U prvom delu članka o odnosu religije i države prema homoseksualnosti, polaznica “Škole medijske pismenosti” Tamara Ivančević osvrnula se na odnos u Aziji i Africi prema ovim temama i uticaj hrišćanstva na promenu tog odnosa. 

Uvodne odrednice
Ovaj rad ima za cilj detaljniju obradu odnosa države i religije prema osobama homoseksualne  orijentacije, pri čemu treba imati u vidu da je termin homoseksualnost nastao u modernom dobu, dok su ranije ti odnosi nosili drugačije nazive. Smatram da su odnosi države i religije imali presudnu ulogu u formiranju stavova okruženja o homoseksualnosti posredstvom zakonika i pravilnika. Time se istraživanjem ovih odnosa mogu bolje razumeti trenutni stavovi i predrasude društva o homoseksualnim osobama, kao npr.: da je homoseksualnost nešto što je moderno i došlo sa Zapada, da je Zapad uvek bio prvi u razumevanju i priznavanju ljudskih prava i da se kategorija roda može svesti na muško–žensko. Verske institucije su s jedne strane značajne zbog toga što često imaju visok stepen moći i uticaja na odluke koje donose države, a sa druge strane one koriste religiju da bi manipulisale ljudima time što im zarad stavova koje moraju prihvatiti kao jedino tačne obezbeđuju duševni mir i siguran odlazak u raj, dostizanje nirvane i dr. Država je u ovom kontekstu važna jer direktno donosi zakone kojima neke od svojih stanovnika/ca diskriminiše.

Afrika i Azija

Kako je hrišćanstvo uticalo na homoseksualne odnose u Evropi, a kasnije sa kolonizacijom i na druga područja u svetu, tako je islam uticao na zabranu istih u delovima Afrike i Azije. Dok je homoseksualnost bila važna na dvorovima pojedinih dinastija (Omejida, Seldžuka, Mameluka, Osmanlija) i u erotskoj književnosti, u Kuranu i hadisu1 navode se kazne za one koji odstupe od napisanih načela. I dalje važi da „homoseksualnost krši tri zakonika: sam zakon prirode, Kuran i konkretne zakone prema kojima je ona zločin.” Ono što je zajedničko sa hrišćanstvom jeste održavanje maskuliniteta, te se više toleriše ako homoseksualni odnos podrazumeva aktivnu ulogu starijeg muškarca. To potvrđuju i islamski zakoni „prema kojima se na pasivne homoseksualce (ibne) gleda s neodobravanjem, dok su prema aktivnim partnerima (kulampara) tolerantniji, posebno ako su oženjeni.”

U pojedinim gradovima (Kazablanka, Rabat, Tunis) javila su se mesta koja su omogućila okupljanja homoseksualaca, a s obzirom na tabu koji vlada verovatno će se o nekim praksama tek čuti kada bude postojala dovoljna vremenska distanca. Takođe, zbog opasnosti, znatno je teže čuti o praksama koje se odvijaju dok to ne dođe u javnost u vidu osude, kao u Egiptu 2001. godine kada su uhapšene 52 osobe u gej klubu. U zemljama u kojima je vladao ili vlada šerijatski zakon (Saudijska Arabija, Jemen, Iran, Ujedinjeni Arapski Emirati) moguća je i smrtna kazna (kamenovanje, klanje, spaljivanje na lomači itd.).
"Cairo 52": 52 muškarca uhapšena su 11 maja 2001 u klubu na vodi "Queen Boat" u Kairu
“Cairo 52”: 52 muškarca uhapšena su 11 maja 2001 u klubu na vodi “Queen Boat” u Kairu

 

Uspon fundamentalizma značajno je uticao na islamske zemlje, a bio je omogućen razarajućim ratovima i njihovim posledicama, za šta se ne mogu okriviti samo islamske države. Važno je navesti i gej pokret Lambda (1993) u Turskoj, ali i prekookeansku organizaciju GLAS (Gay and Lesbian Arab Society, 1998) koja je koristila Internet kako bi pružila podršku homoseksualcima u islamskim zemljama.2

U Kini je homoseksualnost bila uobičajena praksa na carskim dvorovima, kao u dinastiji DŽou (Zhou) još u 8. i 7. veku p.n.e., ali i dinastiji Han (Han) u 3. veku p.n.e. gde je bila moguća i otvorena biseksualnost. Sve dok je heteronormativni brak ostajao neugrožen, nije se smatralo da ga drugačiji odnosi remete: „Budući da je u društvu bila prisutna i homoseksualnost i heteroseksualnost, privilegij patrijarhata omogućavao je muškarcima visokog statusa da imaju seksualne odnose sa svakom osobom nižeg statusa koju odaberu.” Otvorenost prema homoseksualnim odnosima omogućila je da ona upliva i u kulturu. Dinastija Ćing (Qing) bila je prva za vreme koje je zabranjena sodomija (1690 i 1740). Značajan je bio i uticaj konfucijanizma koji je podrazumevao privrežene odnose između dva muškarca bez obzira na krvno srodstvo. Konfucijanizam je posebno nalagao uspostavljanje hijerarhijskog društvenog reda „prema kojoj su očevi bili iznad sinova, muževi iznad žena, starija braća iznad mlađe, a učitelj iznad učenika.” U skladu sa ovakvom podređenom predstavom žene, ni konfucijanizam se nije previše razlikovao od hrišćanstva i predstave žene kao aseksualne, samim tim ni lezbejski odnosi nisu bili vidljivi ili su se objašnjavali na drugačiji način. Međutim, iako manji, ne treba zanemariti ni uticaj taoizma prema kojima je pitanje seksualnih odnosa pitanje razmene energije, te je homoseksualnost podrazumevala samo razmenu muške energije yang ili ženske energije yin. Sve dok naučni model homoseksualnosti kao neprirodne nije počeo da se širi sa Zapada i postao deo modernizacije, istopolni odnosi nisu bili toliko prezreni u Kini iako su tokom vladavine različitih dinastija vladale i različite prakse.

I u Japanu postoje dvorski dnevnici koji svedoče o postojanju homoseksualnih praksi i u višim i u nižim slojevima, a na osnovu njih se takođe zaključuje da rod nije bio striktna kategorija koliko je to važilo za Evropu. Takođe, posebno značajan izvor predstavlja (japanski) budizam3 u čijim su hramovima akoliti koji su bili mladi služili za seksualno zadovoljavanje monaha što je bilo prihvaćeno i imalo je veze sa duhovnim kultom. Posebno je važna bila samurajska kultura u okviru koje su homoseksualne prakse bile normalizovane, a žene isključene. U drugoj polovini 19. veka došlo je do veće povezanosti sa Zapadom, te do njegove kriminalizacije 1873. (zakon je povučen nakon 10 godina).
Kada govorimo o Indiji posebno je važno istaći književne i religijske tekstove Rigvedu, Mahabharatu, Bhagavad Gitu, Ramajanu, ali i Kamasutru u okviru kojih se prikazuju i božanstva hinduizma, intimna prijateljstva istopolnih osoba, hermafroditski prikazi bogova i viđenje seksualnog identiteta koje nije fiksno. Ipak, verski tekstovi koji su obuhvatali i pravo (te kazne) osuđuju homoseksualnost. S jedne strane, budizam u Indiji je, sličnije Kini, osuđivao bilo kakav seksualni odnos, ali posebno transvestite i pasivne homoseksualce, dok je s druge strane dravidska kultura priznavala i istopolne odnose. Konačno „matrilinearna i matrifokalna kultura tamilskog govornog područja ima književnu tradiciju u čijem su žarištu intimna prijateljstva i podrška među ženama, a zanemaruje konvencije heteroseksualnog braka.” Naravno, kolonizacija je dovela i ovde do prenošenja evropske moralnosti, te kriminalizacije homoseksualnih odnosa koja je važila do kraja 20. veka, ali je sa savremnim dobom došlo i do porasta LGBT organizacija u Mumbaju.4

Piše: Tamara Ivančević
Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu



 

  1. izreke Proroka
  2. Izvor: Vincenzo Patanè, Homoseksualnost na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, Povijest gej i lezbijskog života i kulture, Robert Aldrich, Sandorf i Red Box, Zagreb/Beograd, 2011
  3. U Kini je u okviru budizma vladala asketska tradicija koja je podrazumevala apstinenciju.
  4. Izvor: Adrian Carton, Žudnja i istopolna intimnost u Aziji, Povijest gej i lezbijskog života i kulture, Robert Aldrich, Sandorf i Red Box, Zagreb/Beograd, 2011