Đačke uniforme prete da se ponovo vrate u školske klupe ne bi li rešile problem koji, izgleda, ne postoji.

Svuda oko mene lišće iz vesele zelene menja boje u tople, magične nijanse narandžaste i braon. Hladan povetarac mi kuca na prozor, sve deluje tako idilično i mirno. A onda se oglasi surovi alarm koji budi čak i iz mrtvih i setim se da je zapravo stigao prvi septembar, a sa njim i hladnije vreme, sivo nebo, pad pritiska, teške torbe i izuzetno nezdrave, ali istovreme neophode količine kafe.

Kako ministarstvo prosvete nije moglo da se seti koje bolje iznenađenje da nam priredi ovog septembra, započeto je silno šuškanje o tome kako će ove školske godine u srednje i osnovne škole biti uvedene đačke uniforme. Naime, ministarstvo to vidi kao rešenje problema koji, makar kako ja vidim i čujem iz prve, a i desete ruke, ne postoji.

“Deca se međusobno diskriminišu isključivo na osnovu toga ko šta nosi”, “Deca nam ne smeju gola u školu”, ili, mojim profesorima omiljeno: “Ekonomske razlike među decom ne treba da budu primetne”. Iako ovo deluje kao funkcionalna ideja koja bi rešila problem školskog kodeksa oblačenja, ne mogu da se složim da je to neophodno.

Kodeks oblačenja u mojoj školi je izričito jasan: majice ne smeju biti na bretele, bez rukava, golih stomaka i sa dubokim dekolteom; suknje, haljine i bermude moraju biti do kolena ili duže; zabranjene su navijačke ili bilo kakve majice na kojima su prikazane kosturske glave, alkohol, psovke itd. Nije ga teško poštovati jer je u granicama zdravog razuma, mada naravno postoje odvažne mlade dame koje nađu shodno da se po toplijem vremenu u školi pojave u miniću, majici sa spuštenim ramenima ili pocepanim (čitajte: nepostojećim) farmerkama. Dok školske uniforme predstavljaju rešenje za ovaj konkretni problem, mislim da nije u redu da većina ispašta zbog manjine, što je makar u mom okruženju slučaj.

Škola nas, kao što je očigledno, dovoljno ograničava kada je reč o spoljnom izgledu, te ne vidim zašto bi nam dalje još i diktirala šta da nosimo. Zar nije dovoljno što nam kroje budućnost?

Prosvetni radnici očigledno imaju tu iluziju da među decom postoji neka vrsta diskriminacije ili primetne razlike u ekomonomskom stanju, što nije istina. Da sam i dalje u drugom razredu osnovne i nemam najnoviju “Winx” pernicu, možda bih bila diskriminisana. Ali ja sam u drugom razredu srednje škole gde sa moje desne strane sedi momak u Polo majici sa Fossil satom na zglobu i koji iz džepa vadi najnoviji iPhone, a sa moje leve devojka u Zara košulji i ručno pletenoj narukvici. I razlika je nebitna. Ne “prozivaju” se, on nju zbog njene košulje ne ugnjetava, niti ona njega zbog sata ne naziva “buržujem”.

Mislim da mi, kao srednjoškolci, nemamo potrebu da jedni druge osuđujemo na osnovu toga ko šta oblači i kako ko izgleda. Nije neophodno da nas škola stavlja u poseban kalup samo da bi se adresirao problem koji je možda postojao ranije u našem obrazovanju, ili pak ranije u vremenu.

Čak i da se uvedu kecelje, ili cele uniforme, opet će se videti te “ekonomske razlike”. Možda će gore pomenuti momak i devojka biti u identičnim belim košuljama i teget sakoima, ali će njemu na zglobu ostati sat, a njoj narukvica.

Skoro 55% škola širom Srbije se slaže sa idejom da se ponovo uvedu đačke uniforme ili kecelje, a u nekim osnovnim školama su uniforme i uvedene. U zavisnosti od škole, deca uniforme moraju da nose svaki dan ili kada im je naglašeno, takođe neke uniforme su kompletne, dok su druge samo košulja ili samo džemper.

Ostaje i pitanje koliko školske uniforme koštaju, jer je kretanje deteta u školu za većinu roditelja veliki izdatak, uz kupovinu knjiga i svezaka. Kompletne uniforme izrađene po uzoru na britanske škole koje čine košulja, sako, kravata, pantalone za dečake, a suknja za devojčice, koštaju oko 6000 dinara, dok jednobojna kecelja košta do 1000. Da li je pravedno da se od roditelja zahtevaju ovakvi izdaci? Zar se neće i ovde videti ta famozna “ekonomska razlika”? Nečijim roditeljima će isto pasti da li će dati 6000 na markiranu školsku kombinaciju, ili na standardizovanu uniformu, dok drugima neće biti svejedno.

Tako da, dragi prosvetari, moli vas jedna učenica srednje škole: pustite nas da budemo svoji, autentični ljudi, a mi vam obećavamo da ćemo u školu dolaziti obučeni i bez Arsenalovih šalova oko vrata.

Piše: Mila Todorović
Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu