Razgovarao: Nemanja Marinović
Foto: Nikola Đukić, Aleksandar Crnogorac

Tema ovog broja je fandrejzing kampanja koju je pokrenuo mladi trans muškarac iz naše zemlje i jedan od prvih javno autovanih trans aktivista Aleksandar Sič. Za faloplastiku, poslednji stadijum njegove tranzicije, potrebno je 8000 evra, koje prikuplja preko sajta GoGetFunding. Njegovu priču donosimo u narednim redovima.

Kada si prvi put shvatio da si drugačiji?

To sam znao još u vrtiću, sa nekih pet ili šest godina. Već tada sam izgledao drugačije, tražio sam da me šišaju kratko i ponašao sam se onako, kao brat. Nisam se uklapao ni u šta što je bilo tipično žensko, da nosim haljinice, roze boju, ništa od toga. Tada sam shvatio da nešto, uslovno rečeno, „nije u redu“. Moji roditelji kažu da im nije bilo ni na kraj pameti o čemu se radi, ali nisu ništa forsirali, imao sam tu slobodu da se oblačim kako hoću i na tome im zaista hvala.

Kakve su bile reakcije druge dece?

Deca kao deca, umeju da budu surova. Uvek sam bio zatvoren, imao sam malo prijatelja, ne mogu da kažem da je nužno zbog toga, ali nisam bio najbolje prihvaćen u društvu, bar kao klinac.

Kada si krenuo u proces prilagođavanja pola i da li si imao podršku porodice?

To je bilo pred kraj srednje škole, s obzirom na to da u našoj državi moraš da imaš osamnaest godina da bi mogao da kreneš u taj proces. Imao sam sreće što se toga tiče, mogao sam da računam na podršku porodice, pa čak i šire porodice.

Kako izgleda proces i kroz šta sve se prolazi na tom putu?

Proces kreće od psihijatra. Dijagnostika traje oko tri meseca i ide se jednom mesečno. Zatim slede posete psihologu, rade se razni testovi inteligencije i drugi psihološki testovi i nakon toga je period od nekih godinu dana u toku kojih treba da se uklopiš u željenu rodnu ulogu, tj. da preuzmeš mušku rodnu ulogu, prvo u svojoj porodici, a onda i u široj zajednici. Kad se to završi i postavi dijagnoza F64 ide se kod endokrinologa i uključuje se hormonska terapija, u mom slučaju testosteron.

Foto: Aleksandar Crnogorac

Koliko je teško prvi put preuzeti drugu rodnu ulogu, posebno u javnosti?

U početku je bilo dosta teško i bilo je neprijatnih situacija. Pre početka hormonske terapije nisam izgledao kao sada. U krugu porodice nije bilo problema, osim što je u prvi mah i njima i meni bilo čudno da me oslovljavaju u muškom rodu. Prijatelji su, kako kažu, znali, ali u nekom širem krugu jeste bilo situacija koje nisu bile prijatne.

Šta je cilj tolikih testova i koliko je diskriminatorno to što moraš da dokazuješ nekome da si ono što osećaš da jesi?

Osnovni cilj je da psihijatar stekne sliku o tebi, zato su tražili da dođu i moji roditelji, čak i neki najbliži prijatelji. S neke strane to jeste diskriminišuće, ali sa druge strane zaista je potrebno da se uvere da će neko, kada prođe kroz sve to, moći da živiš na taj način. Oni odgovaraju za sve nas, ako puste pogrešnu osobu na hormonsku terapiju ili operaciju za njih su posledice gore nego za nas. 

Da li je proces pokriven zdravstvenim osiguranjem?

U mom slučaju jeste, ali u obrnutom slučaju, prilagođavanje pola iz muškog u žensko nije i mnogo je skuplje. Mene jedna ampula testosterona košta dvesta dinara, a mogu da je primim i u Domu zdravlja jer se testosteron proizvodi u Srbiji, Galenika ga proizvodi. Ženski hormoni se ne proizvode, već se uvoze, i njima to hormonska terapija nije pokrivena osiguranjem i znatno je skuplja..

Do koje faze si stigao i koji su koraci preostali?

Ja sam sada na nekih 90% puta. Operisao sam se prošlog leta, imao sam operaciju grudi i histerektomiju, što znači vađenje ženskih polnih organa i metoidioplastiku tj. konverziju genitalija. Važno je da ljudi razumeju da postoje dve vrste konverzije genitalija, jedna je metoidioplastika koju sam ja uradio i koja je dvotrećinski pokrivena zdravstvenim osiguranjem. Radi se od materijala koji je već bio na tom mestu i dobije se mikropenis, čija je jedina funkcija mokrenje iz stojećeg stava. To trenutno ne izgleda fiziološki dobro i nema seksualne i druge funkcije. Sa drugom procedurom, faloplastikom, imao bih normalan izgled, estetiku i sve funkcije koje imaju i biološki muškarci. Između ostalog, to je i seksualna funkcija, a iako je to zdravstvena i medicinska stvar, posmatra se kao kozmetička procedura povećanja penisa i iz tog razloga je osiguranje ne pokriva. To jednostavno nije tačno. Ne radim to zbog drugih ljudi, niti samo da bih imao seksualne odnose, već da bih se osećao bolje u svojoj koži i završio proces do kraja.

Foto: Aleksandar Crnogorac

Tvoj fizički izgled upada u standarde hegemonog maskuliniteta – mišići, teretana i slično. Kako funkcionišeš u tom svetu kao autovani trans muškarac?

Teretana nije nešto što radim da bih izgledao više kao muško, već nešto što volim, uživam u tome i pretvorio sam to u svoju profesiju. Maskulinitet svako shvata drugačije, ne trudim se da se uklapam u neke norme, to sam što jesam.

Kako te prihvataju „batice“ iz teretane?

Do skoro sam radio u jednoj baš velikoj teretani u Beogradu i u početku nisu znali ništa o meni, saznali su kad sam dao intervju za „Optimist“, ali reakcije su bile skroz okej, niko nije imao ništa pogrdno ni da uradi, ni da kaže. Komentari sa kojima sam se susretao su inače bili uglavnom skroz pozitivni.

Da li misliš da je transrodnost bolje prihvaćena nego homoseksualnost i zbog čega?

Transrodnost je prihvaćena od strane Srpske pravoslavne crkve, dok homoseksualnost nije, tako da je ljudima koji su religiozni to jako bitno. Možda je to jedan od razloga.

Tebe su oduvek privalačile devojke. Da li si nekad mislio da si lezbejka ili su te tako doživljavali?

Jesu me uvek privlačile žene, ali nikada mi nije prijalo kad mi neko kaže da sam lezbejka, smetala mi je ta etiketa, jednostavno se nisam tako osećao. Sa druge strane, ako nisam lezbejka, šta sam onda? Trudio sam se da ne stavljam na sebe te etikete, jednostavno samo živiš.

Često se rodni identitet i seksualnost mešaju. Kako najbolje razumeti tu razliku?

To su dve potpuno različite stvari i jedna drugu ne određuju. Rodni identitet je ono kako se ti osećaš, što ti jesi, a seksualnost je ono što te privlači. To su dva odvojena pojma. Rodni identitet je ono kako ti sebe osećaš u vremenu i prostoru i nema ničeg opipljivog na osnovu čega može da se odredi. Zato dijagnostika u početku toliko traje jer to nije kao kada polomiš ruku pa se vidi na rentgenu, ovde tih „simptoma“ nema.

Foto: privatna arhiva

Kako devojke sa kojima si u vezi reaguju na to i kako funkcionišu seksualni odnosi?

Svakoj devojci kažem odmah na početku jer ne želim da ulazim u neku priču ili da se vezujem za nekog ko bi imao problem s tim. Ako dobro prihvati, super, ukoliko ne svako ide svojim putem. Kada su seksualni odnosi u pitanju, moraju se koristiti različita pomagala.

Da li je operacija opasna i koje su moguće komplikacije?

Ne mogu da kažem da je opasno po život, ali nije ni bezazleno. Sama hormonska terapija koja se uzima celog života može imati posledice po zdravlje, posebno kod ljudi koji ne mogu da sačekaju tih godinu dana već je uzimaju na svoju ruku. Ni sama operacija nije bezazlena, čuo sam svakakve priče o komplikacijama koje se dešavaju, a ja sam imao infekcije, upale mokraćnih kanala i jednu infekciju koja se proširila na bubrege.

Kakav je odnos medicinskih radnika prema trans osobama?

Mislim da je znatno bolje jer ima više trans ljudi i zdravstveni kadar je edukovaniji. Sada živim u Novom Sadu, a karton mi je još u Beogradu u Studenskoj poliklinici i moja doktorka mi je baš nedavno pričala kako je bila na nekim edukacijama o trans osobama kako bi znala kako da se obrati i kako da pomogne. Rekla mi je da ima nekih tridesatak trans osoba sa kojima radi, što je znatno više nego pre.

Da li se u društvu nešto promenilo u odnosu na vreme kada si ti bio dečak?

Sada ima više ljudi koji su medijski autovani. Meni se nedavno putem fejsbuka obratio klinac od devet godina, trans dečak kao što sam bio i ja. Oni sada imaju kome da se obrate. Kada sam ja bio dečak o tome se nije znalo ništa, niti sam imao koga da pitam. Slučajno sam upoznao momka koji je bio u tranziciji i on me je uputio kome da se obratim. Danas je to drugačije.

Kakve promene je potrebno napraviti u društvu da bi se položaj trans osoba poboljšao?

Na prvom mestu je neophodno doneti zakon koji omogućava da se lična dokumenta promene odmah na početku hormonske terapije. Meni su se dešavale jako neprijatne situacije kada sam imao ličnu kartu sa ženskim imenom, a pritom izgledao ovako – niko ti ne veruje, ne možeš da nađeš posao, iznajmiš stan i slično. Na fakultetu sam imao probleme jer profesor pogleda indeks i kaže da to nisam ja i ne mogu na ispit. Zatim su tu problemi sa legitimisanjem – ko ti je ovo, čiju si ličnu kartu uzeo, sad ćemo da te privedemo i slično. Ja sam sa sobom nosio papir iz Kliničkog centra na kome je moja psihijatrica potpisala i pečatirala da sam to ja, tek s tim papirom sve bude u redu. Veliki je problem što je dokumenta moguće promeniti tek nakon konverzije genitalija jer ima baš mnogo neprijatnih situacija, a neki ljudi su godinama na hormonskoj terapiji i nisu u mogućnosti da sakupe novac za operaciju jer ne mogu da se zaposle.

Koliko je novca potrebno za tvoj finalni korak i postoje li još neki načini da se on prikupi?

Operacija košta nešto više od osam hiljada evra. Zavisim samo od sredstava koje na ovaj način prikupim. Fondovi ne pokrivaju ništa, prethodnu operaciju sam platio samo oko sto hiljada dinara, ali za ovo ne postoje nikakvi drugi fondovi, u potpunosti zavisim od drugih. Do sada je prikupljeno oko pet stotina evra.

Kako kampanja funckioniše i kako se sredstva prate?

U samoj kampanji se definiše cilj koji treba da se dostigne i sve dok se kompletna cifra ne prikupi ne mogu da podignem novac, tako da nema prostora za malverzacije. Transakcije idu preko PayPal-a, kada se prikupi sav iznos plaća se provizija i onda mogu da pristupim novcu i zakažem operaciju.

Ukoliko ste u mogućnosti, Aleksandru možete pomoći donacijom putem kampanje na GoGetFunding sajtu, prateći instrukcije na sledećem linku: Aca’s phalloplasty