Read in English

Sara Fusco, predstavnica italijanske organizacije “Ferma le tu mani” (“Stop your hands”) koja pomaže ženama žrtvama nasilja bila je gošća “Centra za marginu” na drugoj međunarodnoj konferenciji o ljudskim pravima “The Global Human Rights Forums”. Ona je dirljivim govorom i efektnim audio i video materijalom prisutnima približila probleme sa kojima se suočavaju žrtve rodno zasnovanog nasilja i sveprisutnost nasilja u današnjem društvu. Sa Sarom smo razgovarali o njenim iskustvima u ovoj borbi i izazovima sa kojima se suočava u svom radu.

“Tada sam shvatila da sam bila žrtva psihološkog nasilja od strane mog bivšeg partnera.”

Kada si počela da se interesuješ za temu rodno-zasnovanog nasilja?
– Interesovanje za ovu temu datira od mojih studentskih dana u Finskoj, kada sam se prvi put susrela sa predmetom “Rodna ravnopravnost u Nordijskim zemljama”. To je bio moj prvi ispit i naučila sam kako da prepoznam različite oblike nasilja. Tada sam shvatila da sam bila žrtva psihološkog nasilja od strane mog bivšeg partnera. Udruženje “Ferma la tue mani” osnovala je moja majka Lysa Giannetta otprilike dve godine pre toga, ali u tom momentu odlučila sam da joj se ne pridružim. Bila sam veoma mlada, a motivacija moje majke da se time bavi me je podsećala na neke događaje u porodici koje sam želela da zaboravim. Ironično, ali u tom momentu sam prolazila kroz jedan od najgorih perioda života sa bivšim partnerom.

Šta je bila motivacija tvoje majke?
– Višestruki su razlozi zbog kojih je odlučila da osnuje organizaciju: lična iskustva, situacije porodičnog nasilja prema njenim prijateljicama, komšinicama i poznanicama. Njena zainteresovanost i sposobnost da radi na suzbijanju ovog društvenog problema postale su od ključnog značaja kada se preselila u južnu Italiju, gde je situacija još nepovoljnija nego u centralnom i severnom delu zemlje. Tamo vlada strog concept patrijarhalne porodice u kojoj žena ima jako malo uticaja na porodične odluke.

Kada si odlučila da se pridružiš?
– Na kraju studija u Skandinaviji znala sam da je dobro što sam dobila sve te informacije. Da sam ranije znala, sigurno bih potražila pomoć i podršku. To je bio trenutak kada sam se pridružila organizaciji.  Naravno, morala sam pre svega da zaslužim poziciju u organizaciji, tako da me je majka, kako bih bila korisna organizaciji i njenim ciljevima, upisala na specijalni kurs za koji mi je trebalo godinu dana da završim.
sf4


Šta su vam ciljevi i na kojim projektima trenutno radite?
– Osnovni cilj organizacije je da podigne svest o nasilju prema ženama i rodnoj diskriminaciji. Učestvujemo u mnogim događajima (književnim, umetničkim, pozorišnim…) i pružamo podršku žrtvama kako pre, tako i nakon što prijave policiji. U ovom trenutku u planu nam je organizovanje kulturnog događaja u partnerstvu sa drugim italijanskim organizacijama i ekspertima u cilju razmene informacija i širenja svesti javnosti o potrebi za boljom pravnom zaštitom žrtava nasilja. Počećemo od škola i mladih naraštaja jer verujemo da je neophodno pripremiti osnovu za bolje društvo u budućnosti.

“Najveći problem u Italiji je društvo.”

Studirala si u Finskoj, a zatim nastavila studije roda u Oslu. Možeš li da nam uporedić situaciju u Italiji i Skandinaviji kada je ova tema u pitanju?
– U toku studija uočila sam koliko Italija nazaduje u odnosu na skandinavske zemlje: dominantna patrijarhalna tradicija, duboke razlike u pravnom i ekonomskom položaju muškaraca i žena, jaki stereotipi, malo se obraća pažnja na seksualno nasilje itd.

Statistika koju si prezentovala na konferenciji je poražavajuća. Šta pokazuje statistika kada je Italija u pitanju i koji su najveći problem u italijanskom društvu?
– Gotovo milion i po Italijanki pretprelo je nasilje, više od polovine od strane svojih partnera. Kao student prava tvrdim da zakoni koji štite žene postoje, ali je problem u njihovoj primeni. Najveći problem u Italiji je društvo. Italijansko društvo je još uvek puno predrasuda i mržnje. Drugi problem je veliki uticaj crkve i katoličke religije prema kojoj je razvod zabranjen, a čak se donekle i opravdava porodično nasilje. Održavanje patrijarhalne porodice stvorilo je generaciju majki koje često opravdavaju nasilje koje muževi čine prema njihovim ćerkama. Teško je napraviti preciznu statistiku i odrediti koji je najveći rizik po italijanske žene. Iz mog iskustva, najzastupljenije je porodično i seksualno nasilje. Nije u potpunosti tačno da žene ne prijavljuju nasilje. Glavni problem je u tome što i kada ga prijave ne nalaze zaštitu, ni pravdu. Čak ni posle smrti.

