Ako ste propustili, pročitajte i Beogradska bajka, 1. deo

 

Ko su nove princeze sa kojima se tinejdžerke u Srbiji poistovećuju?

Devojka koja ima sve…

Roman Vanilla Sky Zorane Jovanović ponovio je uspeh prethodnog dela iste autorke (Life&Style nije roman, već svojevrsni ,,vodič za tinejdžerke”). Reč je o tinejdžerskom romanu koji pripada takozvanoj trivijalnoj literaturi koja  svojim univerzalnim jezikom stiže do velikog broja čitalaca. U okviru ovog žanra, svakako, mogu se naći i uspelija ostvarenja. Trivijalna literatura nije pojava 21. veka, ona je postojala u svim vremenskim periodima i uglavnom bila čitanija od dela visoke umetničke vrednosti. Popularnosti ovog romana doprinosi upravo lik same autorke i povezanost čitateljki sa njenim delom. Čitalačku publiku čine mlade devojke koje prate njen YouTube kanal, adolescentkinje koje grade svoj identitet i imaju potrebu za uzorima i identifikacijom. Čitanje nije pasivna radnja, ona podrazumeva aktivno učešće i saživljavanje sa svetom dela. Jača se empatija i povezanost sa glavnim junacima sa kojim se identifikujemo. S tim u vezi, zanimljiv nam je način građenja likova, pre svega glavne junakinje.

Ko su pomoćnici, a ko princeza sa Dedinja koja živi beogradsku bajku?

Upravo se tako mogu podeliti svi likovi u romanu – na ,,princezu” Lanu (LanaBogomDana) i ostale koji imaju jednu funkciju – da pomognu glavnoj junakinji koja je pobednica i ne prihvata neuspeh. Lana je, kako sama sebe predstavlja na početku romana “lepa i otmena tinejdžerka sa Dedinja, živi u vili, ima urođenu sigurnost, roditelje koji su je podigli kao princezu, fanatično čita, najbolja u tenisu, najpopularnija devojka u školi, govori strane jezike, svira klavir, slika, glumi…” Ne postoji aktivnost u kojoj ona nije najbolja. Tako će postati i tinejdž zvezda (kao model) koja ima fanove i o kojoj izveštavaju novinari, a kasnije i uspešni fotograf. Svakako, njeni roditelji su cenjeni biznismen i poznata manekenka, dadilja žena koja je završila studije na Sorboni. I još mnogo toga.  Istovetan je njen uspeh u Njujorku i Parizu: “Kao i u Beogradu, igram tenis, razbijam u školi (misle da sam neki vunderkind, a ja samo znam sve glavne gradove u Evropi), upisala sam se u dramsku sekciju, upala u popularno društvo…” Lana je svojevrsni lik-Frankenštajn, sastavljen od raznorodnih delova sa kojom treba da se identifikuje tinejdžerka u Srbiji prateći njenu ljubavnu priču. Popis stvari koje ona dobija i ostvaruje sa lakoćom (baš kao u bajci) je neiscrpan, počev od rođendanskih poklona, zabava, putovanja i materijalnih stvari, do pažnje i prijateljstva. Ono što ona pokušava da dokaže jeste da je sve to zaslužila. Na koji način se zaslužuje materijalno bogatstvo, ako ste to dobili  onda kada ste se igrom slučaja rodili u izuzetno bogatoj porodici? Da li pažnju i ljubav zaslužujete samo ako ste najbolji u svim sferama (što je apsolutno nemoguće) ili je to pravo svakog deteta?

Bulimičarke i veganke

U početku se čini da junakinja želi da sruši predrasude o bogatim ljudima koji takođe imaju strahove, emocije, probleme i moraju da ulažu napor kako bi postigli određene rezultate. Ona pokazuje kako tinejdžeri iz tih krugova nemaju pažnju roditelja, čiji su brakovi često disfunkcionalni, kako se suočavaju sa tipičnim problemima za taj uzrast. Ipak, ona sve predrasude samo nepravedno učvršćuje time što odvaja sebe od ostalih, a druge svrstava u grupe. Npr. prijateljice iz Njujorka naziva – moje bulimičarke (ili su promiskuitetne) ili kasnije moje veganke, sa negativnim prizvukom. One su nesrećne i ne zaslužuju da budu personalizovane. Isto je sa okruženjem u Beogradu. Manekenke jednostavno predstavlja – ovo su devojke. Slično je sa okruženjem u srednjoj školi: “Hodali smo hodnikom kao kralj i kraljica, okupljali kliku koja nam se divila i kojoj smo bili misteriozni”. Oni su samo oduševljeni njihovom pojavom, a često joj zavide. U ovakve likove spadaju i konobari, vozači i ostali. Likove koje ona izdvaja i imenuje jesu – dadilja Likica, najbolji drug Nikola, misteriozni dečko Marko i na nešto nižem nivou drugarice Maja, Vesna, Nikolina devojka studentkinja književnosti i Markova drugarica Milica. Kada je reč o liku dadilje Likice koja je završila studije na Sorboni, pre svega treba sagledati kako je Lana doživljava. Iako se Lana divi njenoj ličnosti, ipak su joj najvažnije emocije koje ona od nje dobija. “Porasla sam. A Liki je otišla kad je shvatila da mi više nije potrebna. (…) Liki nedostaješ mi. Nedostaje mi tvoja podrška i mudrost. Tvoja pozitivna energija, jer si ti uvek znala šta da kažeš pa da se osećam kao najbolja osoba na svetu.” 

