Razgovarao: Nemanja Marinović
Foto: Milan Belić
Mladi pisac Milan Aranđelović promovisao je svoj novi roman „U.S.A.“ na nedavno održanom Sajmu knjiga u Beogradu. U svojim romanima, na duhovit i kreativan način, važna pitanja današnjica obrađuje stavljajući ih u kontekst fikcije i distopije. O kojim temama piše i šta je ono što ga pokreće da se time bavi govori nam u ovom broju Promaje.
Počnimo od odgovora na pitanje koje prati tvoj novi roman – šta se dogodi kada politička korektnost postane nekorektna?
Bojim se da ćeš odgovor na ovo pitanje ipak morati da potražiš u mom romanu „U.S.A.“ ili da, tokom čitanja, sam pokušaš da dođeš do njega. Otkriću samo da nije prijatno živeti u svetu gde je politička korektnost uspela da preživi sve Trampove današnjeg sveta i da se nametne kao jedina ideologija čovečanstva.
Ova knjiga je usmerena ka globalnom, dok su prethodne dve bile horor-trileri smešteni u buduću Srbiju. Da li je teže izmaštati lokalni ili globalni kontekst i koliko se ta pitanja prepliću?
Sigurno je lakše izmaštati globalni kontekst jer za Srbiju nije ni potrebna mašta već samo oštro oko i želja za dokumentovanjem stvarnosti. Stvarno ne znam šta bih mogao da izmislim, a da me srpska stvarnost u tome ne nadmaši u svojoj kreativnosti. Sećam se kako sam, na primer, za potrebe romana „Labudoliki paunovi moraju umreti“ izmslio JKP „Sveta vodica i kanalizacija“. Nekoliko meseci nakon izlaska mog romana mediji su izvestili kako su sveštenici u Novom Sadu osveštali tamošnji vodovod. Lokalno i globalno se, svakako, ne prepliću. Dok se svet bavi problemom plastičnog otpada, četvorodnevne radne nedelje, pronalaženjem leka za rak, vakcine za HIV i letom na Mars, u Srbiji su glavni problemi odbrana Kosova i ćirilice, borba za pravo glasa i pravo na plaćeni rad, dok su redovni doprinosi za zdravstveno i penzijsko osiguranje za mnoge i dalje naučna fantastika. Problemi našeg 13. i svetskog 21. veka jednostavno nisu isti tako da je preplitanje nemoguće.
Dok se svet bavi problemom plastičnog otpada, četvorodnevne radne nedelje, pronalaženjem leka za rak, vakcine za HIV i letom na Mars, u Srbiji su glavni problemi odbrana Kosova i ćirilice, borba za pravo glasa i pravo na plaćeni rad.
Na koji način likovi u tvojoj novoj knjizi doživljavaju imperijalizam i koliko je to uporedivo sa sadašnjim svetom?
Junaci mog romana bi, u teoriji, trebalo da uživaju sve blagodeti imperijalizma koji ih je snašao. Svet iz romana „U.S.A.“ ima jednu jedinu globalnu supersilu koja je iz određenih razloga odlučila da izvozi ljudska, životinjska i biljna prava i zelene tehnologije svima ostalima, kao i da ih, onima koji ih ne prihvataju, nametne snagom argumenata vatrenog oružja. Šta može da krene po zlu u lepoj ideji da su svi jednaki pred zakonom? To što su zakoni dobri, ali ljudi su ti koji su… pa… ljudi. I to ni zakonska, a ni genetska manipulacije neće moći da promene.
Mislim da svet budućnosti iz mog romana nije uporediv sa našom današnjicom. U romanu, na primer, imamo u praksi realizovanu ideju o tome da su ljudi, životinje, biljke i svi oni oblici između jednaki pred zakonom i da uživaju sva građanska prava. Mi, danas, živimo u varvarskom dobu u kome ne samo da nam ne pada na pamet da priznamo građanska prava biljkama i životinjama već ih surovo uzgajamo, ubijamo, kasapimo i, o užasa li, jedemo.
Tvoji romani u velikoj meri su distopijski. Koliko distopija može obraditi aktuelne društvene teme i skrenuti fokus na njih?
Jednom sam na internetu naleteo na članak koji se bavi potragom za odgovorom na pitanje zašto su distopije u knjigama, filmovima i serijama toliko popularne. Mislim da je trebalo da pročitam taj članak kako bih lakše odgovorio na tvoje pitanje. Baš kako primećuješ, distopija može da skrene pažnju na aktuelne društvene tendencije i da upozori na eventualne probleme koji vremenom mogu nastati. A moć distopija je što smo u njima slobodni da prenaglasimo i posebno istaknemo stvari o kojima želimo da pričamo, tako da one postanu očite i onima sa najslabijim vidom.
Jedna od najpopularnijih distopija na svetu je “Sluškinjina priča”. Da li si ispratio seriju i koliko su oni u tome uspeli?
