Milica Đerić i Ivana Stojanović, alumnistkinje “Škole medijske pismenosti”, u svom završnom radu govore o propadanju medija devesetih godina, iskrivljenom izveštavanju, kao i fatalnim posledicama na primeru Dade Vujasinović i Slavka Ćuruvije. Ovaj rad je prezentovan internacionalnoj publici na drugoj međunarodnoj konferenciji o ljudskim pravima The Global Human Rights Forums u maju 2017. godine. Ako vam bilo šta što pročitate zazvuči poznato iz nedavnih događaja, preporučujemo i tekst naše alumnistkinje Vladane Stamenić koja je u tekstu “Monitoring medijskog sadržaja: prikaz mladih na Protestima protiv diktature” analizirala prikaz najnovijih protesta u srpskoj istoriji u domaćim medijima. 

Protesti

“Ovaj mračan period pun kontrole doneo je cenzuru medija koja se nastavila do danas, a sa sobom odneo živote novinara koji su se svim silama borili za pravdu.”

Prvi miting povodom poništavanja izbornih rezultata na kome je prisustvovalo 35.000 građana održao se u Nišu, zatim se na ulice Beograda preselio 21. novembra kada su građani okupljeni kod Skupštine Srbije krenuli u svoju prvu šetnju. Koalicija ‚‚Zajedno” dobila je izbore u više beogradskih opština i u većim gradovima, ali je režim Slobodana Miloševića poništio izbornu pobedu opozicije.1 Krađa na lokalnim izborima, kao i teška socio-ekonomska situacija i želja za promenama, držala je građane na ulicama tokom tri meseca trajanja demonstracija. Takva burna istorija razvoja državnog i društvenog uređenja u Srbiji odrazila se i na ‚‚sedmu silu”, odnosno medije. Posledice najvećeg intenziteta zadobili su  upravo tokom devedesetih godina pod uticajem Miloševićevog režima.

Vladan Radosavljević ističe da se o demonstracijama izveštavalo samo u negativnom kontekstu. ‚‚Masa građana je ‘pačica huligana i nezadovoljnika’, mirni protesti nazivaju se ‘rušilačkim demonstacijama’, a državna televizija nikada se ne usuđuje da pokaže stvarni broj okupljenih ljudi.” 2Tokom ovog perioda, mediji su bili instrument kako domaćih, tako i međunarodnih neprijatelja.  Došlo je do izlaska države iz vlasništva u medijima, pa su različiti međunarodni donatori investirali u nezavisne medije.  O tome dalje govori: ‚‚List Politika, na primer, o događajima koji se odvijaju ispred ulaza u njenu zgradu objavljuje jedino izveštaj zvanične državne agencije Tanjug. Večernje novosti šalju na događaje svoje novinare i objavljuju njihove kratke izveštaje obavezno uz komentar urednika. Borba se bavi samo komentarima, najčešće iz pera urednika, obarajući se žestoko na događaje o kojima nije ni pisala. Radio Beograd postao je neka vrsta elektronskog biltena vladajuće stranke na kojem informacija zapravo više i nema.” 3 Medijski mrak sa kojim je Srbija ušla u 1997. građani su terali bukom, protiv kršenja svojih osnovnih prava, protiv laži i manipulacija, za slobodu govora i oslobađanje i profesionalizaciju medija. Lupanje šerpama i poklopcima, zviždanje pištaljakama i trubama simbolično je nadjačavalo ”buku i lupnjavu” dnevnika RTS.4Država je zadržala kontrolu nad podelom frekvencija i dozvolom štampanja, tako da su tokom izbora i masovnih demonstracija različiti mediji zatvarani ako su navodno bili opasni po vladu.

Nakon pada Slobodana Miloševića, mediji su podržali Demokratsku opoziciju Srbije (DOS). Međutim, DOS nije uspeo da do kraja sprovede tranziciju i demokratizaciju, tako da je cela država zajedno sa medijima ostala zaglavljena na tom putu. Srbija je potpisala Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, kao i Međunarodni pakt o političkim i građanskim pravima. Po ovim dokumentima, država ima obavezu da štiti slobodu izražavanja i informacija. U Ustavu Republike Srbije se takođe garantuju ove slobode. Za prava javnosti i građanstva da budu pravovremeno i istinito obavešteni o dešavanjima  tokom perioda pobunda, demonstracija i izbora, borili su se najhrabriji novinari, koji su odbranili čast profesije svojim životima. Ovaj mračan period pun kontrole doneo je cenzuru medija koja se nastavila do danas, a sa sobom odneo je živote novinara koji su se svim silama borili za pravdu. 5

