Razgovarala: Minja Bujaković

Trgovina ljudima i eksploatacija ljudi su gorući problemi koji su prisutni u svim zemljama, nevezano za njihovu razvijenost. U okviru Merlinka festivala održan je panel „Seks rad i mediji-zašto ne danas?“ u sklopu kojeg su pokrenuta pitanja eksploatacije, legalizacije i dekriminalizacije prostitucije, kao i mnoga druga. Razgovarali smo sa učesnicom panela Ivanom Radović iz nevladine organizacije „ASTRA“, koja se bavi iskorenjivanjem svih oblika trgovine ljudima i eksploatacije, naročito ženama i decom, kao i efikasnom potragom za nestalom decom.

Kroz rad organizacije „ASTRA“ se baviš problemima trgovine ljudima, eksploatacije ljudi, kao i ljudskim pravima. Kada si zapravo počela da se baviš tim temama i uopšteno aktivizmom?
– To je počelo već sad jako davno, još 1998. godine u sklopu organizacije SOS linija. Organizacija se borila protiv nasilja i, iako je to izgledalo drugačije nego što sam ja zamišljala na početku, time sam počela da se bavim takvim temama. Od 2003. godine sam deo  nevladine organizacije „ASTRA“, gde radim kao koordinatorka programa za prevenciju i edukaciju, učestvujem u sprovođenjima istraživanja i pisanju izveštaja o radu organizacije.

Vaša organizacija se bavi trgovinom ljudima i eksploatacijom ljudi. Koliko je problem trgovine ljudima danas zastupljen u Srbiji?
– Vrlo je teško govoriti u procentima kada se govori o trgovini ljudima jer broj prijavljenih slučajeva nije dovoljno dobar pokazatelj. Mnogi ljudi se boje da prijave ili su u tome sprečeni. Trgovina ljudima je sačinjena iz tri glavna elementa, a to su: postojanje eksploatacije; vrbovanje, prevoženje i prebacivanje lica; i element prevare, obmane i zloupotrebe. Cilj trgovine ljudima je uvek ostvarivanje zarade.

Koji oblici trgovine ljudima postoje i koji su najaktuelniji u našem društvu?
– Ono što je bitno podvući jeste da žrtva trgovine ljudima može biti svako. Najčešći oblici trgovine ljudima su seksualna eksploatacija i prinudna prostitucija, čije su žrtve žene. Međutim, to ne menja činjenicu da žrtve mogu biti i muškarci, pogotovo kada govorimo o radnoj eksploataciji i prinudnom radu.

Tema radne eksploatacije i prinudnog rada je u poslednje vreme sve više prisutna. Koliko često ljudi prijavljuju ovaj oblik eksploatacije?
– Organizacija „ASTRA“ se, između ostalog, bavi i proverom poslodavaca i firmi u inostranstvu i u zemlji. Često dobijamo pozive od ljudi koji su dobili ponudu za posao u inostranstvu koji zvuči sumnjivo i na nama je da to proverimo i potvrdimo. Poznati su slučajevi eksploatacije radnika na gradilištima u Sočiju, čije su žrtve mahom bili muškarci. Problem se javlja kod doživljaja ove vrste eksploatacije, mnogi muškarci to ne doživljavaju kao eksploataciju jer su nažalost već navikli na loše uslove rada, pa to poistovećuju sa nepoštovanjem radnog prava i uskraćivanjem dostojanstva. Zbog toga često muškarci ni ne prijavljuju da su žrtve radne eksploatacije.

Kada govorimo o prinudnoj prostituciji kao obliku trgovine ljudima, vrlo je bitno da taj pojam odvojimo od pojma doborovoljne prostitucije. Kako žene postaju žrtve prinudne prostitucije?
– Da, postoji bitna razlika između ta dva pojma. Sa jedne strane imamo osobu koja je starija od osamnaest godina i svojevoljno se bavi seks radom/prostitucijom, dok sa druge strane imamo žrtve koje su prinuđene i naterane na takvu vrstu rada. Načini za vrbovanje žrtava su različiti, ali uglavnom su to ponude koje obećavaju bolji posao, bolju novčanu situaciju i generalno bolji život. Često devojke postaju žrtve kada se javljaju na oglase za rad na poziciji konobarice ili na primer bebisiterke u inostranstvu. Ovakav oblik eksploatacije može trajati nedeljama, mesecima, ređe i godinama. Žrtve često nemaju izbora i načina da izađu iz te situacije jer bivaju ucenjivane pretnjama koje se odnose na njihove bližnje.

Debata koja je trenutno aktuelna u svim zemljama se tiče dekriminalizacije i legalizacije dobrovoljnog seks rada/prostitucije. Šta koji termin znači i kakve promene nosi sa sobom?
– Žene koje se bave seks radom/prostitucijom u Srbiji se nalaze u jako lošem položaju. One ne smeju da prijave nasilje od strane mušterije jer su onda gonjene od policije na osnovu člana 16. po kome će svako ko se odaje prostituciji biti kažnjen. Termin „odavanje“ je apsolutno nejasan i ne precizira kad se odavanje završava, a kada počinje, stoga često seks radnice hapse na ulicama bez ikakvog pokrića. Legalizacija prostitucije bi se odvijala po takozvanom švedskom modelu, po kome bi mušterija bila krivično gonjena, dok se seks radnicima određuje kada, koliko i gde će raditi. Takav vid legalizacije doveo bi zapravo do većih problema, seks radnici bi bili još više marginalizovani jer bi bili prinuđeni da rade na mračnim, zabačenim mestima kako bi sprečili hapšenje mušterija.Takođe, bitno je da je veliki broj devojaka koje su bile žrtve prinudne prostitucije spašen zahvaljujući mušterijama koje su se za njih zauzele, a legalizacija bi to onemogućila i to je zapravo najgora posledica koju ona sa sobom nosi. Seks radnicima bi zakon prividno odobrio rad, ali samo tržište ne bi postojalo kao posledica krivičnog gonjenja klijenata, onda bi seks radnice bile prinudjene da opet rade „na crno“. Dekriminalizacija pak označava ukidanje krivičnih kazni kako za seks radnice, tako i za klijente. Uvođenjem dekriminalizacije seks radnica koja je preživela nasilje bi smela da se obrati nadležnim organima, bez straha od posledica i da dobije pomoć. Međutim, zaista mislim da je isuviše rano da se u Srbiji pokreće ovako bitna tema.

Kako ljudi mogu da pomognu vašoj organizaciji?
– Naša organizacija opstaje na osnovu donacija, ali zato uspevamo da pružimo žrtvama besplatnu pravnu i psihološku pomoć. Bitno nam je da građani znaju naš SOS telefon  koji je uvek dostupan i da se ne boje da prijave bilo koji oblik eksploatacije, a mi radimo uvek na podizanju svesti javnosti i edukaciji različitih kadrova.