Jedna od najpopularnijih distopija svakako jeste serija koja je rađena na osnovu romana Margaret Atvud istog naslova. Roman je zanimljiva i pristojno napisana priča koju valja pročitati, vratiti na police i ostaviti u lepom i prijatnom sećanju, ponekad nagraditi priznanjem kao što je Bukerova nagrada, pročitati i ostale knjige iste autorke… Sa druge strane, cilj serije je da se kroz komercijalizaciju popularnih društvenih trendova i iskorišćavanje dobrih namera pristojnih i iskrenih ljudi zaradi novac. „Hulu“ ozbiljno pristupa kreiranju svog sadržaja, uvek i nepogrešivo, zahvaljujući ozbiljnom istraživačkom radu, ciljajući na emocije potencijalne publike, umnožavajući nadražaje na osećaje hiljadu puta, hiperprodukujući najželjenije stvari i bombardujući duše svojih ciljnih grupa, a sve u isključivom cilju što većeg profita. Usudio bih se reći da je od sveta iz romana „Sluškinjina priča“ mnogo veća distopija ovo što nam servira „Hulu“. Čak i kada je ta distopija naslovljena sa „The Dark Mirror“. Da u upravnom odboru „Hulu“ sedi Endi Kaufman pomislio bih da je sve ovo njegova šala i pokušaj da u in vivo napravi geg kroz distopiju koja se zove „Hulu“ & publika. Međutim, Endi Kaufman je odavno ispričao svoj poslednji vic, otišao na Mesec i više ništa nije smešno.
Moć distopija je što smo u njima slobodni da prenaglasimo i posebno istaknemo stvari o kojima želimo da pričamo, tako da one postanu očite i onima sa najslabijim vidom.
Srbija “onako kako smo mi to danas zamesili” kroz tvoje pero uvek izgleda kao teokratija u kojoj vlada izuzetno konzervativan sistem vrednosti i pravoslavni moral. Da li je moguće da je zamesimo drugačije?
Posle dve stotine godina neuspelih pokušaja da u Srbiji zamesimo nešto drugačije polako postajem skeptik. U teoriji ne bi trebalo da bude nimalo teško. Potrebno je samo da dovoljan broj ljudi poželi da živi u pristojnoj zemlji i da žive pristojne živote dostojne čoveka u relativnom blagostanju i u sitnim zadovoljstvima i još sitnijim problemima. Ko ne bi poželeo ovako nešto? Čini se velika većina građana i građanki Srbije ne želi da svoje živote prožive lepo i to je trend, i rak rana, koji postoji od samih početka stvaranja moderne srpske državnosti. U pitanju je, svakako, legitiman slobodan izbor svakog pojedinca gde je jedini problem što ti ljudi koji ne žele da žive, nas željne života, drže kao svoje taoce. U tome je geg društvene zajednice. Ona je zajednica. A zajednica podrazumeva tebe, mene i onog što ne želi da prima platu za svoj rad jer mu je važnije da umre od gladi nego da umre od starosti.
Knjigu si promovisao i na ovogodišnjem Sajmu knjiga, koji je često kritikovan jer daje prostor autorima, češće autorkama, iz domena estrade i šou biznisa, te time urušava ugled sajma i književnosti uopšte. Kako to komentarišeš?
Uh! Ne bih bio tako strog prema postojećoj koncepciji Sajma knjiga. Ne može jedna masovna manifestacija namenjena okupljanju mahom konzumenata ponude popularne kulture koja se održava jednom godišnje da uruši ugled književnosti. Na urušavanju ugleda književnosti mora da se radi sistematski, svaki dan, sa svih strana… Nema tu slobodnih dana, bolovanja, pauza za topli obrok, odlaska u penziju… Ne! Greši onaj koji misli da je starcima i staricama srpske književnosti lako da, pod stare dane, održavaju status quo uništavajući u samom začetku svaki potencijal koji se usudi da nikne. I kada kažem „starci i starice“ ne mislim samo na stogodišnje Bećkoviće i Vitezoviće, već i na njihov podmladak. Takođe uvek moramo imati u vidu da u debeloj senci Šešeljevog stomaka postoji gomila štandova na kojima studenti, mladi i svi oni ljudi koji vole kvalitetne knjige mogu, po veoma pristupačnim cenama, pronaći gomilu literature do koje im je teže doći nesajamskim putem.
Koliko je šund zapravo prisutan u domaćoj književnosti i šta zapravo sve može spadati u šund?
Kao autor koji ne voli da mu se drugi mešaju u ono što piše, voleo bih i da izbegnem da se drugima mešam u ono što oni pišu. Ako neko voli da piše šund literaturu neka je piše. Ako neko voli da čita šund nega je čita. I to je deo magije sveta književnosti. Toliko je izbora da, čak i ako čitamo i pišemo samo ono što želimo, na red nikada neće doći ono što ne želimo da pročitamo. Ima previše sadržaja koji nas interesuje da je besmisleno gubljenje vremena da ga trošimo na ono što nas, zapravo, ne zanima.
Čini se velika većina građana i građanki Srbije ne želi da svoje živote prožive lepo i to je trend, i rak rana, koji postoji od samih početka stvaranja moderne srpske državnosti.
Neki oblici umetnosti danas su pomalo zamrli. Znamo da pratiš strip. Superheroji su doživeli ogroman uspeh sa usponom Marvel produkcije na velikom platnu, ali gde je pozicija stripa danas?
Pitanje je da li svi ti ljudi koji gledaju superherojske filmove zapravo čitaju superherojske stripove. Takođe je zanimljivo pitanje da li filmovi zasnovani na stripovima probude interesovanje za čitanje stripa. Jasno je da će onaj ko voli strip da pogleda i film rađen na osnovu njega, ali da li se dešava i obrnuto i u kom procentu? Odrastao sam u vremenu i u zemlji gde si za sitan kusur od kupovine hleba mogao da kupiš strip, a danas živim u vremenu i zemlji gde taj isti najjeftiniji strip košta skuplje od kilograma čistog pilećeg mesa. Moje je mišljenje da, baš kako primećuješ, pojedini oblici umetnosti pomalo zamiru makar kada je u pitanju masovnost njihove konzumacije. Klasični stripovi, oni koji su nekada bili popularni, polako se okreću starijoj publici i publici sa sofisticiranijim ukusom i dubljim džepom. Ovo je dobra stvar jer će autori moći da razvijaju svoje priče ka nivoima u koje im komercijalni ili, bolje je reći, masovni strip nije dopuštao. Sa druge strane, primećujem da se klinci dosta okreću mangama i da su ovi stripovi u ekspanziji kada je u pitanju kvantitet. Strip se danas menja, prilagođava i, što je najvažnije, živi. A čini mi se da filmovi i serije nemaju veze sa time.
“Bookvar” koji vodiš usmeren je na promociju čitanja. Šta je potrebno da bi se u današnje vreme mladim generacijama usmerenim na internet približila pisana reč?
Merlin Menson je u filmu „Žeđ za nasiljem“ (Bowling for Columbine) na pitanje Majkla Mura šta bi poručio mladima odgovorio kako „mladima ne bih ništa poručio nego bih ih saslušao“. Mislim da bih odgovor na tvoje pitanje potražio upravo na ovom tragu. Saslušao bih koje su potrebe mladih ljudi i na osnovu toga bih kreirao sadržaj. U knjizi Gradimira Stojkovića „Hajduk ostaje Hajduk“ sva deca vole poklone koje im za rođendan daruje, sada već matori, Himalaja. Zašto? „Zato što im poklonim ono što oni vole, a ne ono što bih želeo da oni vole“, kaže mudro drug Himalaja.
Da li je reforma obrazovanja i pre svega izbor lektira jedan od tih koraka i da li misliš da će uvođenje Gospodara prstenova, Hari Potera i drugih dela bližih mladima uspeti da ove generacije vrate knjizi?
Sećam se koliki je bio skandal kada je, sada nažalost pokojni, profesor Ljubiša Rajić predložio da deca u školama na jugu Srbije, kao lektiru, obrađuju, ako se dobro sećam, „Nečistu krv“, a učenici na severu zemlje knjigu „Pop Ćira i pop Spira“. Profesor Rajić je u tome video logiku zdravog razuma jer je smatrao da bi deca lakše shvatila ono što im je blisko i razumljivo, dok su dežurni dušebrižnici u tome videli seme secesionizma zemlje i dalje rasparčavanje ostataka Srbije. Deca, kao i svi mi ostali, čitaju ono što vole. Bitno je da im nasilnim nametanjem sadržaja koji im ne prija ne ogadimo književnost. Sećam se da sam ja, koji po prirodi volim da čitam, mrzeo da čitam neke stvari iz čitanke ili iz lektire jer mi jednostavno iz onih ili ovih razloga nisu prijali. Kada sada vraćam film, čini mi se da mi mnogo stvari nije prijalo jer jednostavno u tom trenutku nisam dovoljno intelektualno zreo za njih. Tako da ako je Hari Poter cena da deca zavole književnost, onda neka bude Hari Poter.
Kako ti vidiš situaciju u srpskoj književnosti i imali prostora za mlade i ne toliko afirmisane autore?
Mislim da su mladi i neafirmisani autori savršeno shvatili u kom i kakvom neprijateljskom okruženju su se obreli i da postupaju u skladu sa situacijom. Jasno je da ovo izaziva užas i paniku među velikim i tradicionalnim izdavačkim kućama i autorima koji su im bliski i da im ne prija što su mladi odlučili da svoju sudbinu stave u svoje, a ne njihove, ruke. Verujem da će se stvari menjati u budućnosti. Videćemo u čiju koristi i kako će te promene izgledati.