Primer: Slavko Ćuruvija

Milica Đerić (Serbia)
Milica Đerić govorila je o Slavku Ćuruviji na drugoj The Global Human Rights Forums konferenciji u Beogradu

Slavko Ćuruvija rođen je 9. avgusta 1949. godine u Zagrebu. Diplomirao je na beogradskom Fakultetu političkih nauka 1978. i ubrzo nakon diplomiranja radio kao saradnik lista Danas. U periodu od 1986. do 1994. bio je komentator, a zatim i glavni urednik lista Borba. Tokom svoje karijere pisao je za mnogobrojne listove, poput NIN-a, Večernjeg lista, Komunista, Pobjede itd. 61994. godine, zajedno sa Momčilom Đorgovićem osnovao je list Nedeljni telegraf, a 1996. Dnevni telegraf, koji je bio prvi privatni dnevni list u Srbiji. Dnevni telegraf je jako brzo premašio tiraž od 100.000 primeraka, a svoje čitaoce zadobio je na osnovu nepristrasnog, beskompromisnog i hrabrog izveštavanja. List je izlazio u vreme kada je medijima upravljao režim Slobodana Miloševića, a tadašnji ministar informisanja Aleksandar Vučić, već 1998. upozorio je da će list zajedno sa Danas-om i Našom borbom biti zabranjen ako nastavi da piše kao do tada. Kao što je i upozoreno, 14. oktobra 1998. zabranjeni su Dnevni telegraf i Danas specijalnim medijskim dekretom, a Slavko Ćuruvija je kao izdavač tog lista i zbog svog novinarskog angažmana osuđen na petomesečnu zatvorsku kaznu čije odsluženje su sprečili advokati.7 Nepristrasno, beskompromisno i hrabro zveštavanje Dnevnog telegrafa hvaljeno je, a Ćuruvija je priznat kao čovek koji se radom u medijima bori za demokratizaciju Srbije. 8

“Istorija srpskog novinarstva ne može da ignoriše ulogu Slavka Ćuruvije. Za samo petnaestak godina uspeo je da premeđi medijsku scenu.”

Slavko Ćuruvija je 1998. osnovao magazin Evropljanin u kome je 19. oktobra 1998. uputio otvoreno pismo predsedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, pod nazivom ‚‚Šta je sledeće, Miloševiću” potpisano zajedno sa Aleksandrom Tijanićem. Dan nakon odjavljivanja tog broja magazina u Skupštini Srbije se po hitnom postupku usvaja Zakon o javnom informisanju koji predviđa oštre kazne za medije. U saopštenju objašnjeno je da radi istinitog informisanja javnosti ističemo da navedene mere proističu iz Zakonom i Uredbom utvrđenih dužnosti i ovlašćenja Ministarstva za informacije i ne predstavljaju kršenje Ustavom i zakonom garantovanih sloboda javnog informisanja, već su upravo u službi zaštite tih sloboda”9

Zahtev za pokretanje prekršajnog postupka protiv osnivača, urednika, direktora i izdavača magazina Evropljanin podneo je predsednik Patriotskog saveza Beograda Milorad Radević. On je u prijavi naveo da je magazin objavio niz tekstova u kojima se poziva na „nasilno rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne celovitosti i nezavisnosti Republike Srbije i Savezne Republike Jugoslavije“.10

Primedbe na tužbu da je magazin odštampan i distribuiran pre nego što je Zakon o javnom informisanju stupio na snagu nisu usvojene i 25. oktobra 1998. doneta je presuda po kojoj su kažnjeni preduzeće i Ćuruvija, kao i Bujoševič i Tadić sa novčanom kaznom od sve ukupno 2,4 miliona dinara. Dat je rok od 24 sata za plaćanje ili će u suprotnom biti zaplenjena imovina u tom iznosu. Kako na računima nije pronađen novac, policija je došla u prostorije magazina da zaplene imovinu, o tome Ćuruvija je samo rekao: “Na računu SDK zatekli su dva dinara. Došli su u prostorije da naplate ostatak. Ovaj sto vredi 50 dinara, ovaj kompjuter 1000…A onda su, prateći moju ćerku, došli do kuće gde stanujem. Sedam-osam policijskih kola, marica, tridesetak policajaca. Neki su bili sa automatskim puškama. Dva sata je trajala opsada. Jesmo li mi uhapšeni, pitam ih. Ćute. Kao, vani je komandir. Oni tamo takođe ćute. To je trajalo dva sata.” 11

