Lični stav: Tijana Perić
Foto: N1

Dvadeset sedam dana bilo je potrebno da u javnost procuri informacija da je Aleksandar Obradović, radnik preduzeća Krušik iz Valjeva, uhapšen. Dvadeset sedam dana niko od zaposlenih koji su prisustvovali njegovom hapšenju na radnom mestu nije smeo da progovori. Dvadeset sedam dana njegova porodica je ćutala. Ostalo je već istorija.

Naime, Aleksandar Obradović uhapšen je 18. septembra na svom radnom mestu, zbog sumnje da je počinio krivično delo iz člana 240 Krivičnog zakonika – odavanje poslovne tajne. Takva sumnja, dakle, bila je dovoljna da pripadnici BIA-e i policije demonstrativno upadnu u kancelariju Aleksandra Obradovića, te da ga naočigled još desetak kolega, liše slobode.

I ne bi u ovoj priči ništa bilo sumnjivo, pa čak bismo stekli i utisak da zaista živimo u jednoj uređenoj, pravnoj državi, da je za ovakve optužbe bilo ma kakvog povoda, te da Aleksandar Obradović nije to što jeste – uzbunjivač. Naime, prema članu 2 Zakona o zaštiti uzbunjivača, uzbunjivanje je definisano kao „otkrivanje informacije o kršenju propisa, kršenju ljudskih prava, vršenju javnog ovlašćenja protivno svrsi zbog koje je povereno, opasnosti po život, javno zdravlje, bezbednost, životnu sredinu, kao i radi sprečavanja štete velikih razmera“. Upravo to je učinio i Aleksandar Obradović objavljujući dokumenta koja dokazuju da je firma „GIM“ kupovala naoružanje iz Krušika po povlašćenim cenama. Činjenica da firmu „GIM“ zastupa Branko Stefanović, otac ministra unutrašnjih poslova, zaista može biti samo sporedna u ovoj priči. Ipak, čini se da je upravo ta sitna činjenica najviše zasmetala onima koji se nalaze na vrhu vlasti. Tako je i predsednik države, gostujući u jutarnjem programu na TV Prva izjavio da Obradović po zakonu nikako ne može biti uzbunjivač, ipak ne rekavši ništa više o celom slučaju osim da je u pitanju još jedna afera protiv članova njegove partije, ovog puta protiv Stefanovića (a indirektno, naravno, usmerena protiv samog Vučića), navodeći je kao još jedan u nizu primera terora koji manjina vrši nad (vladajućom) većinom u ovoj zemlji. „Pa uzbunjivač da budeš moraš da budeš, majstore, ili da prijaviš tužilaštvu ili ovlašćenom organu. Ništa od toga nisi uradio!“ naveo je predsednik. Međutim, u već pomenutom Zakonu pod članom 12 navedene su i vrste uzbunjivanja, pa se tako eksplicitno navodi da ono može biti „unutrašnje, spoljašnje ili uzbunjivanje javnosti“.

Prema tome, ono što je Obradović učinio de facto bi se moglo nazvati uzbunjivanjem javnosti. Stoga se postavlja pitanje da li je svojom izjavom predsednik Vučić pokazao elementarno neznanje o temama o kojima u javnosti tako samouvereno govori ili je, pak, čitav njegov performans samo vrlo dobro osmišljena manipulacija slabo obaveštene i spinom zatrovane većine kojoj su nacionalne frekvencije jedini izvor informacija.

Ipak, ako hoćemo baš da budemo potpuno fer, pa da pretpostavimo i da je predsednik zaista pročitao Zakon o zaštiti uzbunjivača, te tu pronašao i član 20 koji kaže da, u slučaju kada informacija sadrži tajne podatke, onda uzbunjivač ne može uzbuniti javnost, već je dužan da se najpre obrati poslodavcu, to otvara sasvim nova pitanja. Za tu oblast donela je Republika Srbija jedan drugi zakon, Zakon o tajnosti podataka, a u kojem se eksplicitno navodi da se „tajnim podatkom ne smatra (se) podatak koji je označen kao tajna radi prikrivanja krivičnog dela, prekoračenja ovlašćenja ili zloupotrebe službenog položaja ili drugog nezakonitog akta ili postupanja organa javne vlasti“. Isto tako, status tajnog podatka može imati samo ona informacija čije bi otkrivanje izazvalo nastanak „teške štete po interes Republike Srbije“, a mogu ga ustanoviti samo ovlašćena lica. Dakle, potpuno je jasno da dokumenta o kupovini oružja po povlašćenim cenama ne mogu nositi status tajnih podataka.

Ipak, možemo otići i korak dalje (a zapravo se vratiti na početak cele priče), te razmotriti i Zakon o zaštiti poslovne tajne, zbog čijeg je navodnog kršenja Obradović i uhapšen. Naime, prema članu 3 ovog Zakona (a slično kao i u slučaju Zakona o tajnosti podataka) poslovnom tajnom se „ne smatra informacija koja je označena kao poslovna tajna radi prikrivanja krivičnog dela, prekoračenja ovlašćenja ili zloupotrebe službenog položaja ili drugog nezakonitog akta ili postupanja domaćeg ili stranog fizičkog i pravnog lica“. Ipak, čak i da prihvatimo tvrdnju da podaci o povlašćenim cenama i drugim javnosti nejasnim vezama firme koju zastupa Branko Stefanović sa firmom Krušik iz Valjeva, mogu imati status poslovne tajne, ostaje još jedno, glavno pitanje. Kako je moguće da nakon navodnog otkrivanja poslovne tajne, u rekordnom roku, jedan od zaposlenih bude uhapšen, sve uz prisustvo nedvosmislenog demonstriranja sile Bezbednosno-informativne agencije i policije, kada se čini da Zakon za takve slučajeve predviđa „malo“ drugačiji postupak.

Da li je upad džipovima zaista bio potreban da bi se sproveo zakon ili je reč o zastrašivanju svakoga ko se drzne da odstupi od potlačene mase i digne svoj glas? Da li je „stradanje“ Aleksandra Obradovića bilo potrebno da bismo shvatili da je naše samo da ćutimo i žmurimo pred svakojakim kriminalnim i protivzakonitim poslovima vladajuće elite? Ili nam, pak, ova priča poručuje nešto drugo – da i dalje ima onih koji se ne plaše i koji su spremni da se pobune, pa da i mi ostali možemo da budemo bar malo hrabriji? Verujem da će od epiloga ove priče umnogome zavisiti i odgovor na postavljena pitanja.

Autorka teksta je polaznica Škole medijske pismenosti