Piše: Irina Lukić

Pripadam generaciji koja je svoje prve profile na društvenim mrežama kreirala krajem osnovne škole. Sećam se kako su nam tad roditelji neprekidno stajali za vratom i zabranjivali, ili barem ograničavali, vreme koje ćemo tamo provoditi neprestano se pitajući šta radimo kada toliko vremena gubimo. Pet godina ili deceniju kasnije, ti isti roditelji su napravili svoje profile na društvenim mrežama. Sada im se tiho podsmevamo dok prolaze kroz isti proces otkrivanja i rado im dobacimo karikirane rečenice koji su oni nama upućivali: „Šta više, dovraga, radiš tu?“

Ono što želim da naglasim je da izgleda da postoji nešto inherentno u društvenim mrežama što aktivira u ljudima slične mehanizme, koji čine da, nevezano za godine, pol ili obrazovanje, prolazimo gotovo kroz iste etape, ako se to tako može nazvati – otkrivanja? Da li one kreiraju potrebe ili  zbog svoje prirode odgovaraju potrebama za koje nije bilo načina da tako efkasno budu zadovoljene pre nastanka društvenih mreža?

Želim da napravim jedan otklon. U prethodna dva pasusa govorim o generacijma koje su u fomativnim godinama života bile uskraćene za društvene mreže. Kakav je uticaj sa Z generacijom koja je odrasla uz internet i društvene mreže još uvek je rano govoriti, ali ukoliko postoji objašnjenje koje nije vezano za odrastanje već za neku evolutivnu potrebu u čoveku, možda ostavimo veći prostor za korektivne metode epidemije narcisoidnog poremećaja ličnosti koja dostiže razmere gojaznosti.

Ako u najkraćim crtama narcisoidni poremećaj definišemo kao potrebu za preteranom validacijom od strane drugih, koja najčešće uključuje manipulaciju, neopravdanu i predimezionisanu ljubav prema samom sebi, odsustvo empatije, površnost, nemogućnost za stvaranje intimnih odnosa kao i istinsko odsustvo samopouzanja i lične vrednosti, već se može naslutiti o dometima društvenih mreža u ovakvoj situaciji. Na prvi pogled se čini da su one platforma koja je idealna za štikliranje svih prethodno navedenih stavki.

Dakle, kroz broj lajkova ili srca zadovoljava se osnovna karakteristitika narcisoidnog poremećaja – potreba za validacijom. Narcisi i u stvarnom životu glume i biraju delove sebe koje će da prezentuju. To im je dodatno olakšano kroz samu prirodu medijuma koji je fragmentiran i uz pažljivo biranje (manipulisanje) sadržaja potpuno služi svrsi. U ovom slučaju, zajedno sa činjenicom da se na duštvenim mrežama mahom ne ostvaruju intimni odnosi, verovatnoća za raskrinkavanjem i mogućnost da se dođe u iskušenje stvaranja intimnog odnosa je mnogo manja. Psiholozi tvrde da  svi mi imamo u određenoj meri predispozicije za razvoj različitih psiholoških poremećaja. U tom slučaju, pitanje je kakav je i koliki uticaj okruženja da se predispozicija razvije.

Šta čini okruženje? Profil na društvenoj mreži i sve njegove funkcionalnosti. Više čak i nije neophodno specificirati o kojoj se društvenoj mreži radi jer su od vremena nastanka sa svojim ciljanim sadržajem tokom razvoja i uvođenja novih funkcija sve više počele da liče jedna na drugu, iako naravno i dalje postoje razlike i određene grupe ljudi preferiraju jedne ili druge, ali suštinski svaka može da obezbedi ono što je najbitnije za ovu analizu – kreiranje online identiteta. Ipak, moj fokus će biti na Instagramu. Pored toga, to je i sredina u kojoj se osoba nalazi, njeno bliže i dalje okruženje, kao i ljudi sa kojima je u interakciji i njihove navike.

jedna stvar koja je neminovno došla sa uvođenjem Story opcije je ta da se kod individua zaista mora redovno izveštavati o sopstvenom životu, ili čak redovno pratiti ko, šta, kad i kako radi, jer ako nismo tu, već posle 24h informacija više neće biti dostupna. To kreira atmosferu eksluzivnosti, ali i konstantne napetosti koja korisnike neprekidno vraća na društvenu mrežu.

Pored deljenja slika i tekstualnih sadržaja tokom 2017. godine skoro sve društvene mreže su uvele i Story opciju. Ovaj potez je napravio drugačiju raspodelu korisnika nego pre njegovog uvođenja. Broj korisnika Snapchat-a je opao u korist Instagrama, koji je i pre imao prevagu u broju korisnika. Kad god sam pokušala da nađem koji je bio motiv za takav korak, sva objašnjenja su zvučala kao iz udžbenika o marketingu – da se kreira socijalni i sadržajni kontekst. Ova opcija, konačno, i jeste uvedena kao alatka za biznis naloge, jer oni mogu da pristupaju analitici svojih profila i uopšte nije ni ciljano na lične profile, iako im je dostupna. Međutim, broj onih koji na dnevnom nivou koriste ovu opciju sa ličnih profila je veliki, što je  značajno proredilo broj feed objava. Kada sam pitala ljude čemu im na Instagramu služi Story, najčešće sam dobila objašnjenje da je to za detalje iz života koji nisu dovoljno bitni da se nađu na profilu, ali ipak želimo da ih podelimo jer su aktuelni.

Zbog gore navedene strategije lako je objasniti kako su ljudi sebe tokom vremena zaista počeli da doživljavaju kao proizvod. Više se čak ni ne ulepšava kada se govori o tome, termini su čisto strategijski poput „da se bolje kotiram“, „postignem veći domet i vidljivost“… I jedna stvar koja je neminovno došla sa uvođenjem Story opcije je ta da se kod individua zaista mora redovno izveštavati o sopstvenom životu, ili čak redovno pratiti ko, šta, kad i kako radi, jer ako nismo tu, već posle 24h informacija više neće biti dostupna. To kreira atmosferu eksluzivnosti, ali i konstantne napetosti koja korisnike neprekidno vraća na društvenu mrežu.

Tu se već krije delimično objašnjenje da odabir onoga što se ostavlja na društvenim mrežama nije spontan i ne pokušava da bude replika stvarnog života, već iluzija o nekom idealnom „sebi“. Jedno vreme me je zaista zabrinjavao broj ljudi koji se pred kamerama pretvara da se dobro provodi, igra i peva na koncertu ili žurci, a čim se otvor blende zaklopi, sumorno nastavljaju da blenu u ekran ili oko sebe. Ili rođendanske svećice koje se dvaput gase, jednom za prisutne, drugi put za Story. Međutim, kroz razgovor sa ljudima, shvatila sam kolikom broju njih je potpuno jasno da njihov Instagram indentitet ne treba da bude odraz u ogledalu stvarnog života, već više njegovo pažljivo filtrirano iskrivljenje. To kod njih ne izaziva nikakav unutrašnji sukob. Takođe, određen broj ljudi čini neprilagođenim na društvenim mrežama – to što misle da je neophodno da njihov život bude predstavljen realistično. Sa takvim shvatanjem je veoma teško kreirati svoj online identitet koji će da bude prijemčiv velikom broju ljudi. Suočavanje sa činjenicom da većina života nije grandiozna, ali da je, i kao takva, ništa manje vredna življenja. Društvene mreže ne mogu da oproste  običnu svakodnevnicu.

I tako svako od nas postaje pomalo selebriti i poznata ličnost. Oseća se dužnost obraćanja i strah od gubljenja uticaja ukoliko se ne opravda iščekivanje ljudi koji nas prate. Postoji pritisak koji glumci osećaju kada se nađu na pozornici, to traje nekoliko sati i onda se završi. Međutim, konstantno posmatranje života kroz to kako bi moglo da se reflektuje na društvenim mrežama, iziskuje da se neprekidno nešto režira, da se postavlja i glumi u životu. Sve to nosi sa sobom veliko opterećenje a sa druge strane ne zadovoljava nijednu od istinskih ljudskih potreba. Nezadovoljavanjem potreba kao što je iskren ljudski kontakt, razgovor, razmena ideja, ili čak negiranjem da takve potrebe postoje, dovodimo sebe u situaciju da je zaista najviše što možemo da dobijemo određen broj lajkova.  Kada osoba postane svesna te ispraznosti, lako može da se desi da vreme nije iskoristila za postavljanje temelja ka ostvaranju nekog ličnog cilja.