Slavko Ćuruvija ubijen je 11. aprila 1999. godine, u Svetogorskoj ulici (tada Ive Lole Ribara), u prolazu ispred broja 35, gde je stanovao. Bio je u pratnji svoje nevenčane supruge Branke Prpe, koju su ubice udarile drškom od pištolja i onesvestile. Njemu je pucano u leđa, jedan hitac ga je pogodio u glavu, drugi mu je prošao kroz srce.12 Ministarstvo unutrašnjih poslova saopštilo je da je Ćuruvija ‚‚lišen života iz vatrenog oružja, od strane nepoznatih izvršilaca i da radnici Sekretarijata u Beogradu intenzivno tragaju za počiniocima ovog krivičnog dela”.13
Photo: slavkocuruvijafondacija.rs
Photo: slavkocuruvijafondacija.rs

Prema podacima iz tajnog policijskog dosijea ‚‚Ćuran” do neposredno pred smrt pratili su ga pripadnici Državne bezbednosti. Tužilaštvo za organizovani kriminal podiglo je u junu 2014. godine optužnicu za ubistvo Slavka Ćuruvije protiv Radomira Markovića, bivšeg načelnika Resora DB, Milana Radonjića, načelnika beogradskog centra DB, Ratka Romića, glavnog obaveštajnog inspektora u Drugoj upravi resora i Miroslava Kuraka, pripadnika rezervnog sastava. 14

Suđenje je i danas u toku.

Istorija srpskog novinarstva ne može da ignoriše ulogu Slavka Ćuruvije. Za samo petnaestak godina uspeo je da premeđi medijsku scenu. 15

Primer: Dada Vujasinović

Druga "The Global Human Rights Forums" konferencija - Milica Đerić govori o ubistvu Dade Vujasinović
Druga “The Global Human Rights Forums” konferencija – Milica Đerić govori o ubistvu Dade Vujasinović

Radislava Dada Vujasinović je rođena 10. februara 1964. godine u Čapljini, Hercegovina. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu, 1987. godine, na smeru Jugoslovenska književnost i srpsko-hrvatski jezik. Nakon završetka studija, počela da je da radi kao novinar u Privrednom pregledu, a potom je u magazinu Duga objavljivala i svoje autorske tekstove.

“Kažu da se vraćala kući i da je kupila veliki buket crvenih i žutih lala. Zatim, okrenula je broj svog poznanika i razgovarala sa njim o svojim tekstovima koje je pripremala za štampu. Ujutru, 8.aprila, Dada je pronađena mrtva.”

Pronašla se u izveštavanju trenutnih ratnih dešavanja u Jugoslaviji.  Bila je uključena od samog početka rata – od prvih mitinga u Bosni i Krajini (1990-1991), preko Slavonije, sve do rata u Sarajevu. Njen ratni dosije čine reportaže iz Borova Sela, Dalja, Erduta, sa Papuka i Psunja. Pisala je o tadašnjem životu, o srušenim kućama, o poginulim članovima porodice. Za reportaže sa slavonskog ratišta je dobila nagradu Svetozar Marković. Bila je prisutna u različitim potresnim trenucima ratnih dešavanja i uspela je da  lično iskustvo prenese svojim čitaocima koji su je pomno pratili. Međutim, posle rata u Sarajevu, odlučila je da više ne ide na ratišta, jer joj je to padalo sve teže. Govorila je da više nema snage da gleda i piše o rušenju gradova i ubijanju dece. Posle ove odluke, od 1992. do 1994.godine, preusmerila se na dešavanja na političkoj sceni Srbije.

Jedan od najkontraverznijih njenih tekstova je tekst iz časopisa Duga, objavljen krajem 1993.godine pod nazivom ”Kriminalci i policajci u parlamentu”. U ovom tekstu je na ironičan način pisala o promociji Željka Ražnatovića Arkana u narodnog poslanika. Radila je značajne intervjue sa ličnostima kao što su Milan Babić, Radovan Karadžić i Vojislav Šešelj. Intervju po kome je ostala zapamćena je sa generalom Momčilom Perišićem jer se smatra da je ovaj  intervju imao uticaja da  on postane načelnik Generalštaba VJ.

Dada je bila hrabra, samostalna i persona non grata (lat.nepoželjna osoba). Niko je nije mogao potkupiti i počela je da ‚‚smeta”. 16Poznata je njena izjava: ‚‚Zahvaljujući takvima, narod koji strada, kuće koje pale i gradovi koje zatiru, postali su nebitni. Rat je postao estrada za one koji su umeli vešto da promovišu i unovče svoj licemerni, lažni patriotizam.”

