Piše: Ivana Dimitrijević

Na sred kompleksa „Zadruge 2“ stoji malo veštačko jezero u koje se, kao u bajkovitoj Veneciji, uliva kanal iznad koga se natkrilio mali most. Ispod mosta u mističnom maniru kulja magla, a iz nje na gondoli  isplovljava „veliki šef“ Željko Mitrović. Uz zvuke Sinatrine „I did it my way“, on lagano navodi svoju gondolu do velike statue Kozima de Medičija koja se izdiže na ostrvu i suvereno dominira prostorom, i s poštovanjem polaže belu ružu u podnožje svog idola. Tako je septembra 2018. počelo emitovanje ovog hiper-rijaliti programa.

„Imaginarijum Zadruga 2“, kako je od milja zove njen idejni tvorac Željko Mirković, bila je dugo najavljivana u medijima kao nova generacija rijaliti programa, u koji je uložena rekordna svota novca – čak 18 miliona evra. Prema navodima, ogroman deo ovih sredstava otišao je na umetničko uređenje i osmišljavanje prostora. Pa je zato Veliki šef na otvaranju poveo kamere u obilazak „Zadruge“, da zadovolji pothranjenu znatiželju svojih gledalaca. Zanimljivo, prva prostorija koju je srpska javnost izvolela upoznati bio je – zatvor. Osim toga, videli smo da Zadruga ima brojne institucije koje možda ne bismo očekivali u jednom rijalitiju: jahting klub, black room (prostoriju bez svetla, u kojoj gledaoci vide sve, a učesnici ništa), administraciju (sa dosijeima svih učesnika), bar, kafić, nargila-bar, prodavnicu, fast food, pomenuto jezero i ostrvo, pa čak i svoj veštački mesec. Ipak, Mitrović je kao najdraža mesta u svom imaginarijumu istaknuo banku sa zalagaonicom i Melanijinu palatu.

Prema Mitrovićevim rečima, „Mediči banka“, kako glasi njen zvanični naziv, služi da „nagrađuje ljude“ koji nešto lepo budu proizvodili ili se trudili. Sa druge strane, u zalagaonicu će zadrugari svraćati kada im bude bio neophodan novac (ili kako bi to Mitrović rekao „keš“, „lova“ i sl.), koji će dobijati kada založe svoje lične stvari. U slučaju da ne otplate svoj dug do naredne plate koju primaju od produkcije, njihove stvari idu na javnu licitaciju na Internetu. Melanijina palata, drugo čudo „Zadruge 2“, pravo je sakralno mesto u sred rijaliti programa. Navodno je dobila ime po Mitrovićevoj majci Melaniji, ali se na ovom ceremonijalnom otvaranju poredi sa Belom kućom i sigurno nismo daleko od asocijacije na Melaniju Tramp. U centralnom delu ovog ogromnog zdanja pod nazivom Sala drevnih, jeste sarkofag koji simbolizuje sve zastarele televizijske koncepte koje Mitrović teatralno pokopava svojim novim hiper-rijaliti projektom. U čelu ovog sarkofaga stoji velika skulptura po imenu Drevna, koja simbolizuje večnost i samo se u izuzetnim prilikama obraća prisutnima. Ispred Melanijine palate stoji impozantna Fontana bogova.

Ako se pri ovakvom prizoru ostavi po strani prvobitna zatečenost i estetski šok, čini se da ovo gala otvaranje, ali i sama konfiguracija njenog prostora, obiluje relevantnim kulturnim značenjima. Margaret Mid je još sedamdesetih godina u svom eseju o prvom rijaliti programu „An American Family“ predvidela da budućnost pripada ovom novom televizijskom žanru i umetničkoj formi, koja se zasniva na rekonfiguraciji granice između realnosti i fikcije sa jedne strane, i gledalaca i učesnika televizijskog programa sa druge strane.

