Piše: Nemanja Marinović
Foto: Lazara Marinković

Ona je živa legenda Beograda i pionirka srpskog drega, prva dreg kraljica koja je osvojila beogradsku scenu posle legendarne Vive la Dive. Ostvarila je nemerljiv uticaj na dreg umetnost u Srbiji, a svojim performansima neprestano otvara prostor za nove, drugačije i inovativne poglede na dreg. Gotovo cela decenija je prošla od trenutka kada je bila sama na sceni, pa do danas kada se dreg scena razvija munjevitom brzinom, a ona je svedok, ali i jedan od glavnih aktera tog progresa. Imamo čast da temu drega u Srbiji otvorimo razgovorom sa jednom zbilja istorijskom ličnošću našeg doba – Markizom de Sadom.  

Inspiracija za tvoje ime dolazi od jedne od najkontroverznijih ličnosti u istoriji. U čemu leži genijalnost Markiza de Sada i šta iz njegovog nasleđa prenosi Markiza?

Moje ime je moje ime, a sličnost između mene i pomenute muške istorijske ličnosti ogleda se u tome što smo skloni društvenoj kritici kada nam se god za to ukaže prilika. Bila bih slobodna da kažem da de Sad i ja nismo slični, već isti. Ekskluziva za vaš magazin – ja sam njegov doppelganger ili on moj, svejedno je. Istorija je ionako konstrukt, pa je zaista nebitno kog je pola i roda osoba koja koristi to ime, iako sam ga ja prevela u ženski rod. Moja malenkost, sa druge strane, nije niti upola lascivna kao moja druga, muška strana koja je sablažnjavala francusku malograđanštinu druge polovine XVIII veka. Rekla bih da se koristim drugim metodama, ali nalik njemu osnovno oruđe kojim penetriram društveno tkivo jeste britko pero, ali i intenzivna pojava, odnosno glas.

Markizova filozofija je u budoaru, a gde nastaje Markizina filozofija?

Odista zanimljivo pitanje. Ne bih nazvala sebe filozofkinjom, ali poetesom svakako. Dakle, moja poezija jeste posledica različitih dvadesetovekovnih uticaja na skali od Dadaizma i Ežena Joneskoa do Monti Pajtona i Nele Šukare.

Da li je Markiz de Sad slobodouman, ili dekadentan i izopačen?

Ne bih toliko pažnje posvećivala tom muškarcu, mada bih rekla da je pomenuti težio oslobođenju, a ono kao i svaka druga revolucija ne bira sredstva. Citirala bih samu sebe – Revolucija je bitna, nebitna je nitna!

Nalik Markizu de Sadu osnovno oruđe kojim penetriram društveno tkivo jeste britko pero, ali i intenzivna pojava, odnosno glas

Da li nam nedostaje malo dekandencije i danas, makar u sferi umetnosti i performansa?

Dekadencije ima, samo ju je bitno naći, makar i u obliku moje prijateljice Dekadence. U sferi umetnosti i performansa zaista svega ima, a dosta je dobro pitanje šta je i u kojoj meri dekadentno danas u odnosu na prilično izmenjene uslove egzistencije, kulturne proizvodnje i konačno, da ne budem toliko ozbiljna, zabave!

Koliko je važno da dreg kraljice poznaju kvir teoriju i kulturu?

Dreg kraljice su muškarci koji nose žensku odeću i zabavljaju nas, zar ne? Da, viđala sam dosta toga za svojih trista i nešto godina postojanja. Možda nije nužno da poznaju teoriju, iako, složićemo se, to može biti korisno jer je čitanje fundamentalno, ali kvir kulturu svakako. Takvo znanje je potrebno kako bi se izgradilo nešto novo ili makar sveže i u najboljem slučaju relevantno i nekonvencionalno.

Kako bi ti definisala svoj dreg? Šta su glavne osobine Markize?

Ja se možda činim utvarom, fantazmom koja uhodi, te subvertira istorijsko sećanje, bedne imperijalne snove i savremena kapitalistička nadanja, ali kada sam fizički prisutna prilična sam žena. Po mom mišljenju, priča o dregu kao činu preoblačenja jeste višedimenzionalna i ona se prenosi u sve aspekte života. Elem, to sve zavisi od pojedinca.

Ukoliko vam je baš do toga stalo, iako verujem da me naši čitaoci vrlo dobro poznaju, podeliću sa vama par detalja iz moje biografije. Naime, o meni već decenijama kruži priča da sam u naletu strasti ubila ljubavnika i od tada lutam gradovima Evrope u potrazi za zabavom. Takođe, govore da sam sumnjivog morala i nezasitih seksualnih apetita, a istina je da sam nepobediva u obaranju ruke, vešta sa mačem i prva u ispijanju cele boce absinta, i da ne idem nigde bez vozača.

Gde Markiza crpi inspiraciju za svoje nastupe?

Inspiracija je svakako mnogostruka, ali me možda najviše fasciniraju jake žene, kako ovo zvuči precenjeno, ali doista one koje su svojim ponašanjem, oblačenjem i inteligencijom menjale nametnuta društvena pravila. Ako pričamo o epohama, dramatičnost i ekstatičnost baroka me u celosti opija, dok ne mogu da pobegnem od opsesije gotičkom fantastikom, zatim naivnom bezbrižnošću dvadesetih godina prošlog veka, noir filmom, ali i mnogim drugim fenomenima.

Možda nije nužno da dreg kraljice poznaju teoriju, iako to može biti korisno jer je čitanje fundamentalno, ali kvir kulturu svakako. Takvo znanje je potrebno kako bi se izgradilo nešto novo ili makar sveže i u najboljem slučaju relevantno i nekonvencionalno

Samo tvoje ime je čista subverzija. Da li je dreg u svojoj osnovi subverzivan i političan, ili se može shvatiti i kao performans radi zabave?

Ja bih sporila tvrdnju da je dregu svojstvena političnost, posebno u savremenom trenutku kada je zaista svakom dečaku željnog šljokičavog kostima i scene najčešće dostupan mainstream dreg očišćen od bilo kakvog posebnog značenja. Mimo tih i takvih praksi dobar, političan dreg izraz je najčešće na margini, poput performera kao što su Divine David u Britaniji ili mnoštvo radikalnih postrodnih ili kako već figura prisutnih na Bušvik sceni u Njujorku.

Mišljenja sam da dreg, ali i bilo koji drugi performans fokusiran na preoblačenje, može biti istovremeno i zabavan i veoma političan, pogledajte šta radi kolektiv Efemerne Konfesije, čija sam jedna od osnivačica.

Koliko dugo se baviš dregom? Kako je izgledala dreg scena tada, a kako ona izgleda danas?

Na beogradskoj kulturnoj sceni figuriram sa većim pauzama u kontinuitetu već deset  godina. Kada sam počela da nastupam, zaista nije bilo niti jedne performativne persone koja je radila dreg nastupe, izuzev čuvene Vive la Dive, koja već tada nije bila aktivna. Nešto kasnije se ukazala Sonja Sajzor, zatim Dekadenca, te smo jedan period bile aktivne samo nas tri, dok se nisu počele postepeno pojavljivati nove nade. Danas, deceniju docnije, može se govoriti o sceni kako zbog većeg broja performera/ki, tako i zbog većeg broja dreg događaja.

Sve performerke, svaka na svoj način i u odnosu na mogućnosti i sredstva, se zbilja veoma trude, međutim, generalno sam utiska da nedostaje rada na karakteru, scenskom prisustvu i dramatizaciji nastupa

Foto: Lazara Marinković

Šta misliš o dregu mladih kraljica koje su u poslednje vreme aktivne na sceni? Šta je to novo što donose u dreg umetnost?

Ne mislim. Naravno, šalim se. Kako bih se nadovezala na prethodno pitanje, mislim da su performerke dovoljno različite što govori o velikom potencijalu iste te scene. Pored Dekadence, koja mi je takoreći duhovna sestra sa kojom delim scenu u različitim formatima i nasušni život pun tenzija, intriga, ali i ljubavi, izdvojila bih najpre pojavu Ljubice Kafekuvarice, članice kolektiva Haus of KayGie, koja je najbliža mom vlastitom poimanju drega. Od najmlađih veoma mi je intrigantna Kvarcna ruža, čija svežina i sofisticiranost me prijatno znaju obradovati.

Sve ostale performerke svaka na svoj način i u odnosu na mogućnosti i sredstva se zbilja veoma trude, međutim, generalno sam utiska da nedostaje rada na karakteru, scenskom prisustvu i dramatizaciji nastupa. Mada moram priznati da gotovo sve najaktivnije performerke umeju da prikažu zanimljive modne siluete sa pratećim rekvizitama, šminkom i frizurama.

Sada sam zvučala kao modna komentatorka radio televizije Beograda iz ’80 – ih, svašta bih još mogla da kažem, ali ću se zadržati na savetu svojstvenom svakoj poštenoj srpskoj spisateljici – Budi lepa, budi svoja, ceni život bez negativnih boja. (ruka pridržava bradu, pogled s desna, smirenost, crveni ruž)

Brojne nastupe, uključujući i fantastične Efemerne konfesije”, radila si no budget“, iz čiste ljubavi i želje za performansom. Može li da se živi od drega u Srbiji ili je to još uvek ne-tako-jeftin hobi?

Uz svo dužno poštovanje, na tako vulgarna pitanja ne odgovaram, ali ću vam zato reći da uprkos neuslovima, jer uvek su neuslovi, treba težiti smelim idejama, pa makar se i realizacija činila nemogućom.

Efemerne Konfesije kao kolektiv funkcionišu aktivno od 2015. godine. Osnovali smo ga Johana Helmut Kol, Fric Klajn i ja, te su nam se naknadno priključili Dekadenca, pa zatim i dreg kraljevi Darlin Brando i Zed Zeldić Zed. Pored nekolicine scenskih izvođenja, Efemerne Konfesije su realizovale i radio dramu „Efemerne audio pinjate u tri čina“, koje i dalje možete poslušati na talasima Radio Beograda (Gugl čini čuda), a celu ekipu i različita stanovišta na temu drega u VICE dokumentarcu koji su udruženo realizovale Marćela Zanki i Lazara Marinković.

Pored toga, Dekadenca i ja nastupamo kao duo, a naši peformansi „Na Ivici Nervnog Sloma“, izvedeni u okviru „Befem“ festivala, kao i „Poslednja Šansa“, do sada su postali legendarni, jer nas dve smo šta – pa legendarne.

Ja bih sporila tvrdnju da je dregu svojstvena političnost, posebno u savremenom trenutku kada je zaista svakom dečaku željnog šljokičavog kostima i scene najčešće dostupan mainstream dreg očišćen od bilo kakvog posebnog značenja

Foto: Lazara Marinković

Misliš li da je moguće da dreg postane deo mejnstrima, kao što je to slučaj sa rijaliti formatom „Ru Paul’s Drag Race“ u Americi i da li bi to ugasilo subverzivni potencijal dreg umetnosti?

To je zaista dobro pitanje, ukoliko to znači da Dekadenca i ja vodimo novogodišnji program na RTS-u, da, ali ako to znači da treba da nastupamo za bilo koju publiku – ne, mada to je moje viđenje stvari. Mejnstrim neminovno podrazumeva prilagođavanje publici, što dalje narušava lucidnost i eksperimentalni pristup koji možda ne mogu biti svakome bliski.

„Ru Paul’s Drag Race“ je obična kapitalistička mašinerija koja se štancuje kao H&M, Coca Cola ili bilo koji brend, fokusiran samo na jedan oblik drega koji je patrijarhalnom društvu najprihvatljiviji. Taj šou je postao suprotnost drega, odnosno globalni proizvod koji je svakom dopadljiv jer je luckast, a niko ne govori o realnim problemima tih učesnika – njihovim društvenim statusima, klasi i rasi. O mizoginiji neću ni da govorim. Ne vidim ništa subverzivno u repetitivnom izgovaranju fraza poput „Služim tunu na tacni“, „Daaaaa bože“, „Nema čaja, nema hlada, nema roze limunade“, iako na srpskom zvuče daleko zabavnije. One kraljice koje rade neke suvisle stvari, poput Ben De La Creme ili Jinx Monson, su manje vidljive zbog toga što je to već nekakva umetnost (koju valjda ne razume svako?), a ne četiri špage, žongliranje i razotkrivanje drugog kostima.

Šta misliš da je budućnost drega u Srbiji?

Mislim da je budućnost kao koncept potpuno postala relativna sa ovom pandemijom, pa tako i dreg performans koji se selidbom na internet zbilja menja. Reč je o živoj stvari koju čak ni kamera ne može da prenese do kraja.

Dakle, teško mi je reći šta je budućnost jer živimo početak kraja sveta kakvog ga znamo, a kamoli budućnost drega u ovoj sumanutoj sredini koja sve više liči na bananu koju je Mauricio Katelan okačio na zid, zalepivši je izolir trakom i prodao za hiljade dolara prošle godine u Majamiju. Inače, reč je o voćki iz korpe koju sam mu ja poslala nakon romantične korespondencije koja je trajala neko vreme.

Šta je sledeće što možemo očekivati od Markize?

Zed Zeldić Zed, Dekadenca i moja malenkost trenutno radimo na sasvim novom digitalnom projektu nazvanom „Kvir Respirator“ (Queer Respirator) u okviru kojeg ćemo promovisati video i audio sadržaje kao odgovor na pandemiju. Tu će već biti nekih poslastica, obećavam da će zadovoljiti publiku do prve prilike da se sretnemo uživo. Živeli, aplauz!

Foto: Lazara Marinković

PROČITAJTE I OSTALE TEKSTOVE

Klikni na sliku i vidi šta te još očekuje u 14. broju Promaje