Svi njeni tekstovi su govorili o povezanosti politike sa kriminalom. Ona je živela za istraživačko novinarstvo. Međutim, dobijala je pretnje, ucene i sudske tužbe. Za nju su svi bili jednaki, nije postojala osoba do koje ona ne bi mogla doći. Pretnje je dobijala i u pisanoj formi, ali i preko telefonskih poziva. Bivši predsednik Predsedništva SFRJ Borisav Jović je podneo tužbu protiv Dade zbog klevete, a Željko Ražnatović joj je i lično pretio da prestane da piše.

Umrla je 7. aprila 1994.godine.

Kažu da se vraćala kući i da je kupila veliki buket crvenih i žutih lala. Zatim, okrenula je broj svog poznanika i razgovarala sa njim o svojim tekstovima koje je pripremala za štampu. Ujutru, 8.aprila, Dada je pronađena mrtva. U tadašnjem izveštaju stoji da je Dada izvršila samoubistvo pucnjem u grudi iz lovačke puške sačmarice. Na licu mesta se sprovela istraga, fotografisala se soba, popisali predmeti , uzemane su izjave od komsija, ali sve to bez prisustva istražnog sudije—iz nepoznatog razloga. Mnogi su istog trenutka posumnjali u tačnost ove informacije, ali do dan danas ovaj slučaj nije zvanično rešen.

U trenutku kada je ova vest ugledala svetlost dana, tri mišljenja su se tada stvorila u javnosti. Prvo je bilo da je Dada zbog prirode svog posla i boravka na ratištu zadobila suicidne misli.

Photo: www.DadaVujasinovic.com
Photo: www.DadaVujasinovic.com

Drugo je bilo da Dada to nije učinila, već je ubijena. I treće je bilo negde između, to su podržavali oni koji su se plašili da javno kažu svoj stav. Tajna smrti Dade Vujasinović  traje već 23 godine. Dokazi su poslati u Hag, kako bi se slučaj priveo kraju, međutim, odgovora nema.

Ovog aprila Udruženje novinara Srbije (UNS) zatražilo je od Višeg javnog tužilaštva da nastavi istragu o Dadinom ubistvu, pošto izveštaj Nacionalnog forenzičkog instituta u Hagu nije utvrdio uzrok smrti novinarke “Duge”.U tužilaštvu UNS-u je rečeno da je u toku predistražni postupak i da tek po okončanju tog postupka tužilac može da proceni u kom će pravcu biti usmereno eventualno dalje vođenje postupka. Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) navelo je da je 23 puta pozivalo policiju, tužilaštvo i pravosuđe Srbije da reše ubistvo novinarke Dade Vujasinović. Oni zahtevaju i da nadležni utvrde i saopšte ko je svih ovih godina opstruirao istragu, skrivao zločince i duže od dve decenije držao javnost u zabludi da se novinarka ubila.17

Dadina porodica svih ovih godina je ostavljena u tami i nedoumici. Oni su angažovali i privatnog balističara Zorana Jovanovića koji je utvrdio da je na fotelji pored Dadine, bila još jedna krvna grupa, što ukazuje da je u stanu bila još jedna osoba. Njegov nalaz dostavljen je tužilaštvu u decembru 1994. godine, ali je odbijen. Balističar Vladimir Kostić 2008. godine obavio je niz veštačenja. On je predao sudu svoj nalaz u kome se navodi i da su u telu Dade Vujasinović pronađena dva filcana čepa, što bi značilo da je sebe usmrtila sa dve patrone iz lovačke puške, odnosno da je u sebe morala da puca dva puta, što nije moguće.18 Nakon toga, okružni javni tužilac u Beogradu u januaru 2009. godine, prekvalifikovao je slučaj u ubistvo umesto samoubistva i pokrenuo pretkrivični postupak.

Komisija za istraživanje ubistava novinara više puta se suočila sa tvrdnjom da su dokazi izgubljeni, verovatno tokom NATO bombardovanja policijskog objekta, ali je na insistiranje Komisije sprovedena dodatna provera i dokazi su pronađeni i poslati Nacionalnom forenzičkom institutu u Hagu.

Odgovor se i dalje čeka.

Kulminacija

Usled svih problema koje su zadesile Srbiju i njenu medijsku scenu, kulminacija se dogodila 5. oktobra 2000. godine, kada je demonstracijama prekinut režim Slobodana Miloševića. Na tadašnjim izborima, Slobodan Milošević je izgubio od kandidata DOS-a i lidera Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice. Međutim, nije hteo da prizna poraz.

Plato ispred skupštine je bio preplavljen građanima koji su iskazivali svoje nezadovoljstvo.  Pored zahteva da se uvaže rezultati izbora, zahtevano je i da ceo uređivački kolegijum sa glavnim urednikom i generalnim direktorom RTS-a podnesu ostavke. Takođe, tražilo se da RTS promeni uređivačku politiku i omogući objektivno informisanje o zbivanjima u Srbiji. Pored upada u Saveznu skupštinu, demonstranti su zapalili i zgradu RTS-a.

