Razgovarao: Nemanja Marinović
Foto: Fakultet za medije i komunikacije – Natalija Živković

Književnik i novinar Stefan Mihajlovski pre nekoliko dana promovisao je svoju novu knjigu ,,Ispod grla” u izdanju Beoletre. O čemu govori njegovo novo delo, koliko je važno dati glas osetljivim grupama i kako vidi situaciju u medijima danas razgovarali smo sa ovim mladim i ambicioznim autorom.

Baviš se novinarstvom, književnošću, performansom, aktivizmom. Odakle kreću sva ta interesovanja i kako je mali Stefan uplivao u te vode?

Krenulo je tako što nisam znao gde ću kad sam imao nekih četiri-pet godina, a već sam znao da čitam, pa sam krenuo na klavir, potom neuspešno na karate, pa još neuspešnije na fudbal ceo jedan dan. Tada smo shvatili da ću ipak ostati na klaviru, ali sam uvek imao poriv da me neko vidi, da nešto kažem i nije mi to bilo dovoljno. Želeo sam da bude drugačije, da zabavljam ljude. Ako se sećate serije „Judina žena“, moj prvi performans je bio kad sam se maskirao u sve te Judine žene. To su neke najcrnje stvari koje su meni dolazile iz utrube i ja sam to morao da iznesem na neki svoj način, a priznajem da su mi bili zanimljiviji ženski likovi nego muški. Takođe, kada sam bio sa grupom šestogodišnjaka u hotelu na Divčibarima ukrao sam kečap iz kuhinje, maskirao se i plašio decu. To je bio neki moj početak bavljenja, ne mogu da kažem umetničkim delom, ali privlačenjem pažnje. Kasnije je usledila škola glume, pa dečija predstava u sklopu jednog teatra na kojoj mi je mentorka bila fanstatična Bojana Đorđević koju ovim putem pozdravljam.

Kada si došao na televiziju?

Kada mi sve pomenuto nije bilo dovoljno počeo sam da učestvujem u raznim emisijama, gurao sam se svugde gde sam mogao. Sa šesnaest godina otišao sam na TV Banat iz Vršca i rekao – meni treba praksa, da li vi tražite neku malu budalu koja će da ide da radi ankete i pita kako vam se dopada vreme danas? Kako lokalne televizije nemaju velike kapacitet odmah su me ubacili u program. Prvi intervju uradio sam sa Mirom Banjac koja mi je rekla „Ti si dečko divan, samo moraš da radiš na dikciji, ja tebe ništa ne razumem“ (smeh). Urednica me je učila „A, E, I, O, U“ po dvesta puta, vratio sam se u školu da vežbam brzalice i posle nekih devet meseci bio sam spreman za komercijalnu polusatnu emisiju. Tad su me bacili u vatru, ostavili su mi samo snimatelja, bez organizatora, trebalo je da sam sredim pitanja, a dolazila mi je Milica Pavlović. Emisiju nisu najavili, nego ako bude gledljivo pustićemo, ukoliko ne – bacamo i nema ništa od tebe. Ja sam naravno uradio katastrofalan posao, ali su od tog silnog materijala, uz reklame i spotove, uspeli da uklope nešto što je ličilo na emisiju. Nakon toga su krenula ozbiljna imena – Mima Karadžić, Nela Mihajlović, Nataša Bekvalac, Mirka Vasiljević… i na kraju, posle tri godine rada, Seka Sabljić je u poslednjoj emisiji rasturila sa rejtingom. Nakon nje, emisiju su kupile četiri lokalne televizije i tada sam uspeo na tom nekom lokalnom nivou.

Ipak najveću pažnju privlače tvoje kolumne u kojima se baviš ozbiljnim društvenim problemima?

Da, kad je postalo jasno da više volim društvene teme nego zabavu zvali su me sa portala Unija studenata da pišem kolumnu koja je bila zabranjena posle dva teksta. Tada sam već, sa nepunih osamnaest godina, pisao o prostituciji, o LGBT zajednici, Romima, o nasilju prema ženama i to nije moglo da ide na tom portalu jer sam koristio reči poput „ku*ac“ i „pi*ka“, ne na vulgaran način, već da bih naglasio značenje. Nisam hteo da pristanem na cenzuru. Potom se javio portal E-Vršac, moje kolumne su digle prašinu i krenule su da se interesuju i veće beogradske televizije. Prvo veliko gostovanje bilo je na televiziji N1 u emisiji „Moj prvi glas“ gde mladi koji prvi put dobijaju pravo glasa imaju priliku da kažu šta im smeta u Srbiji i šta bi menjali. U to vreme su se ispod moje kolumne stalno javljale neke „Lide Dide“, ja ih tako zovem jer je zaista bila jedna žena koja se potpisala kao „Lida Dida“ i sve non-grata osobe sam zvao tim imenom. Ta komentatorka je napisala, i bila u pravu, da je kolumna trebalo da se zove „Jadi mladog Stefana“ umesto „Lice današnjice“ i rekla mi je da sam Don Kihot Vršca.

Tvoj aktivizam je tada sa pisane reči prešao i u javni prostor?

