Piše: Nemanja Marinović
Foto: Blic.rs

Devetog septembra 2019. godine, oko 15:20 časova, u nesreći prilikom vožnje kajta u blizini nautičkog kluba „Zemun“ poginuo je poznati reper Dalibor Andonov Gru. Kraj vesti. Bez detalja, bez patetike, bez senzacionalizma, bez fotografija sa lica mesta. Tako bi trebalo da zvuči jedna novinarska vest. Od tog devetog septembra, pa zaključno sa 20. septembrom kada sam završio praćenje naslovnih strana domaćih medija o ovom slučaju, vest povezana sa tragičnom pogibijom repera bila je na naslovnim stranama 32 puta, od toga 26 puta u samo prva četiri dana nakon pogibije i to na taj način da je smrt repera pretvorena u svojevrsni rijaliti u kome je svaki detalj praćen iz sata u sat, iz dana u dan.  

Od 32 naslovne strane, u 26 slučaja u pitanju je šest najtiražnijih dnevnih listova – Srpski Telegraf (6), Kurir (5), Blic (4), Alo! (4), Informer (4) i Večernje novosti (3). Osim njih, vest su na naslovnim stranama imali po jednom Dnevnik, TV Plus, Hello, Svet VIP, Gloria i Scandal. U ovu analizu ušle su samo vesti koje su bile na naslovnim stranama, iako je različitih (i problematičnijih) tekstova o ovom događaju bilo u mnogo većem broju i u mnogo više medija. Nije sporno da je u pitanju vest od značaja za javnost jer se radi o smrti ličnosti poznate srpskoj javnosti, ali ono što se primećuje u analizi natpisa i fotografija na tim naslovnim stranama jeste kršenje medijske etike, na još gori način nego što se ona kršila i još uvek se krši kada su u pitanju Šaban Šaulić, Divna Karleuša i drugi. Medijsko izveštavanje o smrti neke javne ličnosti sve više dobija rijaliti formu.

Utorak, 10. septembar. Dan prvi.
Dan nakon nesreće na sedam naslovnih strana našla se ova vest. Dnevnik je objavio samo šturu vest, a diskretno i sa poštovanjem ova vest je, bar na naslovnoj strani, bila i u Blicu i Informeru, dok je Alo! začinio izjavama repera uoči smrti i stihovima poznate pesme „Pravo u raj“, koju je na naslovnoj imao i Kurir, ali se našla i u naslovima vesti na mnogim portalima. Međutim, tri tabloida – Večernje novosti, Kurir i Srpski telegraf pored vesti objavile su i slike sa uviđaja, na kojima se vidi čamac i osobe koje uviđaj vrše, a Srpski telegraf je čak sa fotografije izdvojio i zumirao stopalo koje se jasno vidi, pri čemu čitava vest zauzima gotovo polovinu naslovne strane. Fotografisanje i objavljivanje fotografija na kojima se vidi nečije beživotno telo u suprotnosti je sa smernicama Kodeksa novinara Srbije u delovima koji se tiču odgovornosti novinara i poštovanja privatnosti. Ovakve fotografije su uznemirujuće za javnost, ne postoji nikakav javni značaj u tome da se one štampaju na naslovnoj strani i jedina svrha im je senzacionalizam i podizanje tiraža.


Mediji koji su izgubili svaki moralni i etički kompas spremni su da od svake tragedije, događaja i svačijeg privatnog života naprave rijaliti, ne obazirajući se na emocije i psihičko i fizičko stanje koje ta osoba proživljava u tom trenutku. Ponašaju se kao lešinari koji samo čekaju da neko bude ranjiv kako bi ga javno izložili, ili satanizovali ukoliko se drzne da podigne glavu.

Sreda, 11. septembar. Dan drugi.
Narednog dana do medija su stigli rezultati obdukcije, koji su objavljeni na šest naslovnih strana, a naslovnice su preplavile i izjave i fotografije porodice i bliskih prijatelja. U ovome prednjači Blic koji u centralnom delu naslovne strane prenosi izjavu Gruovog prijatelja. „Gru je leteo kroz vazduh brzinom od 70 kilometara na sat, a onda ga je vetar 20 sekundi udarao o vodu – kaže reperov prijatelj Aleksa Mašić“, piše Blic uz naslov „Vetar ga je nosio 300 metara, nije mu bilo spasa“ i izveštaj sa obdukcije u kom se navodi da je reperu kičma pukla na dva mesta i da je umro od utapanja. Uz sve ovo objavljena je i slika čamca. Srpski telegraf prati u stopu objavivši na polovini naslovne strane izjavu brata poginulog repera, Igora Andonova, koji kaže kako je molio brata da ne ide na kajt i poslednju sliku pred pogibiju na kojoj se vidi Gru na kajtu. Na ovaj način, iako su novinari po Kodeksu dužni da budu odgovorni prema izvorima informisanja i ne smeju zloupotrebiti nečije emocije, neznanje ili nedovoljnu sposobnost rasuđivanja, bol bliskih ljudi iskorišćena je za popunjavanje naslovne strane i podizanje tiraža. Javnost je mogla da preživi bez svih ovih detalja koji su takođe uznemirujući, posebno u Informeru koji detaljno opisuje da je Gru „posle pada u vodu polomio kičmu na dva mesta, ostao paralizovan i udavio se jer nije mogao da pomera ruke i noge“. Informer će na istoj naslovnoj strani objaviti i fotografiju reperove supruge Danice snimljenu u 10:35h prethodnog dana na kojoj je ona uplakana ispred zgrade na Vidikovcu. Istog dana je fotografiju uplakane ženske osobe na naslovnici imao i Kurir uz naslov „Porodica neutešna: Danicu ne mogu da povrate od šoka!“, kao i Alo! uz naslov „Skrhana Danica u suzama sprema sahranu, deca po savetu psihologa idu u školu“. Praćenje i fotografisanje članova porodice žrtve nesreće ili zločina, kako bi se dokumentovala njihova bol je nedopustivo zadiranje u privatnost. Iako je pravo na privatnost, u kontekstu medijske etike, sužena kad su u pitanju javne ličnosti, članovi njihovih porodica to nisu, niti ovde postoji interes javnosti da to vidi. Jedini interes leži u tiražu zbog koga su tabloidi spremni da od nečijeg bola naprave rijaliti program. Pravi rijaliti program ovog tipa već smo imali u „Zadruzi“ kada je prenošeno kako Kija Kockar ide na sahranu svog oca, pritom bez obraćanja pažnje na osećanja i želje drugih članova porodice i osoba prisutnih na sahrani. Jelena Karleuša i Ilda Šaulić su, kao i Divna i Šaban, javne ličnosti za čije živote postoji interesovanje javnosti, ali to ne opravdava fotoreportere koji ih zumiraju kako plaču na grobu tek sahranjenog roditelja. Kurir se već mesecima bavi satanizacijom Jelene Karleuše u pokušaju da je prikaže kao monstruma koji sprečava njihove fotoreportere da „rade svoj posao“ braneći se argumentom da je groblje javno mesto i uporno zaboravljajući da u Kodeksu novinara Srbije, koji ovaj tabloid načelno priznaje, u delu koji definiše korišćenje časnih sredstava, jasno stoji: „Novinar ne treba da nastavi sa postavljanjem pitanja, telefoniranjem, fotografisanjem ili snimanjem privatnog lica nakon što je zamoljen da odustane“. Jelena Karleuša je jasno stavila do znanja da ne želi da bude fotografisana, a novinar koji poštuje svoju profesiju i savesno obavlja svoj posao dužan je da njenu odluku poštuje. Daleko od toga da se može opravdati bilo čije agresivno ponašanje, pa ni Jelene Karleuše, ali osnovna teza kojom se Kurir brani – da oni imaju pravo tu da budu i da rade to što rade – nije tačna. Na tom primeru Kurir pokazuje da ne poznaje bazične principe i etiku profesije, te se shodno tome njihov posao i ne može nazvati novinarstvom. Mediji koji su izgubili svaki moralni i etički kompas spremni su da od svake tragedije, događaja i svačijeg privatnog života naprave rijaliti, ne obazirajući se na emocije i psihičko i fizičko stanje koje ta osoba proživljava u tom trenutku. Ponašaju se kao lešinari koji samo čekaju da neko bude ranjiv kako bi ga javno izložili, ili satanizovali ukoliko se drzne da podigne glavu. Žrtve su im i javne ličnosti, ali i svako koga mogu da dovedu u vezu sa njima – prijatelji, porodica, komšije, bivši ili sadašnji partneri. Svačije telo, suze ili polni organ postali su javno dobro.


Svačije telo, suze ili polni organ postali su javno dobro.

