Nedavno je obeležen svetski dan borbe protiv smrtne kazne, što je odlična prilika da se podsetimo da ova borba, kao i sve borbe društvenih pokreta, nikad nije završena i da se sve slobode uvek moraju iznova osvajati. U mnogim državama ovo je još uvek goruća tema, a veliki broj stravičnih zločina navodi ljude da izgovore onu rečenicu „e za ovakve treba uvesti smrtnu kaznu“. Retko kome slučaj Tijane Jurić nije uticao na rasuđivanje o ovom pitanju. Mediji nas svakodnevno bombarduju temama iz crne hronike, što je svakako jedan od faktora koji dovode do toga da broj pristalica smrtne kazne iz godine u godinu raste. Pre četiri godine prvi put su bili u osetnoj većini, a ovogodišnje ankete navode da čak dve trećine ispitanika podržava ponovno uvođenje ove zakonske mere. Argumenti i za i protiv su različiti, ali ću se uprkos tome što smatram da svako zdravorazumski može da zaključi zašto je smrtna kazna nedopustiva, ipak osvrnuti na sociološki aspekt teme i analizu najčešćih argumenata koji se mogu čuti na obe strane.

Ivan Janković navodi na samom početku predgovora svoje knjige „Na belom hlebu“ da je smrtna kazna simbol suverene moći države i njenog vladara nad pojedincem. Ona je to kad god i dokle god postoji u zakonu, bez obzira na to da li se izvršava ili ne. Ovo je prema mom mišljenju početna premisa u kritici koncepta smrtne kazne. Tokom istorije smenjivala su se razna društvena i politička uređenja temeljena na različitim filozofijama. Teza o tome da vladar vlada po pravdi boga i da su na njega preneta božja ovlašćenja prouzrokuje i mišljenje da vladar ima legitimno pravo da nekome oduzme život. U demokratski uređenim društvima ovaj argument više nema nikakvu težinu. Janković naglašava i to da demokratija teži da ograniči moć pojedinaca i države nad društvom, tako da ukidanje smrtne kazne, koja simboliše moć vladara ili države da drži život pojedinca u šaci i da ga može po svom nahođenju poklanjati (pomilovanjem) ili oduzimati – jeste demokratska ideja. Stoga abolicionistički pokret predstavlja na prvom mestu demokratski pokret, te ne čudi i što je uglavnom pobedio u većini demokratskih zemalja sveta.

Jedan od osnovnih argumenata protiv smrtne kazne, a koji navodi i Dragana Petrović u tekstu „O opravdanosti smrtne kazne“, jeste argument da svaki čovek ima neotuđivo pravo na život, na koji sam se osvrnuo i na početku teksta. Ovo pravo je apsolutno i isključuje smrtnu kaznu. Nasuprot njemu, stoji argument da smrtna kazna ima snažni preventivni karakter. Po ovom shvatanju, snaga argumenta se zasniva na njegovoj prividnoj očiglednosti – ljudima je stalo do života i spremni su na sve, pa i na odustajanje od zločina, da bi sačuvali život. Smatram da je ovo izuzetno pogrešna početna pretpostavka jer isključuje mnoge faktore koji osobu navode na određeni zločin koji ne moraju uvek biti racionalnog karaktera. Ovaj argument je višestruko problematičan jer na prvom mestu nema potvrdu u naučnim istraživanjima. Zemlje koje imaju ovu kaznenu meru nemaju manju stopu teških zločina od zemalja koje su je ukinule. Slobodan Tomović kada piše o smrtnoj kazni navodi da samo diktature zastrašuju kaznenom politikom čitavu populaciju iz nedostatka valjanih pravnih instrumenata. Takođe, ne postoji opravdanje za politiku koja sve građane smatra potencijalnim delikventima koje treba preventivno zastrašiti. Sledeći argument u korist abolicionista koji podvlači Petrović je shvatanje o nepravednosti smrtne kazne. Ona je nepravedna jer pogađa i porodicu osuđenog, njene posledice su daleko šire od dela koje je počinjeno, a pritom je i neprimerena individualizaciji. Strašna je nepravda što se ona može potencijalno izreći i prestupnicima, ali i najtežim zločincima i povratnicima. Sa druge strane, kako uvek postoji opasnost od sudske greške, a pošto je smrtna kazna neopoziva, jedini sigurni način da se to spreči je da niko, ni kriv ni nevin, ne može biti osuđen na smrt. Sećate se filma „Život Dejvida Gejla“? Pogledajte ga još jednom. Na kraju, sudeći po tome kakvo nam je sudstvo, da li zaista možemo da prihvatimo rizik uvođenja smrtne kazne i budemo uvereni da se ona jednog dana neće koristiti kao instrument u obračunu sa neistomišljenicima? Istorijski gledano, tome je najčešće i služila i u pojedinim zemljama još uvek i služi za egzekuciju „nepodobnih“ i onih koji „vređaju javni moral“, na primer homoseksualaca.

Sumirano ukratko, zaključak je da možemo stati još kod prvog argumenta – NIKO nema pravo da drugoj osobi oduzme život. Apsolutno niko, ni pod kojim uslovima i ni iz kog razloga. U krajnjoj liniji, sadistički je, a ne vidim šta sve one koji govore kako bi okrivljenog „ubili, spalili, mučili, silovali…“ čini drugačije od „monstruma“ kome sude.

 

Piše: Marinović Nemanja