Razgovarao: Vladislav Stojičić

Intervju sa Nemanjom Marinovićem, izvršnim direktorom “Centra za marginu” i koordinatorom programa Škola medijske pismenosti objavljen je na portalu infocentarjug.rs. Članan je rađen u okviru projekta „ZNAJ I TI“ – Istraživačko novinarstvo u cilju povećanja medisjke pismenosti stanovnika opštine Medveđa i Jablaničkog okruga, koji finansijski podržava opština Medveđa a realizuje UG „Info centar juga“. “Promaja” prenosi intervju u celosti.

 

Šta je za Vas medijska pismenost i koliko je ona danas važna?
Medijska pismenost je danas najvažnija veština snalaženja u savremenom svetu. Kao što to u knjizi “Medijska pismenost” kaže američki sociolog Džejms Poter, na čijem pristupu je i razvijen program “Škola medijske pismenosti” koji vodim ispred organizacije “Centar za marginu”, mi živimo u supermarketu medijskih poruka koje, hteli mi to ili ne, kreiraju naše poimanje stvarnosti i to čine po automatizmu. Mi ne možemo da promenimo medije preko noći jer se društvene i ekonomske okolnosti u kojima mediji funkcionišu neće promeniti preko noći. Nećemo se sutra probuditi u svetu slobodnih medija, a dobro je pitanje šta zapravo danas znači “sloboda medija” kada su mediji, čak i kad nisu pod bilo čijom direktnom kontrolom, tržišno orijentisani i igraju po kapitalističkim pravilima, te samim tim nisu slobodni jer da bi opstali moraju da jure priče “koje se prodaju”, a ne one koje su zaista važne. Ono što možemo da uradimo jeste da razvijemo lične strategije kako da filtriramo medijske poruke tako da do nas dolaze one koje su tačne i još važnije – one koje su nam korisne. Moramo da naučimo da kontrolišemo medije umesto da oni kontrolišu nas. To je stalni proces učenja i (samo)evaluacije, medijska pismenost je proces, a ne finalni proizvod.

Kako u savremenom digitalnom svetu razlikujete istine od laži?
godine lingvisti Oksfordskog rečnika proglasili su “post-truth” (post-istina) za reč godine. Savremeni svet je svet post-istine, u kome objektivna istina ima manje uticaja u oblikovanju javnog mnjenja u odnosu na emocije i lična uverenja. Obično su lažne vesti u fokusu, ali one su samo deo ovog fenomena. Danas je svako od nas odašiljač medijskih poruka, svaki status ili tvit je medijska poruka, a tekovina demokratije jeste da svako ima pravo na svoje mišljenje i svoj stav, koji može biti suprotan zvaničnim informacijama i objektivnim činjenicama. To može biti zasnovano na alternativnim informacijama i podacima koji nekad mogu biti tačniji od zvaničnih, nekad izmišljeni, a nekad postojeći, ali nedovoljno provereni ili izvučeni iz konteksta. Tako smo došli do situacije da imamo epidemiju iskorenjene bolesti nakon antivakserske panike izazvane tezom da vakcine izazivaju autizam, na osnovu podataka istraživanja koje postoji, ali je odavno opovrgnuto. Ili još apsurdnije, ljude koji zaista veruju u teoriju da je Zemlja ravna ploča. Svet post-istine je idealan za teorije zavere, koje su inače masama jako privlačne. Razlikovanje činjenica od mišljenja i uverenja danas je mnogo zahtevnije i traži mnogo istraživačkog rada i provera informacija, za šta mnogi ljudi nemaju ni vremena ni kapaciteta. Srećom, pa postoje fact-checking portali koji to mogu deo posla uraditi umesto nas, ali to nije dovoljno ukoliko ne naučimo da samostalno evaluiramo poruke koje dobijamo.

Koliko su lažne vesti ozbiljan problem za mlade?
Lažne vesti su problem za sve, ne samo za mlade, zato što je to danas ozbiljna mašinerija eksperata koji se bave proizvodnjom i plasiranjem lažnih vesti za različite, mahom političke, ciljeve. Setimo se samo američkih izbora. Problem kod generacija koje su odrastale i još uvek odrastaju u eri interneta, a tu spadaju generacije rođene od 90-ih na ovamo, jeste nepoznavanje razlike između informatičke i medijske pismenosti. Naše napredno korišćenje tehnologije, računara, interneta i društvenih mreža nam stvara zabludu da smo medijski pismeniji od naših roditelja i njihovih roditelja koji se još uvek informišu preko televizije, dok mi koristimo više različitih medija. Ali nas upravo to čini ranjivijim na lažne vesti zato što smo im više izloženi jer se plasiraju baš preko kanala koje mi svakodnevno koristimo, ali i zato što usled te, usudiću se da kažem arogancije da mi znamo da koristimo medije, vesti koje dobijemo uzimamo zdravo za gotovo i ne proveravamo. Nešto što napiše neko od influensera ili “uticajnih tviteraša” se po automatizmu šeruje, retvituje nebrojano puta, poput nedavnih postova kako je migrant silovao devojku u Beogradu, što se jednostavno nije dogodilo.

Kako treba pristupiti medijskom obrazovanju dece? Kako se suočavate sa ovim izazovom na ličnom primeru?
Mi verujemo da je medijska pismenost spoj teorijskog znanja o medijima, kao i praktičnog znanja o analizi, ali i proizvodnji medijskog sadržaja, kao i da je neophodno razumevanje i masovnih medija i njihovog funkcionisanja, ali i popularne kulture i poruka koje se šalju ovim putem (od najranijih uzrasta preko animiranog filma, reklama, pa sve do muzike, filma, stripa…). Na tim osnovama je bazirana “Škola medijske pismenosti” koja uskoro upisuje svoju četvrtu generaciju i već možemo reći da pokazuje odlične rezultate. Kako bismo osnažili mlade da proizvode medijski sadržaj i otvorili prostor gde bi se njihovi tekstovi objavljivali kreirali smo magazin “Promaja” koji je za sada samo u online formi i objavljuje se na mesečnom nivou na sajtu Centra za marginu (www.czm.org.rs). Naš program je kreiran za srednjoškolce i studente, ali je prilagodljiv kako mlađim, tako i starijim uzrastima.

Da li medijsku pismenost treba uvesti kao školski predmet?
To je kompleksno pitanje, kao i kada je u pitanju seksualno obrazovanje i verska nastava, i mora biti dobro promišljeno da ne bismo došli u situaciju da bude kontraproduktivno, kao sa pomenutom verskom nastavom gde umesto da deca uče o različitim svetskim religijama zapravo prisustvuju indoktrinaciji jedne religije u državnoj instituciji u jednoj sekularnoj državi. Zato je važnije pitanje ko će da drži tu nastavu, na koji način, da li nastavni kadar u školama ima kapaciteta za to jer su češće digitalno manje pismeni od dece koja već seda u školske klupe sa znanjem o korišćenju modernih tehnologija, a to je neodvojivo od medijske pismenosti. Da li će biti slobodni da organizuju program i teme prilagođavaju grupi i društvenim okolnostima, ili će on biti diktiran od strane sistema i koliko bi kao takav bio slobodan? Mnogo je tu pitanja.

Ove godine je u gimnazije i pojedine stručne škole uveden predmet “Jezik, mediji i kultura”, što se smatra uvođenjem medijske pismenosti, pa ćemo videti šta će se sa tim desiti. Zbog procesa evropskih integracija medijska pismenost će neminovno biti uvedena u nekom trenutku u škole, ali je važno da to ne bude samo da bi se ispunila forma, već da se osmisli dobar intersekcionalni program, kako bi se predupredili gore pomenuti izazovi.

Intervju je objavljen na portalu Info centar juga.
Prenet je u “Promaji” uz dozvolu autora.