Jedan od najupečatljivijih momenata u toku tvog govora bio je “Zauzeto mesto” (Posto Occupato). Možeš li nam reći nešto više o tome?
– Kampanja “Posto Occupato” je, kako kaže njena pokretačica Maria Andalorio, “inicijativa sa 0 troškova i 0 kilometara”. Pokrenuta je 2013. godine I predstavlja mesto u društvu koje bi mogla da zauzme žena žrtva nasilja. Svidela nam se ideja i uključili smo je u sve naše događaje.

Red color has a strong visual impact and it is often used in "Ferma le tu mani" campaigns
Crvena boja ima veliki vizuelni uticaj i “Ferma le tu mani” je često koristi u kampanjama

Reci nam nešto više o “Crvenim cipelama” (Zapatos Rojos) i saradnji sa Elinom Chauvet?
– Jako nas je inspirisala Elina Chauvet, pre svega zato što je predsednica naše organizacije takođe umetnica i može da prepozna vrednosti u pozadini ove ideje. “Zapatos Rojos” predstavljaju sve žene stradale od muške ruke. Prvenstveno, ideja je bila da se prikaže dramatična situacija u Meksiku, ali za svega par godina koncept je stigao u sve poznate trgove na svetu. Na jednom događaju koji smo organizovali postavili smo crvenu klupu sa počasnim natpisom na kome je stajalo ime Vincenze Avino. U pitanju je žrtva koja je ubijena nakon što je 10 puta prijavila nasilnika policiji. Smatram da crvena boja ima veliki vizuelni uticaj i da referiše u velikoj meri na rodno motivisanu agresiju.

Kakvo značanje za tebe imaju crvene cipele?
– Crvene cipele predstavljaju sve mogućnosti, snove, projekte, nade… žrtava nasilja. Crvene cipele nisu samo znak mesta koje je zauzeto, već svega onoga što stoji iza fizičkog prisustva u svetu. One simbolišu sve što je moglo da bude, a nije.

"Posto Occupato" at 2nd GHRF © 2017 ph: vladimir opsenica
“Posto Occupato” at 2nd GHRF © 2017 ph: vladimir opsenica

“Muškarci su uvek žrtve društvenih očekivanja.”

Jako retko možemo čuti da neko govori o rodno zasnovanom nasilju uključujući i perspektivu muških žrtava. Reci nam kojoj vrsti diskriminacije su izloženi muškarci u Italiji?
– Priznajem da se mnogo češće govori o diskriminaciji prema ženama, nego prema muškarcima. Zapravo, diskriminacija žena je mnogo rasprostranjenija i mislim da je dobro govoriti o tome i tragati za rešenjima. Ipak, moramo istaći i to da je postojao i još uvek postoji “anti-male” feminizam. Mnogi zakoni nastali su na osnovu feminističke ideologije, kao što je zakon da žena ne može da ode u zatvor dok joj dete ne napuni tri godine – kao što se dešava u slučaju Williama Pezzulo. Na primer, pre izvesnog vremena starateljstvo nad decom automatski je dodeljivana majkama uz mogućnost da muškarac mora da plaća alimentaciju za oboje čak i ako mu nije dozvoljeno da viđa dete. Isto kao što postoje različiti oblici diskriminacije žena, postoje mnoge pravne obaveze i dužnosti muškaraca. Muškarci su uvek žrtve društvenih očekivanja. Moraju biti jaki, odlučni, zavodnici, sa velikim mogućnostima… A svi muškarci koji se razlikuju od toga smatraju se “manje muškarcima” i slabićima.

Pomenula si Williama Pezzulo, žrtvu napada kiselinom. Kako je on sada?
– William Pezzulo je, kao što sam pomenula na konferenciji, jedna od žrtava nasilja od strane žena u Italiji. On je zaista drag i hrabar momak koji samo želi pravdu za sebe. Traži način da plati operacije, s obzirom da ne može dobiti nikakvu pomoć od države. Trenutno mora da reši problem sa očima jer je gotovo slep i ne može da radi i bude nezavistan.
ph-vladimir-opsenica-humanrightsforum-DSC_3655


Da li si optimistična u pogledu rešavanja problema rodno zasnovanog nasilja?
– Verujem da je podizanje svesti o rodno zasnovanom nasilju i diskriminaciji jak i koristan alat za rešavanje ovakvih društvenih i pre svega ljudskih problema. Gajim nadu da će nove generacije, koje će graditi budućnost ovog društva, biti svesnije, gajiti više poštovanja i ceniti ravnopravnost.

Intervjuisao: Nemanja Marinović

 

 

International conference: “The Global Human Rights Forums”