Piše: Tamara Urošević

Još 1936. godine Ana Frojd je u svojoj knjizi „Ja i mehanizmi odbrane“ pokušala da razume identifikaciju žrtve sa agresorom. U situciji kada postoji pretnja višekratnim nasiljem, bilo u okviru porodice ili koncentracionog logora, hipoteza Frojdove bila je da će se žrtva emocionalno identifikovati sa agresorima umesto da im se odupire. To predstavlja oblik psihičke odbrane čija je svrha da očuva žrtvin razum, navodi se u zborniku radova „Trgovina ljudima: trauma i psihoterapija“ nevladnine organizacije „ASTRA“.

Upravo jedan takav mehanizam je i stokholmski sindrom – naziv za psihičku reakciju žrtve koja se poistovećuje sa agresorom, odnosno zbližavanje žrtve sa otmičarem. Zbližavanje nije puka pojava već zavisi od nekoliko faktora: vremena koje žrtva i otmičar provedu zajedno u toj situaciji i istoj prostoriji, veličine te prostorije, zajedničkih osobina (koje žrtva uspe da prepozna za to vreme pa se samim tim i poistoveti), a takođe zavisi i od činjenice da otmičar nije bio nasilan prilikom sprovođenja svog nasilnog dela, paradoksalno. Psihijatri i kriminolozi ovo objašnjavaju urođenom potrebom razvijanja specifičnog mehanizma preživaljavanja u situacijama opasnosti kod ljudi. Osim kod situacija kao što je otmica, sindrom se uočava i u kod porodičnog nasilja, incesta, ratnih zločina, koncentracionih logora, sekti ili prilikom trgovine ljudima.

Ovaj termin prvi put je upotrebio Nils Bejerot, švedski psihijatar i kriminolog, nakon neuspele pljačke banke 1973. godine u Stokholmu, gradu po kojem je sindrom i dobio ime. Pljačka pod nazivom “Kredit banke” trajala je od 23. avgusta do 28. avgusta, na Normalstrong trgu, u kojoj su pljačkaši kao taoce držali radnike banke. Situacija se odvija po Jan – Erik Olsonovom izlasku iz zatvora, kada se njegova pljačka banke zapravo pretvara u otmicu zbog poziva policije. Olson tada uzima čeitiri taoca i zahteva od policije da mu se u otmici pridruži njegov prijatelj Klark Olofson. Nakon pet dana pregovora, policija ubacuje suzavac u banku, a Olson i Olofson se predaju. Niko od taoca nije teže povređen, ali su u kasnijim izjavama tvrdili da su se više plašili policijske akcije nego samih otmičara. U prilog ovome govore i neka kasnije istraživanja slučajeva emotivnog vezivanja taoca za otmičara koje se manifestuje opravdavanjem njihovih postupaka i odbijanja saradnje sa policijom.

U situacijama nemoći, žrtva ima potrebu da sopstveni psihički položaj olakša identifikacijom sa agresorom, isticanjem njegovih pozitivnih osobina, kada dolazi do stvaranja paradoksalnog, neprirodnog odnosa savezništva i “razumevanja” zločinca, gde istovremeno ulazi u sukob sa svima koji žele da pruže pomoć. Stokholmski sindrom je ozbiljan psiho – socijalni poremećaj, koji teško nestaje, i zahteva mnogo rada i strpljenja sa žrtvom.

Stokholmski sindrom se ispoljava kod 8% žrtava nekog traumatičnog događaja-otmica, ratovi,logori, porodično nasilje, bilo koja vrsta eksploatacije, pa tako i kod žrtava trgovine ljudima.

Londonski sindrom
Suprotan Stokholmskom sindromu je Londonski sindrom. Naime, ovde je reč o situaciji kada talac ne shvata ozbiljnost situacije u kojoj se nalazi i odbija svaki vid saradnje, što loše utiče na otmičare. Kako se zločinac brine da taj jedan ne utiče na ostale i samim tim ne dođe do potpunog haosa, takav talac biva likvidiran. Londonski sindrom nastaje 5. maja 1980. godine, kada je grupa terorista ušla u ambasadu Irana u Londonu i tom prilikom otela 26 ljudi tražeći od vlasti Irana da se oslobode njihovi saborci u terorističkim akcijama, kao i da se smeni tadašnji iranski politički vođa Ruholah Homeini. Iranski diplomata, koji je bio jedan među otetima, ubijen je. Karakteristika ovog sindroma su i panične reakcije žrtava koje ih mogu dovesti do smrti.

Lima sindrom
Za razliku od situacija kada se žrtva poistovećuje sa nasilnikom, ovde je situacija obrnuta – otmičari razvijaju simatije prema svojim taocima. Lima sindrom je nazvan po talačkoj krizi u japanskoj ambasadi, u Limi, koja je počela 17. decembra 1996. godine. Tada su pripadnici peruanskog levičarskog gerilskog pokreta “Tupak Amaru” zauzeli japansku ambasadu i oteli 490 ljudi koji su prisustvovali zabavi. Zapretili su da će ubiti sve otete ukoliko vlasti Perua ne oslobode 300 pripadnika njihovog pokreta iz zatvora. Međutim, već nakon nekoliko dana, otmičari su oslobodili većinu talaca, pogotovo one najvrednije, s kojima su uspeli da se zbliže.

Autorka teksta je alumnistkinja Škole medijske pismenosti Centra za marginu