Slično je sa ostalim likovima. Najviše pažnje posvećeno je odnosu sa Nikolom koje je primer savršenog (a kako drugačije) muško-ženskog prijateljstva. Nikola je beogradski šmeker, popularan i uspešan mladić. Okruženje ne shvata da su oni samo prijatelji, a komentar koji junakinja daje otkriva njenu percepciju sebe i drugih: “Ljudi bi možda razumeli da smo ružni, debeli, odbačeni, pa da se držimo zajedno jer nas povezuje nesreća. Bili bismo shvatljiviji da sam ja nakaza koju on sažaljeva ili da je on mali štreber koji meni treba zbog, recimo, dobrih ocena. (…) Ljudi ne razumeju nas koji imamo sve.” Nikola je stalno podseća na to da je ona savršena i posebna. Slično je i njegovo viđenje drugih ljudi: “Ne mogu da trpim ta njena seljačka sranja koja nosi iz kuće. Sramota me je da me vide s nekim ko na sebe stavi kožni šorts, korset i cipele s platformom u isto vreme.” Odnos sa Majom I Vesnom je ocenjen kao ,,niži” po vrednosti u odnosu na opisane. Ne zbog materijalnog bogatstva, koje one svakako poseduju, već zato što su one etiketirane kao osobe okrenute tračevima i imaju niže ciljeve, a Lanin svet ne prašta nesavršenosti. Lik Nikoline devojke studentkinje književnosti trebalo je da bude izuzetak. Devojka koja od početka ne pripada ovom svetu ni po ponašanju, a ni po izgledu (“Za razliku od svoje devojke, on je izgledao seksi”). Lana je voli zato što sa njom može da razgovara o umetnosti, ali ima potrebu da je ,,popravi” na planu fizičkog izgleda zbog čega su joj zahvalni i ona i Nikola. Ipak, devojka doživljava veliku promenu, gubi interesovanje za umetnost i okreće se kupovini krpica, nakon čega se podvrgla estetskim zahvatima i postala neprepoznatljiva. Lana opet dokazuje svoje savršenstvo u odnosu na posrnulu studentkinju književnosti. Najzanimljiviji je odnos Lane prema sporednom liku Milice, drugarice njenog dečka: “Posmatrala sam je. Bila je sva zaobljena. Imala je duge noge, ali butine su joj bile spojene od gojaznosti. (…) Imala je lepo lice, pomalo bezlično, ni sa jednom posebnom karakteristikom. Debeljuškasta prosečna devojka. Ovo saznanje mi je donelo olakšanje i počela sam da se osećam kao Getsbijeva Dejzi. Neodoljiva, prelepa, pomalo ohola…” Lana ne oseća ljubomoru jer devojka ne izgleda lepo po standardima koje nameću tinejdžerski časopisi. Jedini iskorak iz sveta beogradske bajke jeste ljubav sa Markom koja se ne završava srećnim krajem. Ne, Lana nije ostavljena, već je ta ljubav okarakterisana kao neostvariva. Junakinja u njoj doživljava i patnju i bol, ali i bajkovite trenutke.

Kakav je to svet fikcije autorka ponudila čitateljkama?

Autorka nudi beogradsku bajku koja treba da postane predmet želje i očekivanja sa junakinjom koja pokušava da razbije predrasude o sebi, a neprestano učestvuje u potvrdi stereotipa o drugima što doprinosi tome da se ona oseća bolje i sigurnije.

 

Da pročitate kompletan tekst u PDF varijanti kliknite na: beogradskabajkaPDF

 

Piše: Vladana Stamenić

Tekst je nastao u okviru „Škole medijske pismenosti“ Centra za marginu