Četvrtak-petak, 12-13. septembar. Treći i četvrti dan.
Kada je u pitanju porodica Dalibora Andonova, mediji su sa ovom praksom nastavili i narednog dana izveštavajući sa komemoracije, kao i sa sahrane 13. septembra. Fotografije supruge repera i njegove maloletne dece, slikane na komemoraciji, na naslovnoj strani imali su Večernje novosti, Alo! i Blic, dok je Kurir objavio fotografiju sa komemoracije, ali je u pitanju govor održan na sceni. Izveštavanje sa sahrane na naslovnoj strani, ponovo uz fotografije porodice i prisutnih, objavili su Blic, Srpski telegraf, Informer, Alo! i Kurir, dakle većina najtiražnijih medija. Ove fotografije pratili su naslovi poput „Gruova žena jedva stajala pored sanduka“ (Srpski telegraf), „Supruga Danica očajna – ustani, nemoj da ideš“ (Informer), „Udovica Danica na sahrani dozivala svog pokojnog supruga Grua – molim te, ne ostavljaj me“ (Alo!) i „Jauci porodice odzvanjali Orlovačom“ (Kurir). Apsolutno ne postoji nijedan razlog i nijedno opravdanje da se bol porodice i jedan toliko duboko intiman trenutak kao što je opraštanje od voljene osobe prenosi na ovaj način. Tri dana kasnije, 16. septembra, magazin Gloria je otišao toliko daleko da je preko cele naslovne strane objavio fotografiju uplakane Danice Prvulović sa Gruovom fotografijom u rukama, uz naslov „Tiho noći, moje zlato spava“ (što je pesma uz koju je reper sahranjen) i tekstom „Supruga tragično nastradalog muzičara Dalibora Andonova Grua nema od bola držala je njegovu sliku na sahrani“. Gloria možda sebe definiše kao „magazin o poznatima“, kako je istaknuto na njihovom sajtu, ali Danica Prvulović nije javna ličnost i ovde se ne radi ni o čemu drugom nego o užasnoj eksploataciji nečijeg bola. Vratimo se na Kodeks koji definiše da novinar ne smeju zloupotrebiti nečije emocije, neznanje ili nedovoljnu sposobnost rasuđivanja – Danica Prvulović se u tom trenutku, kao i bilo koja osoba koja sahrani emotivnog partnera, nalazi u specifičnoj situaciji i izuzetno je upitno da li je iko od nas u mogućnosti da racionalno rasuđuje u tom trenutku, prepozna potencijalnu zloupotrebu i na kraju krajeva proceni da li zaista želi da se njena fotografija nastala u takvom trenutku nalazi na svim kioscima i da njen intimni, duboki bol gledaju deca, prijatelji i cela zemlja. Novinar je taj koji je dužan da o tome vodi računa, a naslovna strana ovog tipa, pa čak i uz sva odobrenja ovog sveta, nikada ne bi smela da se nađe na kioscima.

Gruov lik i delo mediji su nastavili da eksploatišu na još nekoliko naslovnih strana, koje su do te mere bizarne da se moraju pomenuti. Dve vesti, od 16. septembra i 19. septembra, pripadaju Srpskom telegrafu – u jednoj se Kija Kockar optužuje da pravi marketing od Gruove smrti zato što nosi flor, a u drugoj vesti pišu o ukletom Gagiju Đoganiju koji kaže „kad uđem u rijaliti neko umre“, uz prateću sliku Ksenije Pajčin i Grua. Treća vest pripada Scandalu koji istog dana kada Glorija objavljuje skandaloznu naslovnu stranu, donosi priču komšinice u kojoj se tvrdi kako je namešteno da Gru pogine – „Znam sve detalje i na plašim se da vam ispričam, ovo je prava istina“ navodne su reči navodne komšinice. Ovo je neverovatna obmana javnosti, u jednom stravičnom pokušaju da se od nesrećnog slučaja koji je potpuno jasan i poznat, napravi rijaliti-triler sličan slučaju ubistva Jelene Marjanović, čiji sudski proces gotovo istovremeno pokriva preostale delove naslovnih strana. Izbrojao sam i to, u istom ovom istraživanom periodu i u istim medijima vest o sudskom procesu protiv Zorana Marjanovića ili sa time povezanim temama bila je na naslovnim stranama 26 puta, a analizirala se svaka izjava, spekulacija, pa čak i tetovaže optuženog. Izgleda da ni sve to nije bilo dovoljno.


Bilo koja osoba koja sahrani emotivnog partnera nalazi se u specifičnoj situaciji i izuzetno je upitno da li je iko od nas u mogućnosti da racionalno rasuđuje u tom trenutku, prepozna potencijalnu zloupotrebu i proceni da li zaista želi da se fotografija nastala u takvom trenutku nalazi na svim kioscima i da taj intimni, duboki bol gledaju deca, prijatelji i cela zemlja. Dužnost novinara je da o tome vode računa.

Čini se da je rijaliti toliko sveprisutan i dominantan da se u domaćim medijima zaboravilo na neko drugačije novinarstvo i načine izveštavanja. Sve je danas rijaliti i sve može postati deo rijalitija. Sahrane su nacionalne televizije prenosile samo kada su u pitanju značajni državnici, sada prenose sahrane roditelja rijaliti zvezda. Štampani i online mediji nesreće i zločine prenose iz minuta u minut, snimaju i fotografišu, seciraju svaki detalj života i smrti preminulog ili povređenog i prate svaki korak ožalošćenih. Svaka informacija je dostupna i to odmah – od toga u kom stanju je nečije telo (setite se izveštavanja o nesreći novinarke Pinka), do toga na koji način je neko plakao na sahrani bliske osobe i čime je brisao nos. Pre nekoliko godina šokirala nas je ideja o najavi rijalitija „24 sata sahrana“, koji se nikad nije desilo, a sada sve to imamo u jednom drugom obliku – rijaliti „96 sati sahrana“ Dalibora Andonova Grua to jasno pokatuje, iako nije prvi, a bojim se ni poslednji slučaj kome ćemo se svedočiti.