Još jedan segment o kome treba razgovarati je koliko slika može dobro da komunicira, ukoliko pretpostavimo da je glavni cilj društvenih mreža komunikacija, a slika glavno glasilo na Instagramu. Svakako nedovoljno, pa su zato i omogućeni  opisi ispod slike. Retko ko danas objavljuje sliku, a da uz nju ne doda bar neku reč. Slika kao sredstvo komunikacije ima veliku moć da saopšti nešto, ali takvu sliku ne umeju da naprave svi, ili je bar teško hiperprodukovati ih. Zato je moć slike vrlo ograničena i njena svrha je da izazove pažnju  – lepotom (prirodnom, ljudskom) i zadovoljavanjem nekog oblika seksualne želje. Obe ove mogućnosti se uveliko ekspolatišu. Jednostavnije je da, ukoliko želimo da kažemo nešto, okačimo sliku koja će da zadobije pažnju, a onda, ukoliko tekst ispod nije peviše dugačak, možda i pročitamo, jer to zaista jeste zamarajuće na platformi koja zbog interfejsa za to nije pogodna. Ovo je strategija na koju smo naterani jer pri relativno brzom preletanju preko sadržaja samo ono što zaokupi pažnju u delovima sekunde ima izglede da ostvari bilo kakav uticaj. Pa čak i oni kojima se ovo ne dopada bivaju primorani da učestvuju ako žele da budu deo zajednice.

moć slike je vrlo ograničena i njena svrha je da izazove pažnju  – lepotom (prirodnom, ljudskom) i zadovoljavanjem nekog oblika seksualne želje.

Međutim, Instagram ima jedan problem koji se tiče povezivanja i umrežavanja. Postoje društvene mreže koje su mnogo pogodnije ukoliko želimo da se uključimo u određene zajednice, pronađmo istomišljenike i čak dođe do nekog organizovanja, što se može smatrati potrebom za povezivanjem i razvijanjem mišljenja kao izražavanjem ličnih stavova. Međutim, ukoliko smo uskraćeni za to, i ukoliko se komunkacija vodi binarno, lajkujem/ne onda se ljudi sa kojima smo povezani pretvaraju u alat za samovrednovanje čime se dehumanizuje ljudski odnos. To je, sa jedne strane,  neminovno zbog samog broja ljudi, ali ne poništava činjenicu da se se vrši desenzitivizacija za druge ljude koja može imati visoku cenu. Iako postoji opcija komentara, zbog sadržaja koji je prisutan, najčešće se svodi na emotikone ili proste rečenice.

Dolazimo do još jednog problema koji se javlja, a to je kako se komunicira sa ljudima koji su jedan od par stotina pratilaca na Instagramu, a nalazite se u istom okruženju, na primer, školi ili fakultetu. Ne mogu se smatrati prijateljima, redovno lajkuju sadržaj na društvenim mrežama i prepoznaju se, ali ne znaju da li treba da se jave jedni drugima. Bivaju zbunjeni da li su navalentni ako se jave ili nepristojni ako odluče da ignorišu. Taj trenutak gde se  više ne zna ko je kome šta rekao, šta se zna (jer nam je rečeno) a šta ne (jer smo videli samo na društvenim mrežama), da li je potrebno da se to pominje ili da se zanemari, postaje zaista naporan. Na taj način imamo samo privid da nam je druga osoba poznata i, kako je to u ljudskoj psihi, skače se na zaključke. I kultura društvenih mreža je odnela to uzbuđenje prvog utiska o osobi koju upoznamo, jer je taj prvi utisak često već definisan na osnovu sadržaja na društvenoj mreži. Čak i kada se ukaže prilika da tu drugu osobu upoznamo, traga se samo za potvrdom ili demantom onog predubedjenja od koga se krenulo. I to daje vrlo uzak okvir u kome postoji prostor da se osoba iskaže i zbog toga se vrlo lako daje konačan sud. U takvim okolnostima stvaran svet se zaista pretvori u jedno brzo prevlačenje levo ili desno. Donekle  problem društvenih mreža nije samo to što ne uspevaju da prikažu život na pravi način, već to što stvaran život počinje da liči na ograničen sadržaj društvenih mreža.

Još jedan uobičajen primer je kada roditelji neumorno i neprestano kače slike svoje dece na društvene mreže. Od najranijih dana ih slikaju i jednom trenutku dete će postati svesno i počeće da postavlja pitanja. U tim godinama ne razumeju da im roditelji kreiraju online identitet još pre nego što su oni uopšte svesni sveta oko sebe. Na takav način će detetu postati deo života da se namešta i pozira za fotografije od najranijeg detinjstva i postace mu potpuno uobičajeno, jer deca najviše uče na gledajući. Kasnije će dete samo nastaviti naučenu tradiciju. Još jedna odlika narcizma je to što on nije urođen već naučen i posledica je odgoja deteta. Dakle, okruženje u kome se javlja je takvo da kod deteta podstiče osećaj da polažu pravo na nešto, a sa druge strane, roditelji ne pružaju deci emotivnu podršku koja je neophodna da bi osećali samopouzdanje koje će im omogućiti da se osećaju dobro u sopstvenoj koži. Društvene mreže nisu krive za ovaj fenomen koji je prisutan još odavno, ali ga svakako olakšavaju.

Moj fokus je bio pretežno na Instagramu i to kako on zbog svog formata utiče na sopstvenu percepciju i percepciju drugih. Želim da naglasim da društvene mreže, kao pojava, nisu negativna stvar. Neke druge, poput Fejsbuka, su zbog mnogo više funkcionalnosti omogućile povezivanje, umrežavanje, diskusije i zaista, bar u određenoj meri, postigle cilj brisanja daljine između ljudi. Međutim, ukoliko se neumorno lista kroz naslovnu stranu dok smo u društvu, to unosi daljinu tamo gde je nema i postiže se potpuno kontra efekat.

ukoliko se komunikacija vodi binarno, lajkujem/ne onda se ljudi sa kojima smo povezani pretvaraju u alat za samovrednovanje čime se dehumanizuje ljudski odnos.

Jedna činjenica koju ne želim da prenebregnem u ovoj analizi je da dok god kao ideal, pa makar to bilo i nerealno prezentovanje na društvenoj mreži, predstavlja samoostvarenje, svrha, sreća i zadovoljan život, onda smo i dalje na putu da se to i postigne, a trenutna situacija može da se razume samo kao jedna od slepih ulica za koje će kad-tad postati jasno da ne vode nikuda. Ostaje da se nadamo da postoji put nazad.

Jedna činjenica koja govori u prilog tome je nedavno istraživanje u Britaniji, koje je obavila Ampere analysis, na 9000 mladih ljudi uzrasta 18-24 godina. U istraživanju je objavljeno da se, u odnosu na 2017. godinu, u toku ove godine 9% manje, odnosno 57% ispitanika, izjasnilo da „društvene mreže jesu bitne za njih“. Kao neke od razloga za potpuno povlačenje sa društvenih mreža, ispitanici su naveli da nijihova upotreba počinje da se negativno odražava na uspehe u školi i da su umorni od toga da napumpavaju svoju ličnost kako bi ona ispratila dinamiku odnosa na društvenim mrežama, a sa druge strane, naglašavaju da je napuštanje mreža doprinelo ostvarivanju boljih međuljudskih odnosa uživo. Broj onih koji su napravili ovakav radikalan korak je i dalje nesrazmerno mali u odnosu na one koji ih još uvek eksesivno koriste, ali može predstavljati centre oko kojih će se razviti drugačiji pogled na upotrebu društvehih mreža. Problem, trenutno, jeste u tome što je alternativa da se društvene mreže ne koriste uopšte, a niko se ne može složiti da su svi njihovi aspekti negativni. Ali ukoliko apstinenciju shvatimo samo kao reakciju i prelazno rešenje, ostavlja se prostor za eventualno pravu alternativu – drugačiju upotrebu društvenih mreža. Međutim, pitanje koje još uvek čeka odgovor je da li je problem u načinu na koji se društvene mreže koriste ili je više sistemski, u načinu na koji su one dizajnirane.

Posledica porasta broja slučaja sa narcisoidnim poremećajem može biti posledica razvoja psihologije i sve veće svesti o mentalnom zdravlju, kao i prekida stigme u vezi sa njim. Iz tog razloga sve veći broj ljudi se obraća stručnjacima, pa se porast broja slučajeva ne ogleda nužno u srazmeri sa ukupnim stanovništvom tokom vremena, već samo u broju identifikovanih. Još jednom naglašavam da ne postoji dovoljno studija koje se bave ovom temom i koje u potpunosti objašnjavaju uzročno-posledičnu vezu između društvenih mreža i narcizma. Moje mišljenje je da narcisi biraju društvene mreže jer tamo mogu da na najlakši način oblikuju realnost onako kako im odgovara. Zbog fragmentirane prirode medijuma nije potrebno da postoji kohezija između delova, koja je najčešći kritičan trenutak u njihovim odnosima sa drugim ljudima, u kojima oni negiraju tuđu realnost i prilagođavaju je svojim potrebama. Više nego što ih stvaraju, društvene mreže održavaju narcise.

Tekst je nastao u okviru Škole medijske pismenosti Centra za marginu