Ma koliko se mišljenja sociologa razilazila oko različitih definicija pojmova i unutrašnjih mehanizama društva, oni se uglavnom slažu da postoje određene pojave koje utiču na društvo u onoj meri u kojoj ono utiče na njih. Oni bi se verovatno složili sa stavom da postoji izvesna raspodela pogodnosti – stratifikacija koja se može ogledati u različitim oblicima kapitala (ekonomskom, kulturnom, društvenom) ili u obliku različitih položaja u društvu koji stoje u određenim odnosima moći jedni prema drugima. U toj stratifikaciji, gledali na nju blagonaklono ili ne, možemo izdvojiti najniže slojeve kao one u najnepovoljnijoj poziciji. Uzroci zbog kojih se ljudi mogu naći u nekom od tih položaja, iako različito shvaćeni, mogu se u određenoj meri pripisati tendenciji društva da vrši unutrašnju selekciju na osnovu nekih kriterijuma koji mogu važiti univerzalno ili zasebno po grupama, odnosno slojevima. Ti kriterijumi izgrađeni su na temeljima nekakvog normativnog okvira, određenih obrazaca ponašanja i očekivanja koji se doživljavaju kao „normalni“, ali  i stereotipa i verovanja koji ne moraju biti tačni, ali su se kroz istoriju održali. Sa primerima koji ilustruju postojanje ovih normi susrećemo se u svakodnevnom praktičnom životu. Od dnevnih javnih glasila, pa do aktuelnih kulturnih trendova, možemo pratiti povratnu informaciju koju pažljivi posmatrač može shvatiti i kao praktičan izveštaj o efektivnom sprovođenju ovih pravila, njihovoj rigidnosti, kao i težnji ka njihovoj promeni u određenom smeru. Determinističke kvalitete ove percipirane „normalnosti“ najjasnije mogu da osete pojedinci koje ona obilazi, naročito kada devijacije od normalnosti ne uzrokuje odluka pojedinca. To je najizraženije kada su u pitanju pripisana stigma ili fizičke karakteristike. Problem se zapravo javlja usled nesposobnosti sistema da društveno raslojavanje organizuje po meritokratskim načelima. Ona podrazumevaju da se pozicije u društvu sistemski dodeljuju po zasluzi. Tako bi u idealnom slučaju najsposobniji i oni koji najviše doprinose bili na najvišim pozicijama, sa daljom proporcionalnom raspodelom sve do najnižih položaja. Međutim, kako su „sposobnost“ i „količina doprinosa“ isuviše apstraktni pojmovi, vrlo lako se dešava da se u sistem za njihovo merenje ugrade i faktori koji nemaju realni značaj pri ocenjivanju pomenutih kvaliteta, ali omogućavaju određenim delovima društva monopol nad pogodnostima samog društvenog života. Iracionalno je očekivati od deteta iz porodice koja, iz recimo etničkih razloga, ne zadovoljava normativna očekivanja, da pohađa redovno nastavu u školi kada, da bi obezbedilo osnovne biološke uslove za takvu aktivnost, ono mora da obavlja izvesnu vrstu rada koja oduzima značajnu količinu vremena i energije. Ako u ovom hipotetičkom primeru pokušamo krivca da potražimo u detetovoj primarnoj zajednici, porodici, možemo isto tako hipotetički da otkrijemo da se njihova etnička pripadnost fizički manifestuje, pa usled stigmatizacije imaju otežane uslove za pronalaženje plaćenog zaposlenja. Pravi zaplet zapravo se otkriva ako se pokaže da su i roditelji ostali na niskom obrazovnom stupnju upravo iz istih razloga kao i sada njihovo dete. Ovakva paradoksalna konstrukcija okolnosti, naročito ukoliko se posmatra kao agregat u okviru celog društvam dočarava koncept društvene margine, odnosno poziciju unutar spoljnih, a van unutrašnjih zidova društva. Štetnost koju ovakva faličnost sistema za društvenu selekciju prouzrokuje jasno se uviđa u svim oblicima pogleda na svet, od humanitarnih do ekonomskih. Od kršenja ljudskih prava, institucionalizovanih u okviru Ujedinjenih nacija, do isključivanja iz tržišta, odnosno ometanja slobodne ponude i potražnje, a samim tim i umanjivanja ljudskog kapitala društva – održanje neadekvatnih institucionalnih instrumenata predstavlja autosabotažu i ako se izuzmu partikularni kratkoročni interesi ne može da ima pozitivne ishode i doprinos u boljem pozicioniranju celokupnog društva u širem okruženju.

Piše: Mladen Mladenović
Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu