Vest koja je odjeknula u trenutku pisanja ovog teksta (tekst je objavljen u magazinu “Promaja” početkom septembra, prim. aut.) jeste da Željko Mitrović unosi osmomesečnu bebu u “Zadrugu“, novi rijaliti program ružičaste televizije. Većina medija uz tekst je prenela izjave neimenovanog „izvora bliskog produkciji“ o tome kako će beba odrastati u rijalitiju i iz njega neće izaći „do svojih ozbiljih godina“.  Izgleda da je neko previše ozbiljno shvatio „Trumanov šou“, posebno ako se uzme u obzir da je produkcija za potrebe rijalitija izgradila čitav grad, brda, planine, vodopade, jezera i rajske vrtove uz kontrolisane vremenske uslove. Svaka sličnost sa filmom Petera Weira sasvim je slučajna. Ako se uz to doda da „Pravilnik“ rijalitija ima čak 270 stranica, što je poređenja radi 4x više od čuvenog ekspozea Aleksandra Vučića, situacija postaje vrlo ozbiljna. Pa ćemo je i ozbiljno shvatiti.

Da se razumemo, bebu u rijaliti mogu da unesu samo roditelji, u suprotnom bi produkcija bila u zaista žestokom sukobu sa zakonom. Odavno se već piše o tome da će pevač narodne muzike Marko Bulat ući sa ženom i bebom, tako da ova vest nije novost. Ali je dobar povod da se podsetimo dokle može da ide eksploatacija dece od strane neodgovornih roditelja i nesavesnih medija.

Ono što izjednačava sve ove programe jeste konstantna eksploatacija talenata dece u cilju podizanja gledanosti i na kraju ekonomske dobiti.

U drugom talent šou programu, ali za odrasle (iako uključuje mlađe maloletnike u smislu zakona), „Zvezde Granda“, članica žirija Jelena Karleuša oštro se mesecima protivila učešću maloletnih lica, naglašavajući da „deci nije mesto u kafani“ i aludirajući na ekonomsku eksploataciju dece od strane roditelja koji ih sa 14, 15 i više godina šalju da rade u ugostiteljskim objektima, što je slučaj jako čest na domaćoj estradi. Naravno da je njen stav naišao na neodobravanje iako ima uporište u zakonu – Zakon o radu poštuje institut punoletstva (poslovna sposobnost stiče se sa 18 godina), iako u smislu zasnivanja radnog odnosa ova granica je spuštena na 15 godina. Dakle, u pravu je donekle i estrada i Jelena Karleuša i zakonski učesnici ovog formata mogu zarađivati od pevanja, mada ću se kasnije osvrnuti na neke druge konvencije koje više govore u prilog tezi Jelene Karleuše, no otom potom.

No hajde da vidimo šta je slučaj kada su deca mlađa od ovih granica i takmiče se u formatima kao što su „Pinkove zvezdice“, „Neki novi klinci“, „Ja imam talenat“, ali i raznim sportskim i muzičkim takmičenjima u koje se može svrstati čak i „3k dur“, pa i „Muzički tobogan“ kao daleko najbezazleniji format, ali koji takođe na konto dece i gledanosti emiteru donosi finansijsku dobit. Vratimo se jedno dve godine unazad na trenutak kada je u javnost „procureo“ ugovor između produkcije „Pink“ i učesnika talent šou programa „Pinkove zvezdice“. Po navedenom ugovoru deca su ugovorom vezana za produkciju 10 godina, a u slučaju kršenja istog (što uključuje neopravdano izostajanje sa nastupa, turneje ili snimanja) produkcija može raskinuti ugovor i tražiti 100.000 evra odštete plus naknadu eventualne štete u smislu uloženih materijalnih sredstava produkcije u promociju, reklamu i marketing. Mnogi su ovo shvatili robovlasništvom, što u svojoj osnovi i jeste, iako ima uporište u zakonu na temelju ugovora o umetničkom angažovanju koji potpisuju roditelji, a koji je moguće raskinuti tek posle punoletstva. Za formate kao što su Grandovi „Neki novi klinci“ ili „Ja imam talenat“ nemamo informacije o postojanju ovakvih ugovora, a lično ne znam nijedan primer da su deca iz ovih formata nastupala na otvaranjima šoping molova i raznim drugim manifestacijama na kojima „Pinkove zvezdice“ svakako jesu.

Najava za koncert “Pinkovih zvezdica” na Danima piva
photo source: avivpark.com

Ono što ih međutim izjednačava jeste konstantna eksploatacija talenata dece u cilju podizanja gledanosti i na kraju ekonomske dobiti. Ovo se po vodiču koji je 2006-e godine objavio Centar za prava deteta definiše kao „socijalna eksploatacija“ i uključuje eksploataciju talenata dece i eksploataciju u medijske svrhe. Oba faktora se pojavljuju u ovim televizijskim formatima. Jasno je potpuno da bez obzira da li deca i roditelji dobijaju određenu finansijsku nadoknadu ili ne (što svakako, po subjektivnom mišljenju autora ovog teksta spada u dečiji rad i kao takav treba biti zabranjen) od ovih formata najviše profitira produkcija za koju deca „rade“. Iako to možda ima uporište u zakonu, kosi se sa pojedinim drugim dokumentima kao što je Opšti protokol za zaštitu dece od zlostavljanja i zanemarivanja koji kao zloupotrebu deteta prepoznaje i „komercijalnu eksploataciju“, a koja se odnosi na korišćenje deteta za rad ili druge aktivnosti, a u korist drugih osoba. S obzirom da smo utvrdili da korist ovde ima produkcija i eventualno roditelji, a nikako dete, smatram da učešće u talent šou programima spada u eksploataciju iako se Protokol u daljem tekstu više bazira na seksualnom zlostavljanju i pornografiji. Zatim, Konvencija o pravima deteta koju je doneo Unicef u članu 32 navodi da „Strane ugovornice priznaju pravo deteta da bude zaštićeno od ekonomskog iskoršćavanja i od obavljanja bilo kog posla koji bi mogao da bude opasan ili bi ometao školovanje deteta ili bi bio štetan po zdravlje deteta ili za fizički, mentalni, duhovni, moralni ili društveni razvoj deteta.“ Talent šou programi snimaju se po nekoliko sati, deca koja u njima učestvuju dolaze iz različitih krajeva Ex-Jugoslavije i prelaze na hiljade kilometara, kada se intenzivira šou nastupa se na nedeljnom ili dvonedeljnom niovu, zatim šou iziskuje pripremu pesme, koreografije, stajlinga, uvežbavanja, probe i sl. Sama deca navode da imaju „podršku“ roditelja, učitelja i škole i da im se „tolerišu izostanci“, što se ne problematizuje uprkos tome što žiri konstantno potencija da je „škola na prvom mestu“.

Finale koje se emituje uživo trajalo je više od 5 sati i završilo se posle ponoći
Photo: youtube printscreen

Ovakvi šou programu bazirani na konceptu ispadanja i prolaska, uspeha i neuspeha, izuzetno su stresni, a samo „ispadanje“ praćeno je suzama i vidnim rastrojstvom deteta na sceni. Na kraju, deca se objektivizuju i ocenjuju na osnovu estetskih kriterijuma, komentariše se fizički izgled i stajling, a od njih se očekuje da budu „u trendu“, a od devojčica i full make up, te često izgledaju kao daleko starije devojke. Pritisnuti obavezama u šou programu, časovima pevanja i plesa, jureći da postignu školske aktivnosti, ova deca nemaju vremena da budu deca, da se druže sa vršnjacima i provode vreme u igri, što je takođe definisano članom 31 Konvencije.

