Razgovarao: Pavle Milenković

Reperka Sajsi MC nastupiće ove godine na zatvaranju “Merlinka” festivala gde će izvesti pesmu “Kod tvoje devojke”, koja je proglašena nezvaničnom lezbejskom himnom. Na sceni važi za “reperku bez dlake na jeziku” koja otvoreno iznosi svoje stavove, tako da smo za novi broj “Promaje” razgovarali o tome koliko je zaista direktna, da li je njena muzika promišljeno društveno angažovana ili dolazi iz njenog trenutnog stanja i da li se Sajsi MC autocenzuriše.

Svoju karijeru započela si u dominantno muškoj sredini. Kako su izgledali ti počeci i koliko je bilo teško nametnuti se kao žena u takvim okolnostima?
– To je bio drugačije vreme nego sada, ne potpuno, ali u jednoj meri da. To što sam krenula da radim bilo je novo i za mene i za okolinu i nekako smo svi bili podjednako zbunjeni, a pogotovo ja koja nisam imala iskustva u muzici, nastupanju, pravljenju pesama. Sve se dogodilo slučajno i videlo se da scena ne zna šta će da radi sa mnom, nikako nisam mogla da se pozicioniram. Vremenom sam shvatila da tu postoje klanovi i kao mlada buntovnica odlučila sam da ne želim da budem ni u jednom. To su ekipe koje žele da te modeluju, neke moje koleginice su to već doživele, to mi se nikako nije dopalo i svoju priču nastavila sam sama, kasnije i sa bendom. Bend je takođe pokušavao da me modeluje, između ostalog zato se bend i raspao.

Misliš li da još uvek postoje ti klanovi?
– Toga će uvek biti, tako funkcioniše biznis, to samo po sebi ne mora da bude loše.  Jeste loše ako klanovi postavljaju nogu jedni drugima i ako su u sukobu jedni sa drugima, ali toga ima svuda, u svakoj sferi  društva.

“postoji takva atmosfera da se žena uvek duplo proverava – pošto si žena, da li si dovoljno dobra?”

Šta si u to vreme videla kao najveći izazov?
– Oduvek je postojao taj problem da nisam bila ozbiljno shvaćena kao autorka, već kao neko ko je tu na sceni samo vizuelno, a ne sadržajno. To se još te 2002. godine ispostavilo kao problem i onda se provlačilo tokom godina.

Da li te je to što si feministkinja osnažilo da opstaneš na sceni ili je to lično životno iskustvo uticalo da se identitikuješ sa feminizmom?
– Ovo je jako zanimljivo pitanje i mislim da si njime pogodio baš u srž mog iskustva. Meni je feminizam krenuo iz stomaka. Teorijski sam veoma malo znala o tome kada sam krenula da radim i  same okolnosti u kojima sam se nalazila i moja lična iskustva dovodila su do toga da se ja definišem tako. Kada sam se susrela sa političkom sociologijom na fakultetu, gde su se u velikoj meri obrađivale feminističke teorije, zainteresovala sam se jako jer je to bio način da u teoriji potvrdim ono što u praksi proživljavam. Radi se o tome da postoji takva atmosfera da se žena uvek duplo proverava – pošto si žena, da li si dovoljno dobra? Prihvaćena si tek kad te prihvate drugi muškarci. Ja sam bukvalno osetila neku vrstu straha s njihove strane. Prvi udar koji sam ja primila na početku je bio praćen komentarima – “žena ne ume da napiše dovoljno dobar tekst, zato što nema dovoljno jak ego kao muškarac”. Da je muškarac sličan tekst izneo, onda bi on bio nosilac progresa, dok sam ja “kurva koja se tripuje”.  Cela priča oko feminizma je počela kad sam ja lično doživljavala neke nepravde samo na osnovu mog roda. Smatram da je potrebno da se napravi jedan mali korak napred, da se stvori klima koja omogućava svima da stvaraju bez dodatnog opterećenja i da to što prolazi jedna mlada devojka ne bude obeshrabrujuće za nju. Ja nisam odustala samo zato što mi je to bila jedina radost u životu, uhvatila sam se toga što jedino znam da radim i zato sam istrajala. Nije prijatno videti mnogo neprijatnih komentara, od onih koji su blago seksistički, pa do pretnji tipa “treba joj lomiti ciglu o glavu”. To nije prijatno nijednoj osobi bila ona formirana ličnost ili ne. Zašto stvarati atmosferu koja će obeshrabriti nekog ko nije skovan od takvog materijala kao ja?

Kako vidis feminizam u srpskoj javnosti?
– To je i dalje loša reč, ima lošu konotaciju i pežorativno značenje. Za početak, srpska javnost ne zna ništa o feminizmu, ima najveće moguće predrasude i nedovoljno je informisana. Akcije koje idu od strane feminizma su nekad nedovoljno osmišljene. Mora mnogo da se radi na edukaciji.

Foto: Alek Živković

Koliko smatraš da je tvoja muzika politična i na koji način biraš teme koje ćeš obrađivati? Postoji li politička agenda u tvom radu?
– Postoji u tom smislu da ono što se meni lično dešava ili ono što ja detektujem u društvu provučem kroz pesmu, kao što je na primer “Bot”. Međutim, pošto ne želim da ličim na druge repere koji se bave politikom ja sam to uvila u nekakav pornografski okvir. U mojim pesama ima mnogo politike, ali ja je povežem na drugačiji način. U suprotnom bih samo bila jedna od političkih analitičara, a ja sam umetnica od koje se očekuje da to drugačije oblikuje. U pesmi “Antidepresivi” kažem  “Robinja sam tvoja i zato te koljem”, to je politička poruka, ali ja je kažem metaforički jer se tako meni više dopada.

Da li bi za neku pesmu rekla da je Sajsin politički manifest ili su to možda sve pomalo?
– Sve pomalo, ali kad su u pitanju “Antifa kučke” tu sam iscrpela sve što sam mogla, sve čemu lično stremim kad je politika u pitanju:  levo, profeministički, anarho. Sve te neke zavodljive ideje za mlade, kad si mlad i kad vidiš nepravdu i hoćeš da promeniš svet. U takvom periodu sam napisala “Antifa kučke” i to je naivna pesma u tom smislu da odražava moje viđenje kako bih ja volela da izgleda jedno društvo. “Antifa kučke” i batica iz pesme su komplementarni i oni u mojoj pesmi menjaju svet.

Tifani, kao i Antifa kučke, dvojako su shvaćeni u javnosti. Da li si svesno ostavila prostora za različita tumačenja i time bacila mamac i jednima i drugima?
– Ne mogu da kažem da sam toliko proračunata. Meni su se nerazumevanja i ta neka talasanja jednostavno događala. To se dešavalo potpuno naturalno, nije bilo fabrikovanja. Kada je Tifani izašla, ja sam mislila da tu pesmu niko neće hteti da sluša. Nisam je ni doživljavala kao svoju pesmu, ja sam tu bila gost, dok sam tipovala na “Roze tašnicu”. Znam da neki to rade, ali ja ne mogu da čekam pogodno vreme da neku pesmu objavim jer izgorim u tom čekanju, kad nešto snimim želim da to odmah izađe. To je razlog zašto je dosta mojih pomalo nevešto napisanih pesama izašlo u javnost. “Antifa kučke” sam takođe objavila na taj način i nisam mislila da će je desničari prihvatiti kao anti-antifa. Tek kada sam čula komentare uvidela sam da sam se na nekim mestima loše izrazila, meni je jasno šta sam želela da kažem, ali je ostavilo prostora da se drugačije shvati. Volela bih da jesam bacila mamac, ali to nije bio slučaj.

“Autocenzura se ogleda u tome što ne smem da iznosim neka javna mišljenja zbog Sajsi MC, pokušavam da je ne prljam nekim dnevnopolitičkim temama, nego ako već izlazim sa političkim temama hoću da ubodem srž, da razlog bude pravi.”

Često sebe stavljaš u različite uloge, kao što je Tifani. Kako je Tifani nastala i koliko je njen lik danas relevantan?
– Tifani je nastala u studiju u “Bigzu” jedne zime kad nije bilo grejanja, meni su se noge smrzle i samo sam želela da završimo snimanje i odem kući. Damjan mi je tražio da napišem tekst jer je hteo da objavi pesmu, davala sam mu nekoliko varijanti nekih svojih tekstova koji su bili dosta komplikovani, ali on je tražio prost tekst koji svi razumeju.  Tačno je znao šta hoće i sve moje druge predloge je odbio, dok nije dobio taj tekst. Izgleda da takvi tekstovi uvek dobro prođu, ali oni nisu po mojim kriterijumima, ja ako ne zakomplikujem nisam srećna. Znam da je to i dalje odlika amatera, ali volim tu poziciju. Ranije sam imala pesme sa tom temom, u pesmi koju mnogi ne znaju, zove se “I bogati riču”, načela sam tu temu. Tematika odnosa bogatih i siromašnih me je psihološki zanimala: kako moć utiče na ljude, kako ljudi sa pozicije moći ugnjetavaju, da li je to direktno ili indirektno. To što je meni u fokusu u  nekom periodu života, ono što me opseda, jednostavno se izlije kroz pesmu. Tifani sam dosta dramaturški uradila. Pošto najviše poštujem pisce koji pišu scenarija ili romane, a nisam pisac nego tekstopisac, pokušala sam da to uradim na neki sličan način. Tifani bi mogla biti shvaćena kao država – npr. Amerika, dok bi Milica bila recimo Avganistan. Moj je cilj bio da to bude univerzalno objašnjavanje svih nejednakosti koje postoje, međutim to nije shvaćeno na pravi način jer su ljudi ostavljali komentare da ja prozivam sponzoruše i pevaljke. Sad posle mnogo godina, kad sam se pojavila i na Guči i u Grandu, kao i na Pinku ljudi ostavljaju komentare – sve što je prozivala, ona je to i postala. A ja se pitam gde sam ja to prozivala i šta sam to postala? Ali i to nerazumevanje je deo posla.

Da li si se ikada autocenzurisala?
– Jesam, kako da ne! Velika cenzura postoji kod mene. Ona se ogleda u tome što ne smem da iznosim neka javna mišljenja zbog Sajsi MC, pokušavam da je ne prljam nekim dnevnopolitičkim temama, nego ako već izlazim sa političkim temama hoću da ubodem srž, da razlog bude pravi. Ko god kaže da nema autocenzuru on laže. Ako sedim u Pinkovom studiju, naravno da ću zarad emisije da igram tu igru po njihovim pravilima, neću da budem parti brejker. Ja sam kroz svoje pesme našla način da kršim neka druga pravila i moja javna persona je već zadovoljila tu svoju drugu, subverzivnu stranu sebe. Neke relacije u muško-ženskim odnosima sam odlučila da još uvek ne stavljam u pesme, mislim da im još uvek nije vreme, da još uvek nisam dovoljno sazrela da govorim o tome. Odlučila sam da ne zadirem u nešto što ne mogu da iznesem dovoljno dobro. Neke pesme koje sam napisala nisam htela da iznesem u javnost jer su suviše vulgarne. I to je autocenzura. Sa druge strane ne želim neke ljude da povredim time šta bih im rekla, a na kraju krajeva ne želim ni da im pravim reklamu. Kada se dogodila situacija sa Jelenom Karleušom, iako sam bila u pravu u toj situaciji, ona je bila od mene jača i ja sa tim nisam želela da se borim. To što sam odlučila da ćutim takođe je bila autocenzura, ali na neki način moraš da čuvaš sebe.

Kao što si pomenula, bila si i na Egzitu i na Guči, na alternativnim rep festivalima i sceni Granda. Da li sebe vidiš kao mejnstrim ili alternativu i gde je uopšte ta granica?
– Ja sebe još uvek ne vidim kao deo scene, ja sam ni tamo ni ovamo, kao neki lutajući, neidentifikovani objekat koji leti svuda. To je ta pozicija marginalca, nikad nisam bila ničija, samo sam grabila što više prilika da se pojavim gde god mogu. Kada je to sa Grandom bilo, to je baš bio šok, a pritom ja izvodim “Sedativ” koji je potpuno underground pesma. Taj tekst je hardcore, govori o zloupotrebi tableta. Kada sam stigla na snimanje samo su mi rekli da ću izvesti jednu pesmu, “Sedativ” mi je bila najnovija pesma i odabrali smo nju. I sve je bilo neplanirano. U jednom trenutku ja kažem “sednem ti na vićgla, tebi padne mrak”, a iza mene sedi Saša Matić. I ta bela fotelja, koja u stvari simbolizuje tabletu, je slučajno tu došla. Te stvari samo meni mogu da se dese i stalno dolazim u takve situcije, ali šta ćeš. To šta će ljudi da kažu moraš da prevaziđeš ako hoćeš da se baviš ovim poslom. Tada je ispalo da sam ja postala ono što prozivam, a ja nikad nisam osuđivala ljude koji se bave tom muzikom, zašto bih? Oni rade svoj posao. Ja ne osuđujem nikoga, samo zlotvore, sa koje god scene da dolaze.

Foto: Jovan Ristić

Na toj sceni je, u emisiji “Nikad nije kasno”, nastupio i tvoj otac koji je prvi pevač legendarne rokenrol grupe. Koliki je uticaj on imao na tvoj muzički identitet i kako on gleda na tvoju muziku?
– On podržava, on me razume, čak mi kaže da sam mogla nešto da uradim i ekstremnije. Imam tu sreću da sam od njega uvek imala podršku, pa i kada su se na primer pojavile slike za VICE gde se ja fotografišem sa polugolim vezanim muškarcem. Takve slike mogu biti baš problematične za nekog roditelja. On shvata šou biznis, razume šta znači biti preformer, on to ima u sebi. Smatram da je dobra stvar to što je odlučio da ode drugim pravcem i da se bavi stomatologijom jer je to mnogo sigurnije nego da se baviš muzikom u Srbiji, ali mi mnogo znači što od njega dobijam putpuno razumevanje. Bilo bi mi jako teško da nemam podršku porodice, imala bih konflikt u sebi da nemam njihovo odobrenje i to je za mene velika stvar. Što se njegovog uticaja tiče, nikada se nije mešao. Kod nas u kući nikada nije bilo nametanja, nekog imperativa da moramo i mi da volimo neku muziku koju on sluša i slično. To je jako zavodljiv poriv, da ja imam dete možda bih teško tome odolela, ali i Tijana i ja smo uvek bile slobodne sa svojim izborom muzike ili mode. Nikad nije bilo sugestija, kritika ili mešanja, što mislim da tako i treba da bude. Nametanje izbora je ropstvo.

Sajsi je donekle prenaglašen paradoks – žena u dominantno heteropatrijarhalnoj seksističkoj kulturi koja rodne stereotipe često ismeva do banalizacije, dok je sama hiperseksualizovana. Da li bi se moglo reći da je Sajsi kemp umetnica?
– To bi mi bio kompliment.  Scena dozvoljava takvo preterivanje. To je meni lično bilo jedno iskustvo koje mi je oborilo neke blokade u glavi i inhibicije vezane za moju seksualnost. Rad na sceni i rad na bini je meni prečica do životnog iskustva. Moj život bi bio mnogo siromašan da nisam dobila priliku da radim ovo, ja sam na bini najslobodnija, privatno sam verovatno užasno dosadna osoba. Sve proživim i doživim na bini i onda sam mirna privatno. Seksualizacija može da ode do ekstrema zato što si ti na bini stvarno slobodan, ako to shvatiš tako. Ja nemam problem sa tim da stanem polugola na binu i da odradim preformans, meni je to život. Na bini sam potpuno druga osoba. Nekad ću biti fatalna žena, a nekad mala devojčica, nekad izađem u kaiševima, a nekad u kariranoj košuljici. To zavisi od performansa i kako sam inspirisana. Da nije nastup u životu ne bih sela na binu, zbog prljavštine i svega, a kada je nastup ja se na bini valjam. To nisam ja, to je “ona druga ja”, ona koja vodi uzbudljiv život.

Na bini sam potpuno druga osoba. Nekad ću biti fatalna žena, a nekad mala devojčica, nekad izađem u kaiševima, a nekad u kariranoj košuljici”

Ove godine ćeš ponovo nastupiti na festivalu koji je nazvan po Vjeranu Miladinoviću, ikoni ulice Gavrila Principa o kojoj repuješ u jednoj pesmi. Da li bi podržala incijativu za legalizaciju seks rada i koji je tvoj stav o tome?
– Nisam dovoljno razmislila o tome i nemam dovoljno informacija sa ulice, ne poznajem dovoljno taj svet. Morala bih mnogo više da proučim i da znam o tome kako se šta tretira. Da bih formirala svoje mišljenje morala bih prvo da razgovaram sa seksualnim radnicama.

Da li smatraš da je zadatak poznatih da ukazuju na društvene probleme i koriste svoju popularnost i medije na društveno angažovani način?
– Nikako. Ne mislim da svaka javna ličnost mora da ima znanje o tome, meni lično je mnogo pomogao fakultet, ali smatram da treba da imaš određeno znanje da bi to prezentovao kako treba. Ne možeš govoriti o vakcinaciji ako nisi lekar, neodgovorno je, neuko i egoistično. Smatram da ne treba da svi iznose svoje stavove i da budu aktivisti ako se ne razumeju u to jer ima dosta prostora za ozbiljnu štetu. Potrebno je da se neko jako dobro razume u tu temu, ne moraš da završiš društveni fakultet, ali moraš da imaš određenu samosvest.

Misliš li da mogu da prenesu pogrešnu poruku?
– Mislim da mogu da budu zavedeni mogućnošću da kroz aktivizam popularizuju svoju muziku iz pogrešnih pobuda, da to koriste kao paravan kako bi se prikazali na što bolji način. Smatram da je to jako opasna stvar. Svako ko je podržao javno LGBT populaciju pre 10 godina je heroj, ali sada je to postao mali trend jer je sigurnije nego ranije javno govoriti o tome. Naravno da je dobro što se to desilo, ali pobude moraju biti iskrene. U suprotnom to nije prava stvar.

Šta bi izdvojila kao primer tvog uticaja na mlade ili na društvo?
– Postoji jedan primer koji mi je baš drag. Moj diplomski rad je bio na temu Petre Keli i njenog aktivizma, karijere i života. Ona je danas malo poznata na političkoj sceni. Slučajno sam naišla na njeno ime istraživajući šta bih iz ekologije mogla da radim kao temu i bila mi je zanimljiva kao feministkinja i kao jedan veliki borac. Suptilno sam je pomenula u jednoj pesmi, klinci su to primetili, ušli na gugl i pronašli informacije o njoj. Moji hardcore fanovi sada znaju ko je Petra Keli. Ona je jedna jako zanimljiva žena koja je tragično završila svoj život i mislim da sam obogatila nečije živote tim znanjem. Eto, neka to bude moj uticaj na tom planu. Ja samo gledam praktično šta se desilo. Za to imam dokaz, za drugo ne.

Foto: Alek Živković

Mladi ljudi koji sebe vide kao queer se identifikuju sa tvojom muzikom i tetoviraju tvoje rime. Da li sebe vidiš kao glasnogovornicu koja daje glas marginalizovanima?
– Ne bih se usudila da budem toliko pretenciozna. Ako me oni vide na taj način, to je tako, ali ja ne vidim da je moja uloga tu toliko aktivna da bih se usudila da ja budem njihova glasnogovornica. To je jako veliki spektar ljudi, nije to homogena grupa. Ja sam kroz par pesama javno izrazila svoje mišljenje i u kreiranju pesme “Kod tvoje devojke” sam pokušala da zagrebem nešto. U stvaranju te pesme sam baš 100% uživala.

Koliko ti imponuje to što te nazivaju gej ikonom?
– Naravno. Nema veće titule od toga, to je najviši rang.

Koliko se situacija danas promenila, misliš li da si svojim angažmanom otvorila put za mlade žene u repu i prostor da se o društveno relevantnim temama govori u mejnstrimu?
– Nadam se da sam napravila bar neki mali korak. Možda će zvučati pretenciozno, ali ako dugo godina imaš jednu ličnost, a ja sam prisutna 16 godina, ljudi se naviknu na tebe na nivou simbola. Vizuelno se naviknu da si tu čak i ako ne slušaju tvoje pesme. Svakom ko će doći posle mene biće mnogo lakše zato što neće primiti onaj prvi udar. Možda i grešim zato što je meni bolje i zato što sam uspela da se izborim za sebe, ali volela bih da nekad porazgovaram sa nekom mladom umetnicom koja otprilike radi isto što i ja, čisto da je pitam – šta se sada dešava? Zaista se nadam se da jesam uticala na to da mladim devojkama koje stupaju danas na scenu bude lakše, inače ne znam šta sam radila poslednjih 16 godina.

Tekst je nastao u okviru Škole medijske pismenosti Centra za marginu