Redovan program javnog servisa je prestao da se emituje posle 17 časova. Na sva tri programa državne televizije emitovani su spotovi, reklame i snimljene emisije. O dešavanjima na ulicama Beograda, javnost je obaveštavala radio-televizijska stanica Studio B. Kasnije su jedna za drugom i sve ostale televizije počele da izveštavaju o demonstracijama. Jedini elektronski medij u Beogradu koji je tokom svih tih godina mraka slobodno i profesionalno izveštavao o postizbornoj krizi i protestima, bio je Radio Indeks.19

Iako su protesti doneli  smenu vlasti, nisu mogli vratiti izgubljene živote. Novinarstvo kao profesija je od tog trenutka zapala u veliku krizu i sa sobom ponela novi epitet – profesija opasna po život. To se nastavlja i ulazi u pore društva do danas. Svako ko bi se odvažio da iznese pravdu na svetlost dana, postaje potencijalna meta. Zataškana ubistva, malverzacije, krijumčarenja i druge kriminalne radnje ostaju nerasvetljene, jer novinar želi mir i spokojan život.

U periodu od 1991. do kraja 2001. godine ubijeno, kidnapovano, nestalo ili izgubilo je život pod nerasvetljenim okolnostima čak 39 novinara i medijskih radnika koji su radili za srpske redakcije.20

 

Pišu: Milica Đerić i Ivana Stojanović
Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu



  1. http://www.ds.org.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=127&Itemid=626 pristupljeno 07.05.2017.
  2. Vladan Radosavljević, Pištaljke i jaja: Mediji u Srbiji 1996., Medija centar, Beograd, 1997, 82
  3. Vladan Radosavljević, Pištaljke i jaja: Mediji u Srbiji 1996., Medija centar, Beograd, 1997, 82
  4. Vladan Radosavljević, Pištaljke i jaja: Mediji u Srbiji 1996., Medija centar, Beograd, 1997, 85-86
  5. https://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%9C%D0%B5%D0%B4%D0%B8%D1%98%D0%B8_%D1%83_%D0%A1%D1%80%D0%B1%D0%B8%D1%98%D0%B8 pristupljeno 07.05.2017.
  6. http://www.uns.org.rs/sr/sta-radimo/akcije/12889/novinari-i-medijski-radnici-srpskih-medija-ubijeni-i-oteti-od-1991-godine.html pristupljeno 03.05.2017.
  7. http://www.slavkocuruvijafondacija.rs/dnevni-telegraf/ pristupljeno 01.05.2017.
  8. http://www.slavkocuruvijafondacija.rs/slavko-curuvija-i-njegovo-naslede pristupljeno 01.05.2017.
  9. http://www.istinomer.rs/clanak/514/Usvojen-Zakon-o-informisanju-6deo pristupljeno 07.05.2017.
  10. http://www.slavkocuruvijafondacija.rs/magazin-evropljanin/ pristupljeno 01.05.2017.
  11. http://www.nin.co.rs/arhiva/2496/3.html pristupljeno 07.05.2017.
  12. http://www.uns.org.rs/sr/sta-radimo/akcije/12889/novinari-i-medijski-radnici-srpskih-medija-ubijeni-i-oteti-od-1991-godine.html pristupljeno 03.05.2017.
  13. https://sh.wikipedia.org/wiki/Slavko_%C4%86uruvija pristupljeno 08.05.2017.
  14. https://sh.wikipedia.org/wiki/Slavko_%C4%86uruvija pristupljeno 08.05.2017.
  15. https://predragpopovic.wordpress.com/2014/10/23/curuvijin-glas-iz-groba/ pristupljeno 08.05.2017.
  16. http://www.dadavujasinovic.com/biografija.htm pristupljeno 03.05.2017.
  17. http://rs.n1info.com/a240739/Vesti/Vesti/Pre-23-godine-ubijena-novinarka-Dada-Vujasinovic.html pristupljeno 02.05.2017. 
  18. http://www.yurope.com/nasa-borba/arhiva/Maj98/1005/1005_13.HTM pristupljeno 05.05.2017.
  19. http://rs.n1info.com/a198986/Vesti/Vesti/Peti-oktobar-godisnjica-2016.html  pristupljeno 07.05.2017.
  20. https://www.cenzolovka.rs/vesti/uns-bez-kazni-za-ubistva-i-napade-na-novinare  pristupljeno 08.05.2017.