Intervjui same dece svedoče o kršenju konvencije: petnaestogodišnji pobednik za “Blic”.
Izvor: Blic

Uzimajući sve ovo u obzir, vratimo se još jednom na definiciju: „ometa školovanje deteta“ – čekirano, „štetan po zdravlje deteta“ – čekirano, „fizički, mentalni, duhovni, moralni ili društveni razvoj deteta“ – čekirano. Ovo ne važi samo za muzičke talent programe, identična je situacija sa umetnošću, glumom ili sportom. Nema razlike između roditelja koji primorava dete da upiše FDU jer mu je glumačka karijera propala, preterano ambicioznog roditelja čije dete mora da trenira po ceo dan u praznom bazenu ili harmonikaša čija ćerka sa 16 godina peva u kafani. Suština je ista, drugačije je samo društveno vrednovanje i finansijski benefit tog rada.

identična je situacija sa umetnošću, glumom ili sportom. Suština je ista, drugačije je samo društveno vrednovanje i finansijski benefit tog rada.

I na kraju, čemu sve ovo? Interes produkcije je jasan, ali šta vuče roditelje ka tome da na ovaj način eksploatišu svoje dete? Odgovor možemo potražiti u filmu „Little Miss Sunshine“, a mogli bismo da pitamo i redovnu estradnu psihološkinju i članicu REM-a (tela koje bi inače trebalo da reaguje na ove stvari, kao i još gora kršenja prava deteta u emisijama poput DNK, ali avaj) Aleksandru Janković, ali ću ipak navesti tekst koji mi je bio zanimljiv, a napisao ga je psiholog David Hosier, osnivač sajta Childhood Trauma Recovery koji za sebe kaže da je preživeo nekoliko trauma iz detinjstva. U tekstu „Potencijalna roditeljska eksploatacija talentovanog deteta“ on navodi da je ustanovljeno da se to često dešava radi benefita roditelja – društvenog priznanja ili finansijske koristi. Takvi roditelji na ovaj način zadovoljavaju emocionalne potrebe i „žive kroz svoje dete“. Ovaj fenomen se naziva Achievement By Proxy Disorder (ABPD) i ima tri faze: rizično žrtvovanje (u kojoj roditelji projektuju svoje potrebe na dete i postavljaju im visoka očekivanja, intenzivno investiraju u talente svoje dece i očekuju da im deca to svojim postignućima vrate), zatim objektivizacija (počinju da tretiraju dete kao „trkačkog konja“ koji im donosi finansijski benefit i divljenje okoline ne obazirajući se na želje i potrebe deteta) i na kraju sledi naravno potencijalno zlostavljanje, faza u kojoj roditelji do te mere eksploatišu svoje dete da mu nanose emocionalne povrede. Živimo u zemlji koja pruža jako malo mogućnosti, nezaposlenost je velika i ma šta govorile brojke kojima svako sa minimalnim ekonomskim znanjem može da manipuliše – veliki deo stanovništva nema novca da zadovolji bazične potrebe. U takvim okolnostima vlada apatija, osećaj bezizlaznosti i nisko samovrednovanje i nije nerealno reći da uspeh deteta može služiti kao konfirmacija roditelju, a ujedno doneti i društveno priznanje i ekonomsku dobit. Na kraju ponovo dođemo do one osnovne dimenzije analize koju treba uzeti u obzir svaki put kada se analizira društvo – ekonomije. Ne leži problem u pojedincu, ni porodici, ali ni medijima. Sve su to piuni u igri koju diktira sistem, a deo tog sistema smo svi mi i njemu doprinosimo. Ništa se neće promeniti ako proteramo Željka Mitrovića ili Sašu Popovića, ni ako ukinemo rijaliti programe, iako je to misao koja većinu revoltiranih ljudi lako zavede – pravila ostaju ista, promeniće se samo piuni jer mediji su odraz medijske pismenosti publike. Međutim, pošto već ne možemo da promenimo sistem, možemo da utičemo na pravila igre. Za početak, ne gledajte programe koji eksploatišu decu, ni iz zabave, ni zato što vam je dosadno, niti iz socioloških razloga jer im svaki reach, klik i pregled daje legitimaciju.

 

Za “Promaju” piše: Nemanja Marinović