Zašto baš “Merlinka”?

Apsolutno ne zato što je na festivalu prikazan kratki film “Ko ima pravo na najlon čarape” koji su režirale Nataša Niškanović i Milica Batričević, jedna od osnivačica “Centra za marginu” 🙂

Četiri su objektivna kriterijuma koja ovaj festival svrstvaju u najznačajnije filmske festivale u regionu:

  • festival emituje filmove koji su bili uspešni na međunarodnim filmskim festivalima, ali ne mejnstrim filmove koji su lako dostupni na svakom torentu, već upravo naslove koje teško da bismo imali prilike da pogledamo u Srbiji
  • na festivalu su maltene savršeno proporcionalno zastupljeni filmovi gej, lezbejske i trans tematike
  • među selektovanim filmovima su uglavnom u jednakoj meri zastupljeni filmovi režisera i režiserki
  • festival omogućava mladim i neafirmisanim domaćim režiserima da prezentuju svoja ostvarenja

I ove godine, kao i prethodnih, kampovali smo na festivalu, a iz ovogodišnje ponude izdvajamo po tri filma iz svake kategorije:

201609683_1_img_fix_700x700

Dokumentarni filmovi:

  • Waiting for B. – površno gledano, film spada u kategoriju „treshy filmića“ koji prati grupu brazilskih (mahom gej) fanova pop dive Beyonce koji kampuju 2 meseca ispred stadiona da bi prvi ušli na koncert. Međutim u pozadini svega film s jedne strane jasno prikazuje realnost brazilskog društva, dok sa druge strane lične priče kampera ilustruju veliki pozitivni uticaj koji pop kultura i pop zvezde mogu imati na ličnom planu za same fanove, građenje njihovog identiteta, samopozdanja i kapaciteta da izađu na kraj sa na prvom mestu homofobijom, ali i drugim životnim izazovima.
  • Brothers of the night – film prikazuje životne priče grupe mladih bugarskih strejt roma koji u potrazi za boljim životom odlaze u Austriju gde im jedini izbor ostaje da se bave gej prostitucijom. Izuzetno egzotična tema filma možda je bila i ključni razlog ne tako srećne realizacije. Izborom da film bude docu-fiction i meša elemente realnih i očigledno izmišljenih događaja i dijaloga koji vređaju inteligenciju umanjuje se ozbiljnost društvenih okolnosti u kojima se ti momci nalaze, a koje se prikazuju prilično jednodimenzionalno i površno, što ostavlja mnogo prostora stereotipizacijama. Ipak, film je dinamičan i akteri vrlo simpatični tako da, što bi žiri rekao, „biramo da im verujemo čak i kada je jasno da nas masno lažu“.
  • Život pod maskom – dokumentarni film domaćeg autora Aleksandra Principa portretiše pet LGBT osoba koje dolaze u Beograd iz manjih sredina, boreći se da prihvate svoje identitete i žive u skladu sa njima. Jasno je uočljivo da je režiser osoba koja je i istraživač sa dobrim poznavanjem kvir teorije i rodnih teorija. Priče su kompleksne i otvaraju mnoge teme o kojima se nerado govori, kao što je npr. korektivno silovanje i psihičke posledice koje ono nosi.

15442392_1362384300452011_2744022840960335751_n

Dugometražni filmovi:

  • Theo and Hugo – film govori o dvojici momaka koji se sreću u seks klubu u Parizu, Hugo je inficiran HIV-om, a Teo je tamo prvi put. Radnja je pomalo science fiction – nakon što je saznao da Teo nije koristio kondom Hugo histeriše, poziva SOS liniju, vodi Tea na kliniku gde ih izuzetno senzibilisano osoblje prima preko reda, dobija odmah terapiju… čitav sistem izgleda kao mala francuska utopija. Ono što je ipak najveća vrednost filma jeste izvanredna gluma, kao i hemija između glumaca, koji su uverljivi čak i u krajnje nerealnim situacijama.
  • Where are you going, Habibi? – kada gej Turčin upozna strejt nemačkog kečera, jasno je da će radnja biti na granici komedije i drame. Između njih se stvara latentna homoerotska veza koja se u jednoj situacionoj okolnosti konkretizuje, a otvoreni kraj sugeriše da će se možda na kraju i razviti u nešto više. U pozadini glavne priče prikazane su i drugi važni sociološki fenomeni – diskriminacija Turaka u Nemačkoj, konzervativizam tradicionalne turske porodice i život na margini društva i na drugoj strani zakona, uz potenciranje krupnih koraka koje je Nemačka napravila u pogledu položaja LGBT osoba i prikaza nemačkog društva kao prilično liberalnog i otvorenog u ovom pogledu.
  • Viva – verovatno i najbolji film na festivalu, iako se žiri nije u potpunosti sa tim složio. Na Kubi mladi gej muškarac počinje da nastupa kao drag kraljica kako bi preživeo, a u međuvremenu se pojavljuje i njegov homofobični otac, bivši bokser, kojeg nikada nije upoznao. Na mnogo nivoa ovaj film je relevantan i odličan – verno prikazuje ekstremno siromaštvo na Kubi u kojoj je prostitucija često jedini izlaz, homofobiju i zatvorenost kubanskog društva, nejednakosti, ali možda najvažnije od svega – koliko je lako izgubiti društveni status i koliko je psihički teško nositi se sa tom situacijom. Jedina zamerka je predvidljivost, već negde na polovini filma bilo je očekivano da će se film završiti smrću oca nakon čega Viva izvodi svoj najbolji i najemotivniji nastup ikada. Ipak, od ovakvog filma se i ne očekuje neki plot twist, tako da je predvidljivost očekivana i sasvim opravdana.

ariel

Kratki filmovi su zaštitni znak festivala i njegova najveća vrednost. Ipak, ovogodišnji izbor je, čini se, bio malo slabiji nego ranijih godina. Tri koja su ostavila utisak:

  • The owls – grčki film o gej tinejdžeru koji postaje seks radnik da bi prehranio porodicu koja ga na kraju odbacuje. Nezainteresovana majka i otac alkoholičar nemaju problem s tim što njihov sin radi, sve dokle god to nije pod njihovim krovom. Priča o cinizmu.
  • True colors – povučeni tinejdžer izmišlja jezik znakova i o svojim osećanjima komunicira putem kartica sa bojom. To dopire do popularnog klinca u školi, sportiste i tu nastaje borba između dva maskuliniteta – njega koji koristi svoj maskulinitet da zaštiti fizički slabije (i prihvata osećanja koje razvija prema povučenom drugu i klasičnog školskog siledžije kojeg treba postaviti na svoje mesto.
  • Ariel – film koji počinje naracijom koja govori o tome kako se „svi nalazimo na nekom nivou društvene stratifikacije, zadovoljni što nam nije još gore jer uvek ima nekog ispod nas, ali šta onda kad smo mi ti koji smo na samom dnu lestvice?“ jednostavno mora biti najbolji film na festivalu, iako se ni sa ovim žiri nije složio. Izuzetno kompleksan film o trans crnkinji beskućnici koja upoznaje drugog beskućnika i pušta ga u svoj mikrosvet zatvoren za svakoga i zbog toga zažali – kada on biva ubijen jer ju je odbranio od napada huligana ona krivi sebe jer se „usudila da pomisli da i ona ima pravo da bude srećna“. Film koji jasno govori o tome kako društvo upisuje mentalne kodove kojima nas ubeđuje da smo sami krivi za to što smo tu gde smo, da ništa drugo ne zaslužujemo i tera nas da verujemo da je problem u nama, a ne u sistemu.

I na kraju van svake konkurencije – AbFab! Jer su apsolutno fantastične! <3

absolutely-fabulous-2