. Srećom, sada je sve u redu, ali sve kroz šta sam prošla pokazalo mi je da u životu treba insistirati i biti uporan do kraja, a da svi problemi naposletku donesu snagu koju nisi ni znao da poseduješ. Svaki put kad osetiš tu snagu, treba da slaviš!

Da li su te tvoji prijatelji podržali u tome?
– Tada sam morala da biram s kim ću ostati bliska, ali imala sam tri prijatelja koji su me konstantno podržavali donacijama. Želela sam da organizacija ”Thoth”  bude besplatna za svu decu i oni su mi u tome  pomogli. Prijatelji su moć.

Šta kažeš mladim devojkama kada te pitaju da li treba da nose hidžab?
– Kažem im da sedamdesetih godina učenice na Azharu nisu nosile hidžab. Štaviše, kažem im i to da pre nego što sam skinula hidžab, ja sam skinula nikab (tkanina kojom se prekriva lice). Rođena sam u Saudijskoj Arabiji i vaspitana da verujem da sam seksualni objekat i da treba da se sakrijem od očiju muškaraca. U islamu, sve je u vezi s muškarcima. Odgajana sam u porodici u kojoj se smatralo da muškarac može sve, a žena ništa. Nisam ni znala za prava koje imam i tek kada smo se doselili u Egipat, shvatila sam šta je sloboda.

Napokon, da li postoji osoba u kojoj si pronašla inspiraciju ili nekakav uzor?
– Margaret Tačer, Nelson Mendela, Sadat i drugi. Inspiriše me sve što se može postići magijom ”insistiranja”. Postoje one žene koje žive tuđ život, preferiraju iste stvari, udaju se na isti način, kuvaju istu hranu. Postoje jake žene koje žive za sebe a postoje i one najjače koje žive za nešto više od njih samih.

Tekst je nastao u saradnji sa AIESEC Srbija.