Razgovarala: Tamara Urošević

“Ja ne prodajem svoje telo za novac, ja prodajem uslugu” reči su većine aktivista za prava seks radnika i radnica, pa i moje sagovornice. Njeno ime je Kristina Ferarri i bila je jedna od govornica na panelu „Seks rad i mediji: zašto (ne) danas’“ održanom na otvaranju devetog Međunarodnog festivala LGBT filma „Merlinka” u organizaciji “Centra za marginu”. Za “Promaju” Kristina otvoreno govori na temu prostitucije kao oblika rada i razlikovanju pojmova prostitucija i seks rad,  iznoseći svoje lično i aktivističko iskustvo i stavove.

Pojasnimo na samom početku – šta sve prostitucija, odnosno seks rad, podrazumeva?
– Seks rad je moderni termin za prostituciju, koji se pre svega koristi da naznači reč “rad”, ali su manje-više sinonimi. Ono što ovaj termin podrazumeva jeste sporazumni, dobrovoljni odnos dve odrasle individue, od kojih jedna prodaje uslugu, a druga tu uslugu kupuje. Podvlačim, sve je na dobrovoljnoj bazi.

Kako se prepoznaje razlika između dobrovoljne i prisilne prostitucije?
– Razlika je velika. Nečiji dobrovoljni izbor da se bavi time je posao, zanat. Niko nije prisiljen, niti ostećen. Prisilna prostitucija je najčešća u trafikingu, trgovini ljudima. Ti ljudi su u nezavidnoj situaciji, ucenjeni su i prisiljeni da prodaju usluge za novac protiv svoje volje. To je krivično delo i to jeste zločin za osudu i kažnjavanje. Tome treba stati na put. Smatram da prinudna i dobrovoljna prostitucija apsolutno nemaju veze jedna sa drugom, ali je veliki problem što se kompletna prostitucija posmatra kroz prizmu prinude. Kako u odeljenju za javni red i mir, tako i u javnosti – jer javnost zna samo ono što vidi. S obzirom na to da je seks rad i dalje tabu tema, ljudi ne znaju mnogo o tome i to u velikoj meri narušava slobodan izbor onih ljudi koji žele dobrovoljno da se bave time.

Druga važna distinkcija je između pojmova „seks rad“ i „prostitucija“? Zašto je važno razlikovati ova dva pojma?
– Manje – više je su u pitanju sinonimi, ali po mom mišljenju i mom izboru rado koristim termin “seks rad” jer sam po sebi označava rad, njegovo korišćenje je svojevrsni pokret za radnu emancipaciju. Prostitucija više asocira na nešto mračnije, baš zato što je zastupljeno u prinudnoj prostituciji i samo je to ono što je poznato u javnosti.

“Ovo je jako osetljiva tema na kojoj treba pažljivo raditi i isključivo u dogovoru sa zajednicom seks radnika koji najbolje znaju koji su prioriteti.”

U javnosti postoji nerazumevanje toga šta predstavlja dekriminalizacija, legalizacija i abolicija prostitucije, možeš li pojasniti našim čitaocima šta su ključne razlike između ovih modela?
– Dekriminalizacija je model koji bi seks radnike oslobodio prekršajnog zakona i nije kompleksan i uslovan kao neki modeli legalizacije koji postoje u zemljama Evrope. Naravno, kada bi se jednog lepog dana izborili za dekriminalizaciju, to ne bi bio kraj posla. Neophodne bi bile dodatne zakonske uredbe koje definišu seks rad i uvode ga u zakonske okvire. Sa druge strane, kada laiku pomenete legalizaciju, za njega je to u bukvalnom smislu reči zeleno svetlo za seks radnike, te je zato često mešaju sa dekriminalizacijom. Međutim, istina je malo složenija. Legalizacija predstavlja već postojeći skup normi i odredbi o seks radu i kada se o njoj govori, često se misli na nordijski model, koji se koristi u Švedskoj i drugim zemljama. Abolicija je pak potpuno ukidanje seks rada i njegovog postojanja, za šta se zalaže jedna struja radikalnog feminizma. Donekle sam uspela da razumem njihove argumente i tačke gledišta, ali smatram da ta vrsta zalaganja samo šteti ljudima koji se dobrovoljno bave seks radom, a koji su žrtve ovakvih shvatanja. Uostalom, kako je moguće iskoreniti nešto što je ljudska potreba. I zašto?

Na koji način treba pristupiti ovoj temi?
– Ovo je jako osetljiva tema na kojoj treba pažljivo raditi i isključivo u dogovoru sa zajednicom seks radnika koji najbolje znaju koji su prioriteti. Oni se razumeju u problematiku, dok ljudi koji nisu kompetentni i nemaju dodirnih tačaka sa zanatom mogu doprineti još većoj šteti. Potrebni su zakoni čija će implementacija kasnije dati pozitivne rezultate.

