Piše: Andrijana Vuković

 

Često mi na pauzama između predavanja i radionica u okviru Škole medijske pismenosti na šestom spratu Beograđanke pogled odluta na zid na kojem su fotografije Stiva Džobsa i Džona Lenona, sa ispisanim citatima koji su u međuvremenu postali teško čitljivi jer su pojedina slova otpala. Ovu dvojicu genijalnih ljudi, koji su sinonim za vizionarstvo i pozitivan uticaj spaja još nešto što je u domaćoj javnosti gotovo u potpunosti nepoznato. Naime, obojica su odrastali u hraniteljskim porodicama. Pošto su bili i još uvek jesu idoli mnogim generacijama, postavljam sebi pitanje da li na domaćoj javnoj sceni postoje osobe koje imaju slična iskustva, a koje bi isto tako bili pozitivan primer i motivisali mlade koji su trenutno u sistemu socijalne žaštite na borbu za uspeh, ravnopravnu poziciju u društvu i oslobađanje od osećaja inferiornosti.

Čini se da je promocija vrednosti hraniteljstva i podrška ljudima koji su deo ovog sistema i više nego potrebna danas u Srbiji, s obzirom na izuzetno negativnu percepciju šire javnosti. Ako ne postoji direktan kontakt sa ljudima koji se bave hraniteljstvom ili decom koja su u sistemu socijalne zaštite jedini izvor za formiranje ličnih stavova su mediji, a medijska slika ovog fenomena je ne samo zapanjujuća, već i kranje zabrinjavajuća. Novinski članci prepuni su pitanja da li je hraniteljstvo u Srbiji dodatni posao, čista zarada ili humani čin, međutim ovo su samo retorička pitanja – tekstovima nedostaje kritički pristup i po pravilu se ovom temom bave na senzacionalistički način uvek zaključujući da hraniteljstvo nije ono što bi trebalo da bude. Mediji najčešće ističu negativne primere iz prakse špekulišući visinom novčane nadoknade za hranitelje, uz stalnu polemiku zašto se ništa ne daje biološkim roditeljima. Glavna priča, gotovo po pravilu, gradi se oko činjenice da Centar za socijalni rad oduzima decu siromašnim porodicama i dodeljuje ih hraniteljima kojima mesečno plaća preko četrdeset hiljada dinara. Na taj način kreiraju se stereotipi o “hraniteljskoj mafiji”, a hraniteljstvo postaje sinonim za zloupotrebu dece.  

Uvidom u podatke Republičkog zavoda za statistiku, rezultate nezavisnih istraživanja, kao i zakonska i podzakonska dokumenta, slika o sistemu socijalne zaštite putem hraniteljstva je u potpunosti drugačija. Hraniteljstvo je u pravnim aktima definisano kao mera zaštite deteta bez roditeljskog staranja, odnosno deteta pod roditeljskim staranjem koje ima smetnje u psihofizičkom razvoju ili poremećaj ponašanja, a koje privremeno ne može da živi sa svojim roditeljima. Detetu na hraniteljstvu se obezbeđuje adekvatna pomoć u skladu sa njegovim specifičnim potrebama, a sve u cilju ostvarivanja njegovih interesa. Zasnivanjem hraniteljstva uspostavlja se odnos između deteta i hranitelja koji odgovara odnosu dete – roditelj.  Hranitelji preuzimaju neposrednu brigu o detetu i imaju dužnost da se staraju o njegovom zdravlju, razvoju, vaspitanju i obrazovanju. Hraniteljstvo je privremeni status koji podrazumeva tranziciju deteta do povratka u biološku porodicu ili usvajanja, a nekada može obuhvatiti i duži period sve do detetovog osposobljavanja za samostalan život. U hraniteljskom odnosu emotivna podrška u odrastanju ima ključnu ulogu.

U Republici Srbiji postoji duga i uspešna tradicija hraniteljstva. Još nakon Prvog svetskog rata osnovana su brojna građanska udruženja koja su, uz pomoć međunarodnih humanitarnih organizacija, pomagala rad domova za smeštaj dece bez roditeljskog staranja. Od 1919. godine podstiče se i razvoj porodičnog smeštaja koji je posebno razvijen između 1929. i 1931. godine kada su, po ugledu na „Farme beba“ u Velikoj Britaniji, osnovane tzv. dečije kolonije u Miloševcu i Čortanovcima, Staparu kod Sombora i Čurugu. Tradicija od gotovo devet decenija govori u prilog uspešnosti ovog sistema socijalne zaštite. Centar za porodični smeštaj i usvojenje iz Miloševca dobio je i najveća državna priznanja za uspešan rad i zbrinjavanje više od pet hiljada mališana.

Od 2000. godine Republika Srbija realizuje strategiju kojom se dodatno podržava i afirmiše porodica kao najbolji okvir zaštite ranjivih grupa i podsticanje razvoja hraniteljstva. Istraživanje “U lavirintu socijalne zaštite: pouke istraživanja o deci na porodičnom i rezidencijalnom smeštaju”, koje je objavljeno 2014. godine potvrđuje uspešnost realizacije strategije i navodi da je za nešto više od deset godina broj dece i mladih na smeštaju u institucijama smanjen za 48,0%. Na osnovu evidencije Republičkog zavoda za statistiku iz 2017. godine broj dece koja koriste usluge smeštaja u hraniteljskim porodicama je 5.416, a broj hraniteljskih porodica je 4.495. Ovo nije ukupan broj, s obzirom na to da Zavod samo vodi statistiku mladih do 17 godina, a da po zakonu u sistemu hraniteljstva mogu ostati i mladi do 26. godine, koji su ušli u sistem pre svoje 18. godine, a redovno se školuju. Tako da broj dece u hraniteljskim porodicama zasigurno dostiže 6.000. Procenat dece koja su smeštena u rezidencijalnim ustanovama je svega 0,6%. Navedeno istraživanje pokazuje da u 25,9% slučajeva Centar za socijalni rad preuzima decu iz porodica prvenstveno na osnovu zahteva roditelja, a potom 20,5% na osnovu drugih članova porodice, zdravstvene ustanove prijavile su Centru svega 17,6% dece koja su kasnije ušla na rezidencijalni ili porodični smeštaj. Ostatak prijava dolazi ispod 7,0% od policije, škole, građana, suda ili tužilaštva, a najređe od same dece. Takođe, u izveštaju se kao razlog upućivanja dece u Centar za socijalni rad, a potom u hraniteljsku porodicu navodi rizik od zanemarivanja deteta sa 35,7%, napuštanje deteta sa 23,9%, nedostatak materijalne podrške sa 13,0%, a potom sa manje od 10,0% rizik od zlostavljanja deteta, smrt roditelja, problemi u ponašanju dece kao i nasilje u porodici. Sve ovo ukazuje da je isticanje siromaštva kao glavnog uzroka smeštanja dece u hraniteljsku porodicu, kao i insistiranje na “oduzimanju” dece kojem diriguje Centar za socijalni rad, a koji dominiraju u medijskim tekstovima i prilozima, daleko od istine i predstavlja medijsku manipulaciju.

Nije potrebno posebno naglasiti koliko ovakva negativna slika nepovoljno utiče na pojedinačne živote ljudi koji su deo sistema hraniteljstva i otežava uspešnu integraciju i osamostaljivanje mladih ljudi, s obzirom na to da je u pitanju proces, a ne čin “izlaska iz sistema”. Način da se ona izmeni podrazumeva kompleksan zadatak i uključivanje većeg broja različitih aktera. Jedno je sigurno, promocija hraniteljstva od strane javnih ličnosti koji su imali iskustva odrastanja u ovom sistemu bila bi jedan od jednostavnijih rešenja koja bi mogla imati značajan uticaj na promenu javnog mnjenja i povećanje svesti o prednostima hraniteljstva u okviru ukupnog sistema socijalne zaštite.


Tekst je nastao u okviru Škole medijske pismenosti Centra za marginu