Nedavno je objavljena druga sezona Netflix-ove hit serije koja je polarizovala čovečanstvo – „13 reasons why“. Mišljenja su podeljena i kreću se od toga da je to najbolja tinejdž serija u modernoj TV istoriji, do toga da uzrokuje suicidalna ponašanja kod adolescenata. Kritika ovako kompleksne serije ne može se iznositi paušalno, već je nužno podrobno je analizirati. Džejms Poter u istoimenoj knjizi medijsku pismenost deli u osam faza, od kojih su najviše faze kritički pristup i društvena odgovornost. Ovo je dobar analitički aparat za analizu sadržaja masovne kulture, pa će to biti i moje početno polazište.

 

Kritička analiza – emocionalni, estetski i moralni aspekt

Kritički pristup podrazumeva ocenjivanje medijskog sadržaja na osnovu četiri aspekta, a to su kognitivni, emocionalni, estetski i moralni. To znači proceniti kakva osećanja serija izaziva u gledaocima, na koji način je sadržaj proizveden, uključujući i znanja o montaži, režiji i scenografiji, te na kraju višedimenzionalnost i razvijenost likova i moralni sud o njihovim postupcima. Prema navedenim kriterijumima Netflix je u velikoj meri uspešno prošao test. Serija govori o vršnjačkom nasilju, koje uzrokuje samoubistvo srednjoškolke Hane Bejker, a ceo narativ je „from beyond the grave“, odnosno iz perspektive same Hane, što je samo po sebi na tankoj liniji sa patetikom, međutim serija ni u jednom trenutku nije tu liniju prešla. Ona u gledaocima na momente budi osnovna osećanja, poput besa, mržnje i tuge, ali isto tako sve vreme publiku drži u stanju blage anksioznosti, osećaja koji nije ni bes, ni tuga, već više nemoć ili zbunjenost. Po Poterovoj definiciji, praćenje sadržaja za koji je potrebno razumevanje finih i kompleksnijih emocija, poput ambivalencije ili zbunjenosti, zahteva veću medijsku pismenost publike. To bi dalje značilo da se publika ne nalazi u klasičnom stanju oduševljenja u kome smo najčešće kada konzumiramo masovnu kulturu, kada postajemo opijeni porukom, nesvesni sveta oko nas. Gledajući one sadržaje koji nas čine uznemirenim postavljamo sebi pitanja – zašto me ovo uznemirava, zašto je ovo prikazano, šta žele time da postignu… i tada se nalazimo u stanju samorefleksivnosti – analiziramo medijsku poruku, ali i našu reakciju na medijsku poruku. Manje je verovatno da će sadržaj koji se gleda u ovom stanju biti nekritički usvojen i imati snažan uticaj na gledaoca. Specifičnost serije je i u tome što su likovi izuzetno kompleksni i tu dolazimo do moralnog aspekta – njihovi postupci odvojeni su od samih likova i kao takvi se ocenjuju. Hanin lik izaziva empatiju, ali ona nipošto nije „savršena žrtva“ koja nije i sama bila nasilna u nekim momentima ili činila loše postupke. To je posebno prisutno u drugoj sezoni gde se svi ovi postupci u sudskom procesu naglašavaju, a tokom čitave serije ona ih i sama preispituje. Pogrešno je shvatanje da se Hana u seriji nekome sveti, ona zapravo objašnjava na koji način sitne stvari koje se često smatraju „dečijim igrarijama“ mogu da proizvedu „efekat leptira“ i prouzrokuju ozbiljne posledice. Postupci svih glavnih likova, osim silovatelja, stavljeni su u kontekst i objašnjeni što izaziva ambivalenciju publike – osuđujemo njihove postupke, ali i razumemo njih kao ličnosti, a sa nekima i saosećamo. Mnogi likovi se tokom serije menjaju, što takođe šalje važnu poruku. Jedini koji ne dobija priliku da ispriča svoju stranu priče jeste Brajs, popularan, bogati klinac koji u seriji siluje najmanje tri devojke iz škole. Često medijski prikaz silovanja podrazumeva okrivljavanje žrtve i opravdavanje nasilnika, dok ovde za to nema prostora.  Štaviše, u drugoj sezoni je emitovana scena u kojoj on, nakon što je suočen sa optužbama za silovanje, doživljava erekciju razmišljajući o tome šta je uradio Hani Bejker. Uprkos onome što će kasnije reći na sudu, ta scena pokazuje da kod njega ne postoji ni kajanje, ni osećaj odgovornosti, već ga takav obrazac seksualnog ponašanja uzbuđuje. On je prikazan kao silovatelj, za njegovo ponašanje nema objašnjenja i opravdanja, za njega nema razumevanja, ni empatije. To seriju čini pozitivnim primerom kada je obrada teme silovanja u pitanju. Kada je estetski aspekt u pitanju, prva sezona je odlično ocenjena i od strane publike i kritičara, druga nešto lošije, ali prilikom ocene ličnog pečata autora, posebno kada se radi o ekranizaciji knjiga, važno je analizirati koja su odstupanja od originalnog dela. Netflix je u izvesnoj meri odstupio od onoga što je napisala Džej Ašer i ta odstupanja ne utiču previše na narativ, ali treba izdvojiti tri važne stvari – način na koji Hana Bejker počini samoubistvo, što će u daljem tekstu biti predmet posebne analize, zatim činjenicu da u knjizi glavni protagonista Klej kasete presluša za jedno veče, dok mu je u seriji za to potrebno nekoliko dana, što umanjuje verodostojnost priče, a posebno treba naglasiti kompleksnost LGBT likova koji u knjizi nisu razvijeni. Seksualnost ovih likova je izuzetno važna za priču, a Netflix im daje pozadinu koje u knjizi nema, dodatno ih razvija, pritom to radi na odgovoran i korektan, a ne senzacionalistički način. Netflix u seriji homoseksualnost ne prenaglašava ili banalizuje, već istopolne odnose u potpunosti normalizuje i čini da ni po čemu ne iskaču od narativa. Ovo pruža prvi uvid u društvenu odgovornost Netflix-a, što nas dovodi do druge faze ove analize.

Scena iz serije / screenshot

Netflix u seriji homoseksualnost ne prenaglašava ili banalizuje, već istopolne odnose u potpunosti normalizuje.

Društvena odgovornost – kontroverzan prikaz samoubistva

Najvažnija faza svake analize medijskog sadržaja jeste društvena odgovornost, kada prestaje da bude važno ko proizvodi estetski kvalitetniji medijski sadržaj, već čiji je sadržaj važniji za čitavo društvo, kakva se poruka šalje i kakav je njen stvarni ili pretpostavljeni uticaj. U ovoj fazi analiza „13 razloga“ postaje komplikovanija.  Serija je u prvoj sezoni izazvala kontraverze kada je u pitanju način na koji je portretisano samoubistvo i samopovređivanje. Jedna od kritika je da serija romantizuje i opravdava čin samoubistva i ignoriše mentalne bolesti kao najčešći uzrok. Druga kritika je da serija može proizvesti tzv „copycat“ samoubistva i služiti kao okidač među ranjivim mladim osobama i osobama koje se bore sa sličnim problemima. Ovo je stav koji je iznelo američko Društvo za kliničku psihologiju dece i adolescenata (SCCAP), kao i američko Nacionalno udruženje školskih psihologa (NASP) koje naglašava da istraživanja pokazuju da izloženost samoubistvu druge osobe i grafičkim ili senzacionalističkim prikazima smrti može biti jedan od mnogih faktora rizika koje mladi koji se bore sa metalnim bolestima navode kao razlog da pokušaju samoubistvo ili razmišljaju o tome. Na ovaj stav se nadovezuje kritika o romantizaciji suicida, kao i preterano senzacionalističkog prikaza čina samoubistva. Naime, za razliku od knjige u kojoj nije opisan sam čin samoubistva, već Klej navodi da je “progutala punu šaku lekova”, u seriji postoji dugačka scena u kojoj je detaljno prikazano kako Hana reže vene u kadi punoj vode. Autor serije Nik Šef pravdao je scenu željom da se razbije mit o suicidu kao tihoj smrti, navodeći da je njega odvratilo od pokušaja samoubistva sećanje na priču osobe koja je preživela i objasnila koliko je bilo bolno i užasavajuće. Zaista, ako malo bolje razmislimo, šta predstavlja romantizaciju samoubistva – prikaz tihe, bezbolne smrti u toplom krevetu, ili horor scena na kojoj je teško zadržati pogled? Ako uzmemo u obzir stanja o kojima je ranije u tekstu bilo reči, ova scena se sigurno ne gleda u stanju oduševljenja, već upravo samorefleksije, što bi značilo analizu i meta-analizu – analizu našeg shvatanja te poruke. U toj fazi su male šanse da će neko to automatski prihvatiti ili ponoviti. Slično mišljenje se moglo čuti i od Erika Besona, savetnika na Porodičnom institutu Univerziteta Nortvester, koji tvrdi da je malo verovatno da jedan televizijski sadržaj može navesti nekog da počini samoubistvo. Ono što treba uzeti u obzir  jeste da srednjoškolci mogu imati veću identifikaciju sa serijom od ostatka publike, te su veće šanse da gledajući ono što i sami preživljavaju budu u stanju oduševljenja (opijenosti porukom), a ne samorefleksije, te samim tim postoji opasnost da mogu neko ponašanje ponoviti. Ipak, o tome ne postoje nedvosmisleni nalazi, a ostaje upitno da li se brutalno realan prikaz samoubistva ikako može shvatiti romantizovano.

Scena iz serije / screenshot

šta zapravo predstavlja romantizaciju samoubistva – prikaz tihe, bezbolne smrti u toplom krevetu, ili horor scena na kojoj je teško zadržati pogled?

Na drugom kontinentu, u Australiji, “Headspace” servis za mentalno zdravlje mladih od 12-25 godina izdao je upozorenje da je emitovanje serije pratio povećan broj poziva ovom servisu. To bi trebalo da bude pozitivan uticaj, zar ne? Mladi koji se bore sa sličnim problemima bi i trebalo da se jave takvim servisima. Slično tome, nadzornik škola u Palm bič okrugu na Floridi obavestio je roditelje da su škole primetile povećanje suicidalnog ponašanja i samopovređivanja među učenicima, od kojih su neki artikulisali povezanost svog rizičnog ponašanja sa serijom. Ono što je otvoreno pitanje jeste da li među ostalom decom, kod koje ova povezanost nije pronađena, zaista postoji povećanje rizičnog ponašanja ili je, usled percipirane opasnosti od uticaja serije, povećana budnost zaposlenih u školama doprinela da se već postojeća ponašanja sada osvetle i primete. S tim u vezi, brojne škole su nakon emitovanja serije uvele u kurikulume različite sadržaje koji treba da pomognu da se prepozna i prevenira vršnjačko nasilje, buling i suicid. Neke druge su samo poslale pisma upozorenja roditeljima u kojima ih pozivaju da deci zabrane gledanje serije. Grupa autora sprovela je 2017. godine studiju “Internet pretraga suicida nakon serije 13 razloga” koje je pokazalo da je broj pretraga povezanih sa suicidom za 900.000 – 1.500.000 veći, uključujući i 26% povećanja u pretragama “kako počiniti samoubistvo”, 18% u traženju “počiniti samoubistvo” i 9% u pretraživanju “kako se ubiti”. Autori međutim navode da nije jasno da li je online pretraživanje informacija o suicidu povezano sa rizikom od suicida. Takođe, ovde se mora dodati da je moguće da su neki od pojmova povezanih sa rečju suicid pretraživani nakon serije radi boljeg informisanja, usled veće zainteresovanosti publike za teme koje serija obrađuje.

Odgovor Netflix-a

U najvećoj meri dosadašnja analiza odnosila se na prvu sezonu serije. Impakt je različit, a Netflix je na kritiku odgovorio tako što je drugu sezonu započeo klipom koji su snimili glavni protagonisti i kojim pozivaju gledaoce da ukoliko se nalaze u sličnoj situaciji potraže pomoć, dok se svaka epizoda završava pozivom da se poseti sajt www.13reasonswhy.info koji sadrži dodatne informacije. Kada se otvori sajt pojavljuju se informacije o SOS linijama i organizacijama i servisima koje pružaju pomoć, kao i padajući meni iz koga se može izabrati zemlja iz koje posetilac dolazi. Na listi zemalja u ovom trenutku nema Srbije, a od zemalja iz regiona postoje Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Slovenija. Kada se izabere zemlja, pojavljuje se sadržaj na jeziku te zemlje i važni telefoni. Na dnu stranice je video materijal koji su snimali glumci iz serije, različita literatura i resursi koji se mogu koristiti.  Na ovaj način Netflix je uvažio kritiku i reagovao u skladu sa njom, ali od brutalnog i surovo realnog prikaza stvarnosti nisu odustali.

 

Scena iz serije / screenshot

Brajs je prikazan kao silovatelj, za njegovo ponašanje nema objašnjenja i opravdanja, za njega nema razumevanja, ni empatije.

Univerzalizacija ženskog iskustva seksualnog nasilja

I to nas dovodi do poslednje dimenzije analize – realnosti. Jedan od principa televizije koji je dugo opstajao i još uvek je izuzetno vrednovan jeste imperativ srećnog kraja. Televizijska publika je navikla da se priča završi pozitivno ili makar ostavi nada da nije sve tako loše i da se stvari mogu promeniti. “13 razloga” ne koketira s tim i uporno želi da stvari prikaže onakvima kakve su zaista. Druga sezona je po tome još iskrenija i brutalnija. Osnovna tema jeste sudski proces u kome roditelji pokušavaju da dokažu kulturu nasilja i zlostavljanja u školi i propuste škole da na to reaguje i posledično pomogne Hani i spreči njeno samoubistvo. Advokatica škole, pak, pokušava da diskredituje svedoke, relativizuje odgovornost škole, predstavi Hanu kao problematičnu devojku čije je samoubistvo tragedija, ali ne školska odgovornost, te okrivi  u izvesnoj meri i roditelje. U toku druge sezone otkrivaju se mnogi detalji kojih nema na kasetama, a koji na drugačiji način osvetljavaju likove i njihove odnose. Kao što je na početku pomenuto, sve to daje kompleksnost likovima, pa i samoj Hani prema kojoj se stvara odnos od empatije, do razumevanja različitih aspekta njene ličnosti, do povremenog okrivljavanja žrtve na sudu. Sezona se završava sudskim procesom samom Brajsu, silovatelju, koga posle velikih unutrašnjih borbi optužuje jedna od žrtava. Većina likova sa Haninih kaseta svedoči na sudu o tolerisanju nasilja u školi, što stvara u gledaocima atmosferu iščekivanja pravične presude koja će osuditi školu i Brajsa, da bi na kraju ishod bio potpuno drugačiji – škola je oslobođena krivice, a Brajs je nakon pokajanja osuđen na tri meseca uslovne kazne. Tu se otvara pitanje – šta je poruka druge sezone? Način funkcionisanja institucija i sudski sistem je verno prikazan, a epilog je ono što će najčešće i biti epilog sudskog procesa – viša klasa u vidu ugledne škole i popularnog sportiste bogatih roditelja, naći će način da se izvuče sa minimalnim kaznama. Tu nema dvojbe. Međutim, pitanje jeste – da li ovo šalje poruku žrtvama da je uprskom svim njihovim naporima svaka borba unapred izgubljena? Da li će osnažiti žrtve nasilja, zlostavljanja i silovanja da progovore, ili ih još više ućutkati? Istina je da je teško da će ovakav kraj jednog teškog sudskog procesa ikoga motivisati da isti pokrene, ali sa druge strane drugačiji epilog bi bio toliko nerealan da u njega niko ne bi poverovao, a nepovratno bi urušio kvalitet serije. Serija bi izgubila kredibilitet, a verodostojnost svega ranije prikazanog bi bila dovedena u pitanje. Umesto toga, odlučili su da prikažu verovatniji epilog, a tokom serije na više mesta intervenisali na taj način da opšta poruka srednjoškolcima bude kako je potrebno potražiti pomoć i zaštitu, ali pre svega da je potrebno da više podržavaju jedni druge i da se drugačije odnose jedni prema drugima. Vrhunac sezone je svedočenje žrtve silovanja pred nasilnikom, na njen lični zahtev, koja je iznela sve šta joj se dogodilo, a potom nju menja Hana, pa ostale žene iz serije koje govore o svojim iskustvima sa različitim vrstama seksualnog nasilja. Na ovaj način jedna žrtva govori u ime svih žrtava koje, iz istih razloga sa kojim se ona u seriji dugo borila, nisu spremne da progovore ili više ne mogu to da učine. Ona sama poručuje sudiji kako ima mogućnost da pošalje poruku svim nasilnicima da je to ponašanje neprihvatljivo, a žrtvama da su njihove priče važne. Iako je epilog procesa drugačiji, uz naglašavanje manjkavosti sistema (prvi prekršaj se ne kažnjava strogom kaznom), ova univerzalizacija ženskog iskustva seksualnog zlostavljanja izuzetno je važna, a uz činjenicu da silovatelj ne dobija priliku da iznese opravdanje svog postupka, predstavlja jedan od boljih prikaza obrade ove teme u medijima.

Scena iz serije / screenshot

Ova scena svetljava problem seksualnog zlostavljanja muškaraca, mladića i dečaka, o kome je najtvrđi zavet ćutanja zbog stida i osude.

Istina koju ne želimo da vidimo

Druga važna scena u poslednjoj sezoni jeste brutalno nasilje nad Tajlerom, dečkom koji je prvi stao na Haninu stranu na sudu i svedočio o dugogodišnjem zlostavljanju koje trpi u školi. Jedno vreme je odsustvovao iz škole zbog vandalizma, a po povratku u školu ragbisti besni zbog otkazivanja sportske sezone osvetili su mu se tako što su ga silovali drvenim objektom u školskom wc-u. Uz napomenu da će uslediti izuzetno uznemirujuć sadržaj, ova scena je emitovana u celosti. Slično Haninom samoubistvu, otvorilo se pitanje da li je u pitanju senzacionalistički sadržaj i usledili su pozivi za prekid emitovanja serije. Autor serije Brajan Jorki objasnio je za “Volture” da smatra da je neophodno da se o ovakvom nasilju govori jer kad nešto okarakterišemo kao “odvratno” ili teško za gledanje lepimo stigmu stida na to iskustvo, biramo da se sa tim ne suočimo, usled čega ovi slučajevi retko budu prijavljeni, a žrtve retko potraže pomoć. Istraživanje koje je sproveo “Associated Press” 2017. godine navodi da je među više od 2800 slučajeva seksualnog nasilja u školama u Americi, starost žrtava “sodomije” bila u proseku 12 i po godina. Jorki je takođe otvorio pitanje zbog čega je ovaj slučaj strašniji i više uznemirujuć od silovanja koje su doživele žene. O tome detaljnije piše Ariana Romero u svom eseju objavljenom na refinery29.com. Ova tvrdi da je scena sporna iz tog razloga što je u pitanju muškarac, što je gledaoce dočekalo nespremne, dok smo na scene silovanja žena navikli i pop-kultura se trudi da forsiranjem takvih scena publiku učini neosetljivom na seksualno nasilje prema ženama. “Zahvaljujući toksičnom maskulinitetu, njegovom neprijateljstvu prema svakoj ranjivosti i obožavanju brutalnosti, nasilje poput sodomije postaje jedan od krajnjih oblika kažnjavanja muškaraca, pored ubistva. Ovaj oblik seksualnog nasilja omogućava agresoru da na izuzetno bolan način izvrši svoju volju nad žrtvom, dok istovremeno umanjuje društveno-odobrenu muškost žrtve. To je oblik emotivnog, seksualnog i psihičkog nasilja u isto vreme, bez obzira da li nasilnik koristi svoju anatomiju da napadne žrtvu, ili strano telo, u ovom slučaju dršku od metle”, navodi Romero. I zaista, ova scena, koja je emitovana u istoj epizodi kada i svedočenja žena na sudu, pokazuje da se ovakvo nasilje dešava nezavisno od pola. Osvetljava problem seksualnog zlostavljanja muškaraca, mladića i dečaka, o kome je najtvrđi zavet ćutanja zbog stida i osude.

Prva reakcija na nešto što ne želimo da vidimo će uvek biti osuda i zahtev za cenzurom, a da li će ova scena, kao prikaz Haninog samoubistva pre nje, doneti neke društvene promene i u kom smeru će serija dalje ići – pokazaće vreme.

Piše: Nemanja Marinović