“Moonlight“ nije dobio Oskara zbog političke korektnosti, ni zato što je bilo vreme da nagradu dobije LGBT film, niti zato što je to odgovor na „Oscar so white“ kritike. „Moonlight“ je dobio nagradu zato što je jednostavno genijalan.

 

Ova oskarovska godina je po mnogo čemu drugačija nego prethodne, pre svega žanrovski, ne kvalitativno. U toj žanrovskoj usmerenosti leži suštinski razlog toga što (mahom muški) kritičari smatraju da je kvalitet filmova opao – internalizovane patrijarhalne vrednosti. Ove godine gotovo svi nominovani filmovi žanrovski se mogu okarakterisati kao drama, a tematski su to realne ljudske priče, slojevitih i kompleksnih narativa i takoreći „sporije“ radnje. Nema akcije, pucačine, nema specijalnih efekata. Dakle, uslovno rečeno, filmovi su pomalo „ženski“, ne pucaju na adrenalin nego na emocije. A sve žensko je, razume se, manje vredno i trivijalno.

Prvo što se da primetiti je da među nominovanima ima filmova koje nose ženski karakteri kao i filmova koji portretišu crnačku zajednicu. Da li je to „Oscar so white“ uticaj ili slučajnost manje je važno, a čak i da jeste Akademiji treba čestitati što je tako brzo uvažila kritike. Iako smatram da je nominaciju zaslužio i „Captain Fantastic“ Matta Rossa i iznad svega „Juste la fin du monde“ Xaviera Dolana, ne može se reći da odabrani filmovi nisu zasluženo tu, osim seksistima, rasistima ili homofobima kojima zapravo nije problem kvalitet filmova „Moonlight“, „Fences“ ili „Hidden figures“, već gejevi, crnci i žene.

Tri filma su po mom mišljenju najznačajnija – „Manchester by the Sea“ (u kome je Casey Affleck sa svojom blago pogubljenom ekspresijom zaista odigrao ulogu života i savršeno doneo lik), „Lion“ (koji je uspeo da u samo jednoj sceni, onoj sa kašikom ispred restorana, precizno oslika današnje društvo) i naravno „Moonlight“.

Zašto „Moonlight“ ima prednost? Na prvom mestu, zato što nije pretenciozan holivudski blockbuster. Budžet filma nije veliki, 5x je manji od „Manchestera“, 8x manji od „Liona“ i čak 18x manji od „La La Landa“. A opet je rekao više od njih. „Moonlight“ nije najbolji LGBT film, niti je najbolji film koji portretiše crnačku zajednicu, ali je film koji na najbolji način osnažuje mlade gej crnce. Zato je i na udaru bele heteroseksualne kritike. Većina populacije u našem delu sveta je heteroseksualna i bele boje kože, društvo je kreirano prema normama i potrebama belog heteroseksualnog muškarca, a 99.99% zapadne kinematografije govori o heteroseksualnoj ljubavi belih ljudi. I povrh svega toga, čim neki film izađe iz te matrice, odmah se dominantna struktura nađe ugrožena nasilnom propagandom i nametanjem tuđih vrednosti. Nikada mi neće biti jasno zašto se većina koja uvek potencira svoju brojnost kao argument za “normalnost” tako panično plaši tih malih, mizernih i nebitnih manjina. No, to je neka druga tema.

Filmovi imaju društvenu odgovornost da ispričaju priče koje su neispričane, daju glas onima koji se ne čuju, portretišu živote onih koji su nevidljivi i osnaže one koji se sami sa sobom bore. „Moonlight“ portretiše zajednicu koja je dvostruko stigmatizovana – po boji kože i seksualnoj orijentaciji. Gledajući većinu filmova klinci stiču negativnu sliku o ta dva vrlo važna aspekta svog identiteta, dolazi do sekundarne viktimizacije i identifikacije sa takvom slikom o sebi, jedinom koja im je pružena. „Moonlight“ im pruža alternativu koja nije utopija, film i dalje portretiše i kriminal, zavisnost i sve ostale probleme sa kojima se susreće crnačka zajednica i koji čine njihovu strukturalno iskonstruisanu realnost, ali šalje i tu čuvenu „You are different, and it is OK“ poruku koja dolazi iz same zajednice od strane članova te zajednice. Prateći odrastanje dečaka koji se na svakom koraku suočava sa odbacivanjem, nasiljem i maltretiranjem film objašnjava uzročno-posledične veze između određenih aspekata njegove ličnosti u aktuelnom trenutku u odnosu na događaje koji su ih uslovili u prethodnoj fazi života. Od jednake važnosti je prikaz glavnog protagoniste u odraslom dobu u kome on, kao formirana ličnost, rešava zaostale probleme iz prošlosti, kao i prikaz njegovog tinejdžerskog perioda u kome je izložen različitim oblicima porodičnog, vršnjačkog i sistemskog nasilja, traumama i pokušajima da prihvati sebe i razume svoja osećanja. Svako ko se ikada borio sa sopstvenim osećajem različitosti može da razume njegov osećaj besa, očaja i izolacije i da se sa njim identifikuje, što je značajno za svakog gej tinejdžera, posebno u crnačkoj zajednici. Ipak, od neprocenjive važnosti je prvi deo filma i njegovo najranije detinjstvo u kome prvi put ima podržavajuću očinsku figuru (koju je maestralno doneo Mahershala Ali) koja može poslužiti ne samo kao oslonac i role model tinejdžerima, već i kao roditeljski model svima ostalima, bar kada je odrastanje gej deteta u pitanju. Dve izuzetno važne replike se pojavljuju u filmu koje su na prvom mestu osnažujuće za dete, ali i roditeljima daju odgovor na večno pitanje „kako da objasnim detetu da se dva muškarca ljube“. Kada ga dečak upita „Šta je to peder“ Mahershala Ali odgovara „to je reč izmišljena da bi se gej osobe osećale loše“. Zatim je usledilo pitanje „Da li sam ja peder?“ i odgovor „Ti si možda gej, ali peder sigurno nisi“ na šta kasnije dodaje „U nekom trenutku ćeš sam odlučiti ko si i ko ćeš biti. Niko tu odluku ne može da donese umesto tebe“. Tako jednostavan odgovor koji je tako komplikovano izgovoriti.

Ukratko, “Moonlight” nije tu samo da osnaži i portretiše jednu manjinsku zajednicu ili stvori empatiju u široj društvenoj javnosti. “Moonlight” je tu da sve nas nauči kako da slušamo, razumemo i podržimo drugačije od nas i to je najvažnija lekcija koju nam je Barry Jenkins dao.

 

Piše: Nemanja Marinović