Piše: Željka Marinković

U novembru 2018. godine ušla je u kongres i tako postala najmlađa kongresmenka Sjedinjenih Američkih Država do tada. Aleksandrija Okasio – Kortez (29), pravo je osveženje u sferi politike.

Uspela je da razbije predrasude na više nivoa, kao mlada, perspektivna žena, portorikanskog porekla, svojim znanjem, trudom i radom izborila se za svoje mesto na političkoj sceni i postala jedan od lidera opozicije. Pristupačna, harizmatična, otvorena, britkog jezika, brzo je postala miljenica i naroda i medija.

Potiče  iz radničke klase, za koju se i bori. Aleksandrija je odrasla u Bronksu, u Njujorku. Studirala je na Univerzitetu u Bostonu, gde je stekla diplomu iz ekonomije i međunarodnih odnosa. Posle smrti svog oca 2008.godine, egzistencija njene porodice dovedena je u pitanje i ona je radila dva posla, kako bi finansijski pomogla svojoj porodici. Upravo to što je u životu morala za sve sama da se izbori,  kao i većina pripadnika američke radničke klase, daje joj perspektivu i uvid u to da se bori za ,,obične” Amerikance. Kao levičarka, teži reformi društva, odnosno uspostavljanju naprednijeg društva, koje podrazumeva veću ravnopravnost među ljudima, odnosno jednakost svih bez obzira na poreklo, klasu, boju kože, jezik koji govore, seksualnu orijentaciju.

Svoju političku agendu predstavlja tako da svima bude razumljiva. Štaviše, svoju kampanju je prvo pokrenula na španskom jeziku. Na početku svoje političke karijere, kao stažista u imigracionom centru, bila je jedina koja govori španski i zbog toga bila  zadužena da odgovori na svaki poziv uplašenih članova porodica ljudi koje je imigraciona policija uhapsila, što je nosilo veliku odgovornost, jer pored toga što je morala da im pruži informacije, na neki način ih je i smirivala i ohrabrivala da će sve biti u redu. Izdvojila se od ostalih time što za svoju kampanju nije uzimala novac iz korporativnog sektora, već je kampanju finansirala samo od pojedinačnih donacija. Kao članica Demokratske partije, zalaže se za slobodu, jednakost, socijalnu pravdu i solidarnost.

U fokus stavlja osnovna prava i potrebe ljudi i pod tim podrazumeva to da svi građani imaju pravo na medicinsku negu i pravo na stanovanje, kao i da nijedan građanin ne bi trebalo da bude toliko siromašan da ne može da živi. Svako ko je sposoban za rad, treba da radi, odnosno da ima mogućnost da se zaposli, a ne da se bori za tu mogućnost. U svojoj kampanji akcenat stavlja i na podršku marginalizovanim grupama, odnosno borbu za njihova prava. Borbu protiv diskriminacije i eksploatacije žena, LGBTQ osoba, borbu za ravnopravnost i slobodu, borbu za prava koji bi trebalo da se podrazumevaju.

U  jednom od svojih govora rekla je sledeće: ‘’Verujem da u modernom, moralnom i dobrostojećem društvu nijedna osoba u Americi ne bi smela da bude toliko siromašna da ne može da živi. Važna mi je zdravstvena zaštita kao ljudsko pravo, važno mi je da svako dete, bez obzira na to gde je rođeno, ima pristup koledžu ili srednjoj stručnoj školi, ako odabere taj put. Mislim da nijedna osoba ne treba da bude bez krova nad glavom ako imamo javne strukture i politike kojima je omogućeno da ljudi imaju dom i hranu i da vode dostojanstven život u Sjedinjenim Američkim Državama’’

Ono što Aleksandriju posebno izdvaja od mnogih političara u SAD, i predstavlja značajnu novost u njihovom političkom životu u vremenu Donalda Trampa, jeste isticanje razumljivog i jednostavno objašnjenog programa – umesto konfrontacije sa političkim protivnicima

Na konkretnim primerima, kroz ,,igru korupcije’’ uspela je da ukaže na rupe u sistemu, kako građanima, tako i ljudima koji za su to odgovorni. Postavljajući hipotetička pitanja članovima kongresnog Odbora za nadzor, ona je, na svoju inicijativu, preuzela ulogu negativca ,,lošeg momka’’ koji pokušava da pomoću nedostatka zakona i zaobilaženjem procesa svoje interese stavi u prvi plan, ispred interesa američkog naroda i ostvari ih. Indirektno je pokazala šta je Tramp uradio, kakvim sredstvima se služio, da bi došao do svoje trenutne pozicije i kako mu ta pozicija pruža apsolutnu moć da stvari okrene u svoju korist, bez obzira na zakone. Da je on zapravo taj koji, bez ikakvog ograničenja, zakone menja, oblikuje i prilagođava sebi i političkoj eliti, i tako doprinosi disfunkcionalnosti sistema. Zaključila je da je potpuno legalno i lako biti negativac, a pogotovo u slučaju da ste predsednik.

Aleksandrija je, kao predstavnica mlađe generacije, kao neko ko je uspeo ono što se činilo nemogućim, na političku scenu donela neku novu energiju. Pokazala je starijim i iskusnijim kolegama i koleginicama kako se na pošten način vodi kampanja i kako se pobeđuje. Problematizovala je prave stvari, o kojima ranije nije bilo toliko reči, kao što su korupcija u politici, kršenje ljudskih prava i ulila ljudima nadu. Postala je neko ko priča o njihovim problemima i radi na tome da se nađe rešenje, jer i ona je jedna od njih.

Svoj izborni spot počela je rečenicom ,,Žene poput mene ne bi trebalo da se kandiduju”, a ja ću svoj tekst završiti time da žene poput nje i te kako treba da se kandiduju, jer takve žene će dati sve od sebe da promene stvari i svet učine boljim mestom za život.