Foto: youtube printscreen

Pišući u godinama nakon Midove o fenomenu rijalitija u savremenom društvu, stručnjaci navode da se za njega vezuju dva osnovna atributa – romansa i nadmetanje. Ovo se pokazalo kao podsticajno za razvoj nerealnih očekivanja od ljudskih odnosa i agresivnije socijalno ponašanje. Međutim, ima i suprotnih mišljenja, koja navode da gledanje rijaliti programa podstiče pojedince da se aktivnije zauzmu za sebe i lakše snađu u društvu. Čini mi se da se ova dva pogleda zapravo međusobno ne isključuju i da agresivnost i kolekcionarski pristup romantičnim vezama na neki način i predstavljaju preporuke koje zaista mogu omogućiti efikasnije snalaženje u beskrajno banalnim društvenim prilikama savremenog sveta. Margaret Mid sedamdesetih godina nije mogla predvideti šta će biti promovisano ovom novom formom. Desilo se da će žanr rijalitija steći globalnu popularnost tek početkom dvadeset i prvog veka i tada postati jedan od kanala pogodnih za fabrikovanje neoliberalnog diskursa.

Taj period je u svetu upamćen po do tada nezapamćenoj liberalizaciji tržišta, globalizaciji i vrhuncu američke političko-vojne dominacije u svetu. U eri tog novog svetskog poretka koji prema Burdijeovim rečima promoviše agresivni individualizam i Darvinovski svet večitog rata sviju protiv svih, možda i ne čudi što se na televiziji emituje na hiljade sati rijaliti programa koji gledaocima pomažu da se „bolje snađu u društvu“, ili preciznije rečeno – programa koji nudi novi model društvene mobilnosti u kontekstu neoliberalizma. Drugim rečima, u rijalitiju vidimo odgovor na pitanje: kako se postaje uspešan u novom poretku? Slava i bogatstvo po svaku cenu su novi ideali, za čije se postizanje ne biraju sredstva i ne postavlja se pitanje svog ili tuđeg ličnog integriteta.

U Srbiji ova eksplozija kasni nešto malo više od deceniju, ali – koja slučajnost – isto je i sa neoliberalizmom. Početkom dvehiljaditih ovde smo imali neke druge glavobolje. Danas, u vreme  rekordnog spoljnog duga, rekordnog jaza između bogatih i siromašnih, rekordne bahatosti vlasti, komercijalizacije tela i degradiranja statusa žene, novog Zakona o radu, Beograda na vodi, prodatog PKB-a, mini hidroelektrana na Staroj Planini i generalnog gubljenja svih oblika kolektivnog delovanja u svrhe koje nisu podređene tržišnoj logici, Srbija se ponovo suočava sa temeljnim restrukturiranjem društva i uzdizanjem novih elita koje prodiru u njen politički, ekonomski i medijski život. Od devedesetih je sve prisutniji fenomen nouveau rich-a koji pretenduje na društveni status samo na osnovu novostečenog bogatstva i pri tome nailazi na prepreke koje mu postavljaju ostaci starog sistema u kome se status ostvaruje i na osnovu drugih vrsta kapitala, kao što je kulturni i socijalni – da se ponovo poslužimo Burdijeovom terminologijom. Nouveau rich potom odgovara ili sticanjem potrebnog kulturnog kapitala, što je teži put, ili stvaranjem novog poretka u kome se bogatstvo ceni iznad svega, a svaka druga vrednost maksimalno degradira do obesmišljavanja.

Pri obilasku, Mitrović dobacuje ženi koja radi u prodavnici: „Vodi računa, ovo su divlji ljudi, kradu na sve strane“. Šta je onda „Zadruga“ ako ne obred prelaza od „divljih ljudi“ do selebritija?  Jasno je da je cela „Zadruga“ jedna duga liminalna faza izvrtanja svih socijalnih normi, rat za slavu iz kojeg izlaze samo oni koji se su prema novim merilima pokazali kao najsposobniji i time zaslužili da na kraju ceremonijalno ostvare novi socijalni status selebritija. Mitrović u pomenutoj rečenici sažima sav prezir jednog nouveau rich-a prema siromašnima i anonimnima, onima koji i dalje nisu iskoristili svoje potencijale do maksimuma, a zahtevaju nešto za „džabe“, kao što je socijalna pomoć, zdravstveno osiguranje, obrazovanje. Nekoliko puta Mitrović je napomenuo: ovde nema ništa za „džabe“. Samo keš.

Otkud Kozimo de Mediči u svemu tome? Kozimo de Mediči firentinski je bankar i političar iz 15. veka, upamćen kao veliki mecena i „Otac otadžbine“. Bio je to izuzetno bogat, moćan ali i izuzetno obrazovan čovek, osnivač prve javne biblioteke u Firenci i naručilac prevoda sabranih Platonovih dela na latinski jezik. Kako je došlo do toga da se ovaj političar iz doba italijanske renesanse dovede u vezu sa Željkom Mitrovićem? Rekla bih da je Kozimo de Mediči primer savršenog spoja ekonomskog i kulturnog kapitala, i kao takav i jeste podoban da bude Mitrovićev idol, budući da se na prvi pogled čini da je Kozimo ostvario san svakog nouveau rich-a: apsolutni monopol na tržištu moći. I ne samo to, poznati američki antropolog Dejvid Harvi bi neoliberalizam nazvao obnovom moći svetskih elita, dok bi oni sami o tome možda razmišljali u terminima renesanse zdravog razuma nakon mračnog perioda posleratne države blagostanja i socijalizma.

Foto: youtube printscreen

 

Veliko je pitanje položaja žene u rijaliti programima. Prema nekim istraživanjima, u svetskim rijaliti programima ona se svodi na telo i prikazuje kao manje sposobna od muškaraca. Opet, to ih ne sprečava da sve češće izađu kao pobednice ovih rijalitija. To je pitanje koje zaslužuje zasebnu analizu, ali izgleda da se stavovi produkcije i publike po pitanju statusa žene mogu razlikovati. Iako pobednica prošlogodišnje sezone Zadruge, Kija Kockar se na otvaranju Zadruge 2 otvoreno tretira kao Mitrovićev ljubimac: dok on šeta u običnoj crnoj majici i u pljeskavicu stavlja samo luk, ona leprša u beloj satenskoj haljini i ne jede ništa. Ona ne može i ne sme biti casual. Tu su i reči kojima se vlasnik fast food-a obraća Kiji: „Ako budeš propala kao pevačica, ili kad budeš propala kao pevačica, mož’ da dođeš kod mene u fast food da radiš!“ Na šta Kija uz osmeh srdačno odgovara: „Naravno! Naravno!“

Koja je reakcija države na ovaj šou? Prvobitni impuls bio je kritički, kada je ministar kulture i  informisanja Vladan Vukosavljević reagovao izjavom da bi ovakav sadržaj trebalo skloniti sa nacionalne frekvencije na kablovsku televiziju i posebno ga oporezivati, ali je uskoro bio ućutkan i to od strane predsednice Vlade. Konačan odgovor države na sve nametljiviji rijaliti program na nacionalnoj frekvenciji usledio je u novembru, kada je Ministarstvo kulture i  informisanja dodelilo sredstva u iznosu od 2 miliona dinara, doduše televiziji Happy. Obrazloženje Ministarstva je bilo da na toj televiziji ima previše rijaliti programa, pa je navodno namera bila pomenutim sredstvima podstaknuti pravljenje novog sadržaja, koji bi doveo do redukovanja rijalitija. I sam predstavnik Ministarstva na konferenciji za štampu na kojoj je to saopšteno, priznao je da je takav potez veoma duhovit.

„Zadruga 2“, ali i rijaliti programi u Srbiji, poprište su ljute bitke za simbolički kapital. Ova bitka je posledica dubokih društvenih promena kroz koje je srpsko društvo prošlo u proteklim dekadama. Novim elitama je potrebno više simboličkog kapitala radi ostvarivanja apsolutnog monopola na tržištu moći u Srbiji, dok se razvlašćena i osiromašena intelektualna elita opire još samo nepristajanjem da bogatstvo prihvati kao jedino merilo kvaliteta i kompetentnosti. Manifestacija ovog nepristajanja jesu omladinci koji su na Trgu Republike u Beogradu izveli kamerni orkestar pod geslom: „Hoćemo kulturu, ne rijaliti“. Nezgrapni pokušaji vlasti da se dodvore ovom delu građanstva, u vidu otkrivanja spomenika Borislavu Pekiću ili čestim pominjanjem Vebera u medijima, za sada su samo kontraproduktivni i izazivaju samo još više podsmeha i revolta. Međutim, u uslovima masovne emigracije i urušavanja obrazovnog sistema, ali i pokroviteljstva države nad medijskom propagandom, može se učiniti kao da se u skoroj budućnosti nazire kraj ovoj borbi i to sa nepovoljnim rezultatima po stari sistem vrednosti. Međutim, u kulturi nikada nema apsolutnih pobednika, kao što nema ni apsolutnih gubitnika, a promena je univerzalna karakteristika ljudskog društva. Njome se donekle može upravljati, ali se ona nikada ne može zaustaviti.