Gotovo sigurno ste čuli nekoga da se žali na uticaj društvenih mreža na svakodnevnicu. Prežvakana je to retorika. Ljudi gunđaju kako se bliske društvene interakcije ostvaruju preko kompjutera umesto uživo. Svakakvi psihijatri, psiholozi i oni koji to nisu, ali se tako predstavljaju u javnosti iznose svoje mišljenje i potkrepljuju ga „dokazima“ koji su najčešće pseudo-naučne prirode. Često se zaboravlja uticaj koji one imaju na globalnom nivou. One ne povezuju samo ljude koji se već poznaju. One spajaju istomišljenike iz celog sveta i ujedine ih oko zajedničkog cilja. Više se veruje uticajnim tviterašima nego novinarima koji pišu za novine iz neke od velikih medijskih kuća, koje imaju ogromnu reputaciju i tiraž. To je logično jer tviteraši obično iskazuju svoje mišljenje jer nemaju nalog od poslodavca da napišu tekst sa određenim stavom. Klasični mediji poput televizije, štampane novine ili njihovih električnih izdanja se više ne smatraju izvorom objektivnih i tačnih informacija. Čak i predsednik SAD Donald Tramp koristi Tviter da bi iskazao svoje mišljenje jer misli da neće biti verodostojno prikazano ono šta je iskazao.

Društvene mreže najčešće pokazuju mišljenja koja nisu izmenjena ni na koji način, već reč po reč predstavljaju autorovu misao. Posebno mesto među njima ima već pomenuti Tviter. Zaslužni za njegov uticaj su heštegovi (hashtag, taraba). Neki od najznačajnijih društvenih pokreta, poput Black lives matter, su počeli kao heštegovi među aktivistima. Brojne poznate ličnosti su komentarisale ovaj pokret, što je dalje dovelo do užarenih debata.  Danas je to najmasovniji pokret za prava Afroamerikanaca u SAD, koji je izazvao brojne proteste koji su često trajali danima i propraćeni su ozbiljnim nemirima, uključujući nasilje i sukobe sa policijom. Značaj tog pokreta je neosporiv i on je postao bitna stavka u istoriji odnosa Afroamerikanaca u SAD. Još jedan od mnogih značajnih heštegova je #MeToo. Popularnost je stekao kada je glumica Alisa Milano „šerovala“ status koji uključuje tu oznaku. U tom statusu ona poziva žrtve seksualnog nasilja da progovore o svojim iskustvima. Kada one podignu svoj glas podići će svest okruženja o učestalosti takvih dešavanja. Često se dešava da ljudi ne shvataju da je i seksualno nedolično ponašanje neprikladno i izaziva, u najmanju ruku, neprijatan osećaj kod žrtve (a najčešće su propraćene jakim osećajem straha). Takva dešavanja su učestala u svakodnevnici i važno je podići svest o njima i njihovom uticaju kako bi se takvo ponašanje prepoznalo, osudilo i nakon toga smanjilo. Ona je takođe nastala u svetlu krupnih dešavanja u Holivudu, kada su javne ličnosti konačno progovorile o tome kako moćnici zloupotrebljavaju svoj položaj i iskorišćavaju ljude, da bi posle zataškali nekoga ko bi progovorio o tome. Ovaj hešteg će pojačati debatu o prikladnom ponašanju na poslu jer su baš u kancelarijama česte seksističke ili sugestivne poruke izražene, ali se do sada to pravdalo kao „običan razgovor medju saradnicima“. Takodje se javljaju zaposlene koje su morale da pretrpe neprijatnosti od šefova da bi dobile ili zadržale posao. Dakle, samo uz pomoć trenda na internetu je na globalnom nivou zaljuljana patrijarhalna slika svakodnevnice u kojoj se napadnost i sami napadi na žrtve (najčešće žene) guraju pod tepih. Ovakve akcije mogu i da deluju na mikro nivou. To znači da kao konačan cilj imaju delanje za odredjenu društvenu grupu, regiju ili pojedinca. Najbolji primer za to je #FreeCyntoiaBrown.

Sintoa Braun je Afroamerikanka iz Tenesija, koja je  uhapšena 2004. godine kao šesnaestogodišnjakinja. Imala je teško detinjstvo. Sa dve godine je data na usvajanje. U desetoj godini je pobegla od svojih usvojilaca koji su je zlostavljali. Počela je da se bavi prostitucijom da bi preživela, a podvodač je bio poznat po posebno nasilničkoj istoriji prema ženama. Jednog dana morala je da usluži klijenta koji je imao kolekciju oružja. On se nasilnički ponašao prema njoj. Kada je krenuo iza kreveta, Sintoa je pomislila da je posegnuo za pištoljem i da će da je ubije. Zato mu je pucala u glavu sa pištoljem koji joj je makro dao. Uhapšena je i trebalo je da joj se sudi za ubistvo iz samoodbrane. Medjutim, tužilac je napomenuo  da je Sintoa uzela novčanik žrtvi, te je kao motiv za ubistvo naveo pljačku koja je loše izvedena. Osuđena je na četrdeset godina zatvora, a uslovni otpust je moguć 2057-e godine, kada će ona imati šezdeset i devet godina. Ona želi da se izbori da bude osuđena za ubistvo drugog stepena. Ukoliko tako bude presuđeno moći će da dobije uslovnu kaznu. O njoj je snimljen dokumentarac 2011. godine ali nije imao uticaj koji je trebalo da postigne. Međutim, kada su Rijana, Kim Kardašijan, Lebron Džejms i Snup Dog podelili i komentarisali njenu priču na društvenim mrežama i stali u njenu odbranu, ona je dobila publicitet koji bi možda mogao da dovede do pravičnije presude. To je posebno tačno jer je ona Afroamerikanka i to u državi Tenesi, koja je poznata po tome da je njen sistem nepravedniji za Afroamerikance, u SAD koja  često ima dvostruke standarde te izriče opresivnije mere kazne u zavisnoti od boje kože počinioca. Tolika je moć društvenih mreža.

Piše: Filip Mihajlović
Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu