Piše: Uroš Kuzmanović

Emodžiji su sredstva kojima se ljudi služe prilikom korišćenja mobilnih telefona. To su sličice, smajliji koji, pored upotrebe reči kao osnovnog alata pisane komunikacije, imaju funkciju u prenošenju infomacije i stvaranju snažnijeg doživljaja samih reči. Reči čak ne moraju ni da postoje u nekim rečenicama, emodžiji će moćno i samostalno preneti poruku.
Iako se prvi put javljaju 1997. godine u Japanu, emodžiji svoju popularnost dostižu u drugoj deceniji 21. veka kada su adaptirani velikom broju operativnih sistema mobilnih telefona. Kolika je to revolucija u komunikaciji i kakav efekat postižu ovi vizuelni elementi na mišljenje, opažanje i ponašanje korisnika? Mislim da ljudi u osnovi ni ne razmišljaju o tome šta emodžiji predstavljaju i kakve uticaje neupitno imaju, već ih samo koriste jer su tu, dostupni su, tako šareni i simpatični. Najrizičnija grupa korisnika mobilnih telefona uopšte, a i emodžija, su deca. U zavisnosti od kulture, vaspitanja, finansijskih mogućnosti i ličnih uverenja roditelja, deca u različitom uzrastu počinju da koriste mobilne telefone. U susretu sa primamljivim emodžijima razigranih boja, deca neretko pribegavaju njihovom masovnom korišćenju što može uticati na razvijenost fonda reči kod dece – dete koristi sliku kao primarno sredstvo da izrazi ono što misli i oseća, a reči postaju sekundarni resurs. Može se dogoditi da će deca novijih generacija sve teže artikulisati svoja zapažanja rečima, a biti sve fokusiranija na sebe i svoje digitalne aparate i sve življa i aktivnija u svojoj virtualnoj stvarnosti. Međutim, emodžiji nisu nužno opasni za odrasle korisnike. Njihovo korišćenje može zaista poboljšati komunikaciju, oplemeniti duh koji vlada dok sa nekim putem poruka razmenjujete energiju. Komunikacija ima tri vida, verbalni, neverbalni i paraverbalni. Verbalna komunikacija podrazumeva reči, neverbalna gestikulaciju, položaj tela, pogled dok paraverbalna komunikacija obuhvata osobine samog glasa, brzinu, jačinu kojom govorimo. Prema istraživanju psihologa Alberta Mehrabijana, kada onaj koji govori izlaže o svojim osećanjima i stavovima, odnos između ovih komponenti je 7:38:55, odnosno, same reči imaju udeo od 7%, boja i promene u glasu 38%, dok pokreti telom i mimika imaju najveći udeo od 55% u celokupnoj komunikaciji. Ovaj nalaz je naišao na različita pogrešna tumačenja na seminarima o komunikaciji širom planete tako da ga treba uzeti sa rezervom, ali daje uvid, barem pod određenim uslovima, u prirodu fenomena komunikacije i ukazuje na elemente komunikacije o kojima se ne razmišlja dovoljno, a koji su vrlo važni, kao što su držanje tela ili boja glasa. U digitalnom okruženju, na društvenim mrežama i aplikacijama za dopisivanje, neverbalna i paraverbalna komunikacija bi mogle biti sasvim oslabljene i zapostavljene jer ne vidite onoga sa kime delite reči, pa ne možete ništa osetiti, primetiti na licu sagovornika, zapaziti pokret – da nije emodžija. Emodžiji mogu pomoći da se taj jaz premosti. Oni su alat kojim ćete obojiti vaše reči, kojim ćete moći obogatiti prazna slova i kojim ćete osvežiti ton komunikacije. Ako pošaljete “smajli koji plače od smeha” 10 puta, osobi sa kojom se dopisujete šaljete signal, stavljate do znanja da vam je bilo mnogo smešno ono što je napisala, glasno se smejete, ne dolazite do daha – pružate joj mogućnost da vas u tom trenutku takve zamisli i da oseti atmosferu koju zajedno stvarate. Ako stavite jedan “smajli koji plače od smeha”, osoba može pomisliti da vam nije zanimljivo ono što je napisala ili da samo iz pristojnosti tako odgovarate kako se ona ne bi uvredila. Naravno, ne postoje univerzalni propisi za iščitavanje emodžija, ali se neke relacije mogu uvideti. Oni su veoma socijalno uslovljeni i odgovaraju na društvene potrebe neverovatno brzo. Postoje emodžiji koji predstavljaju različite rase, različitih boja kože, emodžiji koji označavaju različite seksualne orijentacije, emodžiji zastava koji simbolišu nacionalnu pripadnost, emodžiji prirodnih pojava, različite hrane, različitih frizura, zanimanja. Širok spektar pojava je obuhvaćen i  odgovarajućim emodžijem oslikan i tako je, spolja, uspostavljena jedna globalna povezanost – svi možemo biti različiti, ali svi možemo biti i isti, možemo jesti istu hranu ili iskusiti da nam tornado odnese kuću i tako deliti zajedničku sudbinu, imati zajedničko iskustvo. U korenu toga je, naizgled, lepa namera, ideja za međusobnim uvažavanjem, razumevanjem i povezivanjem. Ali, takođe treba podvući, iznutra sagledano, i moguće negativne efekte u pedagoškom smislu, a i činjenicu da je mehanizam putem kojeg se ova politika razumevanja i zajedništva promoviše, duboko zasnovan na psihološkim osnovama čoveka i može se govoriti o eventualnoj manipulaciji psihološkim saznanjima o čoveku i njihovoj zloupotrebi u svrhe razvijanja aplikacija, finansijske koristi, ekonomskog napretka. Ko bi rekao da je sve to moguće pomoću jednog malog smeška?      

Autor teksta je alumnista Škole medijske pismenosti Centra za marginu