Šta predstavlja švedski model i zbog čega smatraš da su postojeći modeli legalizacije neodgovarajući?
– U mnogome je ovaj model loš za seks radnike, izdvojiću samo nekoliko stavki. Na prvom mestu, po ovom modelu pružalac usluga nije u prekršaju, dok je korisnik kriminalizovan. To u mnogome šteti poslu seks radnika, a ne može ga iskoreniti. To neće rešiti ni problem nasilja zato što će se rad odvijati na mnogo mračnijim i rizičnijim mestima kako klijent ne bi bio kažnjen. To povećava rizik da se upadne u zamku nasilnika, lažnog klijenta. Sa druge strane, dvoje seks radnika se ne mogu udruživati, niti zajedno živeti, zato što će takvo ponašanje biti tretirano kao organizovani kriminal. Ovo je realan problem jer se često seks radnici udružuju zbog bezbednosti ili žive zajedno zbog svojih potreba i zajedničkih navika jer su u istom poslu. Zatim, po nekim modelima seks radnici dobijaju takozvane “red light” zone – kvartove u kojima je seks rad dozvoljen što je često na periferijama grada i što neće poboljšati poslovanje radnika, a može biti i nebezbedno. U praksi, seks radnici često budu žrtve socijalnih ustanova, na primer kada im oduzmu pravo na decu. Zakon kaže da se možeš baviti seks radom, ali ne možes u tom slučaju zadržati decu. Na kraju, sama registracija seks radnika je takođe problem. Plaćati porez je razumna stvar, ali ako se neko registruje kao seks radnik zato što po zakonu mora, veliki je problem ukoliko bude hteo da se posle izvesnog vremena bavi nekim drugim poslom. Teško će naći drugi posao jer je žigosan onim koje nosi visoki stepen stigme sa sobom.

Photo: Mira Mulaimović

Za šta se ti zalažeš i zašto?
– Ja se zalažem za slobodu i ravnopravnost. Po pitanju zakona sam negde između. Podržavam dekriminalizaciju, ali sam svesna da ne možemo dobiti sve, a da ne damo ništa. To u prevodu znači da ako zakonodavac bude jednog dana imao takav predlog, onda će to podrazumevati i dodatne uredbe kao što je porez. Sa tim sam potpuno saglasna jer ga i svi drugi plaćaju. Ovako ću barem biti bezbedna i neću raditi svoj posao svakodnevno u strahu od policije. Niko nije zaslužio da na taj način doživljava svoj posao i tako da živi.

Deklarišeš se kao aktivistkinja za prava seks radnica/ka, šta to sve podrazumeva?
– Podrazumeva jasan cilj, spremnost i mnogo odricanja. Sve izgleda jako nestvarno: u jednom trenutku sam seks radnica, a onda sa prvim problemom i spoznajom mračne strane zakona – postala sam aktivistkinja. Od tog prvog iskustva sa zakonom i tretmanom koji sam pretrpela ni jednog trenutka se nisam osetila krivom za bilo šta, niti dovela svoje odluke u pitanje, ali sam bila razočarana u sistem. Moja osnovna ljudska prava su bila povređena, pravo na slobodu i pravo na izbor zanimanja.

“Jako je teško izneti sebe i upoznati nekog jer ti više nisi osoba koju će neko upoznati. Sada te gledaju kroz posao, Ne dobiješ ni šansu da ispoljiš sebe kao ličnost. ja svoju odluku i svoj krst ponosno nosim, što je za partnera praktično nemoguće.”

Uzmimo u obzir činjenicu da si jedna od retkih koja javno istupa i govori, kako u svoje, tako i u ime čitave zajednice – koje posledice sa sobom nosi medijska pažnja koja ti je pružena?
– Kada medijska pažnja ne bi bila pod uticajem politike, već korektnija u smislu – ako je to njena želja i izbor, neka se bavi time i šta imate vi sa tim – onda bi to bile dobre posledice. Ali generalno nisam imala loša iskustva jer ako mi neko može zabraniti rad, ne može pravo na mišljenje i slobodu govora. Naravno, ljudi različito primaju ovakvu poruku. Najčešće reaguju u strahu i sa nerazumevanjem razloga zbog kojih bi neko dovodio sebe u poziciju da se to zna o njemu i da bude u bilo kakvom riziku. Smatraju: pobogu, zar takve stvari ne treba da se kriju?!

Nedavno si govorila u okviru „Merlinka“ festivala na panelu „Seks rad i mediji: zašto (ne) danas?“ na ovu temu, a prethodno i na konferenciji “The Global Human Rights Forums” i u VICE Srbija dokumentarcu autorke Lazare Marinković. Koliko ti je prijatno da javno govoriš o svemu ovome i da li postoji neka doza straha?
– Moj jedini problem je trema. Verovatno zato što ne istupam često javno, pa trema zna da blokira misao u trenutku, ali trudim se da se to ne vidi. Druge strahove nemam.

Kako javnost reaguje kada čuje da si transrodna seksualna radnica i da se dobrovoljno baviš seks radom u Srbiji?
– To su dva najveća minusa koja čovek u Srbiji može da ima na svom privatnom planu. Oni koji su mi bliski me razumeju, kao i ljudi koji se bave istim poslom i sa kojima sam u kontaktu. Međutim, jako je teško izneti sebe i upoznati nekog, jer ti više nisi osoba koju će neko upoznati. Sada te gledaju kroz posao. Ti si zapravo tvoj posao jer si ga sam birao. Ne dobiješ ni šansu da ispoljiš sebe kao ličnost. Ali ja svoju odluku i svoj krst ponosno nosim, što je za partnera praktično nemoguće.

Photo: Mira Mulaimović

Vratimo se na trenutak na zakonske regulative, prevashodno u Srbiji. Šta zapravo kaže čuveni član 16. Zakona o javnom redu i miru?
– Taj đavoljski član 16 prekršajno kažnjava one koji se odaju prostituciji ili postoji namera za to novčanom kaznom od pedeset do stopedeset hiljada dinara i zatvorskom kaznom u trajanju od minimum mesec, a maksimum tri meseca. Od januara 2016. godine su stigle izmene starog zakona koji je sada uneo novinu: klijent je takođe kriminalizovan. Za razliku od švedskog modela, ovo je potpuna zabrana za sve. Zanimljivo je koliko jedan mali član zakona može da nanese nesreće i nasilja kada su seks radnici u pitanju jer sada nisu zaštićeni ni od nasilnika, ni od policije koja je često nasilna prema onima koji su najslabiji i ne znaju svoja prava ili se plaše da prijave da ne bi dobili još gori tretman. Postoje dokumentovani slučajevi ovoga.

Zašto je važno govoriti o tome i zalagati se za promenu zakona kada je reč o prostituciji, odnosno seks radu?
– Jako je bitno, ne zbog statusa, pomodarstva ili priče o moralu i nemoralu, već zbog jako loše situacije u kojoj su seks radnici sada. Svesni smo da je protivzakonito baviti se time, ali moramo biti svesni i realni da i pored toga opet postoje ljudi koji su u poslu, a da je posledica toga nasilje koje je u porastu, pa čak i smrtni ishodi. Zašto država ne bi imala uređenje ovog zanata i time sve držala pod kontrolom? Zašto u brojnim zemljama ljudi mogu da se bave seks radom, da dišu punim plućima i ne znaju ništa o ovakvim problemima? Priznajem da jeste vizionarska ideja, ali moramo težiti ka nečemu boljem.

“Sloboda je ono za šta živim. I nemojte brinuti kako mogu da se bavim ovim poslom. U meni ima dovoljno ljubavi za sve.”

Da li je dekriminalizacija prostitucije u Srbiji utopijsko rešenje? Da li možemo očekivati da se to ikada dogodi?
– Moramo imati veru i nadu. Ja čvrsto verujem da nije sve korumpirano i da još uvek postoje dobri ljudi koji imaju sluha za ovaj problem i mogu da pomognu. Rešenje problema nije zabrana i restrikcija, to u ovom slučaju donosi još nasilja. Rešenje problema je u ljudskosti i sagledavanju iz adekvatne perspektive, na razumevanju i toleranciji. Dekriminalizacija je početak. Ja je nazivam “kamen sa srca”, pa posle ćemo videti dalje.

Da li bi se naše društvo „pomirilo“ sa tim i na taj način samim seksualnim radnicama olakšalo, kako posao, tako i sam način života?
– Javnost pokušava da shvati mene, a zapravo se ja trudim da razumem javnost. Šta to radim drugačije od svih? Imam odnose i vodim ljubav kao i svi vi privatno. Ako sam ja spremna da to isto podelim i sa drugim ljudima, naravno da ću tražiti poštovanje za to. Onda postaje poslovno. Sigurno neću biti na raspolaganju tolikim ljudima, a da nemam svoje uslove. Postoje ljudi koji žele da plate servis koji hoću da podelim sa njima jer znaju da me neće upoznati ni u parku, ni u šetnji ni u gradu. I poštuju moje vreme i moju uslugu. A što se mog morala tiče, imala sam ponude koje ni najpošteniji od vas ne bi odbio. Ja jesam, jer prodati uslugu je jedna stvar. To je ono što mogu da dam od sebe. Prodati sebe za svo zlato ovog sveta, to nisam mogla. Sloboda je ono za šta živim. I nemojte brinuti kako mogu da se bavim ovim poslom. U meni ima dovoljno ljubavi za sve.

Za kraj, da li misliš da je moguće da se prostitucija ukine, odnosno iščezne kao oblik rada?
– Sumnjam. Seks rad postoji zato što postoji takva ljudska potreba. Onda kada ne bude takve potrebe, ne znam da li ćemo biti ljudska rasa ili nešto drugo.