RUBRIKA: Lični stav
PIŠE: Jovana Netković

 

Dok se spremam za sutrašnji Marš razmišljam o tome kako će sutra tamo biti ljudi koji sebe nazivaju levičarima, feministkinjama, progresivnima i “osvešćenima” a koji direktno ili indirektno održavaju atmosferu nasilja nad ženama. Ne pričamo o onim raw mizogenim likovima kojima se to na keca vidi, sa njima je lako.
Ovi ljudi su oni koji će da kvalifikuju nasilje koje ste preživeli, daće sebi za pravo da ga nazovu “nasiljem u užem smislu”, “naporima opsesivne osobe”, “zaljubljenošću”, “predatorstvom”, bez obzira na to što vi i dalje živite posledice proživljenog nasilja. Osoba koja ga je vršila na vama nije bila “nesvesna” ili “zaljubljena”, to je osoba koja se kretala u feminističkim krugovima gde je mogla da sazna da je to neprihvatljivo. Kao, okej im je feminizam, ali samo ako oni mogu da ga odrede i da im tu bude udobno.

Ti ljudi daće sebi pravo da budu fini momci kojima je najvažnije da se ne kaže “muško nasilje nad ženama”, jer su oni kul, i bitno im je poštovanje ljudskih prava, ali, koliko god da su kul, kretaće se među feministkinjama da bi smuvali nešto, navodno će da uvažavaju vaše mišljenje, a u dubini duše će da vas preziru, jer će smatrati da ste ih frendzonovali – odnosno da im dugujete svoju vulvu, za to što su baš vas izabrali za predmet svog obožavanja. Oni će vrlo lako da vam kažu (skoro) osuđujući – pa zašto se žališ što te taj lik smara, samo ga pošalji u pičku materinu, dok vam u isto vreme govore – preteruješ, dižeš preveliku dramu, lik nije uradio ništa strašno, istrpi to njegovo smaranje, nije mu lako.

Oni “gotive” feministkinje – dok su obrijane, našminkane, mršave i strejt i dok nisu “previše radikalne”. Kul im je da imaju podršku tih “gotivnih feministkinja”, zato će da osude nasilje nad njima, samo ako tako mogu da dobiju neke političke poene, ne razmišljajući o ponovnoj viktimizaciji. I ne razmišljajući da vi imate pravo da kažete da vam je zbog nečega teško i da ne morate da im ustupate dokaze i svedočenja za to šta ste proživeli. Takođe, postoje i feministkinje, koje će smatrati svoje prijatelje “grubo odbijenim”, kao da nije dovoljno legitimno da prosto ne želite ništa sa njima, jer zna se kako lako upadamo u zamku “prihvatanjem komunikacije” odlaskom na kafu, dopisivanjem i ostalim pokazateljima pristojnosti, na koju nismo dužni, ali koje nasilnik posle koristi kako mu odgovara.

Najviše sam bila uvažavana kao ljudsko biće od ljudi kojima nije bio prioritet da se nazivaju feministima i da poznaju feminističku teoriju, nego od onih koji su hteli da budu tu, da slušaju i da moje emocije i doživljaje prihvate onakvim kako sam ih ja proživela. Oni mi nikad nisu tražili orden za svoje pristojno ponašanje, oni su govorili sa drugim muškarcima, kada ja nisam tu šta je u redu, a šta nije, a ne za neke poene. Ti ljudi su pravi saveznici.

I na kraju, ono što je najvažnije, želim da moje onlajn i oflajn prijateljice znaju da im verujem i da uvek mogu da mi se obrate za kakav god vid podrške mogu u tom trenutku da im pružim. I meni je teško, i ja sama nekad prolazim kroz neke ružne stvari, ali je uvek lakše kad možeš nekom da ispričaš i da taj neko samo primi tvoju priču, bez potrebe da donese svoje rešenje i presudu.