Nakon tog serijala tekstova uspeo sam da organizujem samostalno tribinu u Vršcu i okolnim mestima na temu nasilja – prvenstveno prema ženama i vršnjačkog nasilja, ali smo se dotakli, tada bojažljivo moram da priznam, teme LGBT populacije, Roma i osoba sa invaliditetom. Tada je svaki kulturni centar to prihvatio, ali sada već vidim da ljudi drugačije reaguju kada im pomenem to. Zašto je to tako, da li su manje tolerantni ili hoće neku drugu priču, ili ja imam manju slobodu kao autor jer sam se ispucao na početku u odnosu na institucije, a one su, znamo, kvarljive, ne znam, ali voleo bih da nastavim sa organizovanjem tribina.

Foto: Milena Virag

Šta je danas glavni razlog cenzure?

Kako se brzo menjaju mediji, tako se menjaju i većinski vlasnici. Danas je drugo vlasništvo nego tada, to nisu isti ljudi. Širu publiku više ne interesuje da sluša stručnjake, nego učesnike koji predstavljaju najniži zajednički imenitelj, koji će kasnije da ukopava. Moram da povežem sve sa rijalitijem jer to nije ogledalo, ali jeste u nekom smislu refleksija društva. U prvom „Velikom bratu“ pobedio je Ivan Ljuba koji je dečko iz kulture. Danas ne postoji osoba koja se bavi kulturnim radom. Traži se najmanji zajednički imenitelj, a to je da gledalac koji gleda kaže – srećan sam što ovoga nema u mojoj kući. Nekad su svađe u rijalitiju bile oko svakodnevnih stvari, sada su iscenirane i publika to mora da zna. Više ne postoje ni ljudi koji žele da učestvuju i onda se učesnici povlače ne sa margine društva, nego sa potpunog dna i žabokrečine. Danas većinski deo rijaliti programa prave uličari koji nemaju unutrašnji sadržaj koji je jako bitan za bilo koju vrstu programa, a pogotovu onog koji ide uživo. Oni se sada traže i na tribinama, hoće da ih stave u sve pore društva, čak i u kulturne centre. Dobrodošli su i da glume ako su bar malo vešti u tome. Doći će vreme kad će biti i u predstavama. Oni su, nažalost, već pozivani i da govore o nekim važnim društvenim temama.

Misliš da ljudi iz tog sveta ne mogu da govore na društvene teme?

Apsolutno sam za to da estrada da svoj sud na sva društvena pitanja. Imali smo slučaj Bore Drljače koji je podržao LGBT zajednicu, što niko nije mogao da zamisli, a pre toga smo u kampanji „Biće bolje“ imali Anu Bekutu. Oni imaju ozbiljnu karijeru i ma šta mislili o njegovoj muzici Bora Drljača ima ozbiljnu infrastrukturu i punktove na mestima koji aktivistima trebaju. Aktivizmu treba i taj seljak, u najpozitivnijem smislu rečeno. I kod seljaka se rađa LGBT dete. I kod seljaka se rađa neko ko je kvir. Seljak će morati za 20 godina, kad se sve podigne na viši nivo, da zna kako da se ophodi o ovoj temi, a ne da kaže – mene to ne zanima, toga kod nas nema, to je uvedeno sa zapada. Dobro je da se estrada bavi time, ali ljudi iz rijalitija o kojima govorim nemaju socijalnu inteligenciju, ne znaju da se ponašaju kad sede za tim stolom, duhovnu inteligenciju možda imaju, ali ne onu pravu. Njima ne treba davati prostor dok ne nauče da asertivno komuniciraju. Ne možeš nekog iz rijalitija odmah da gurneš da priča o društvenoj problematici, on ima svoje mišljenje, ali će uglavnom imati mišljenje koje ruši ono što je dobro sagrađeno i ono za šta se neko borio. LGBT aktivisti, primera radi, treba godinu dana da napravi pomak u nekom delu zakona, a jednom uličaru treba jedno gostovanje u polusatnoj emisiji da to poruši. Apsolutno svako ima pravo da misli i treba da misli, ali treba da čuje i onu drugu stranu. U ovom društvu se izgubio pojam debate, ljudi se plaše da debatuju. Nijedan LGBT aktivista neće ispred Ace Lukasa. Sve najgore mislim o tome što je rekao u „Ćirilici“, ali ja zaista mislim da on ne misli tako i da bi u razgovoru sa nekim LGBT aktivistom to svoje mišljenje ublažio.


Poštujem to što Mitrović uvodi novu robotiku jer ja tu vidim Donu Haravej. Leposava je Dona Haravej na televiziji Pink.

Šta je ključni faktor u tome što su rijaliti programi sve ekstremniji?

Nadam se da ću obradovati tvoje čitaoce kad kažem da je ovo za ovu i narednu deceniju poslednji dah rijaliti programa u Srbiji. Zato je ovoliko loše. Željko Mitrović se trudi da mauzolejima podigne sve na viši nivo. Poštujem to što uvodi sad novu robotiku jer ja tu vidim Donu Haravej. Leposava je Dona Haravej na televiziji Pink. Mitrović je čovek provokacije i zna da spoji nespojivo. On je shvatio da mora da kombinuje, da isprovocira nas koji za to znamo, a i da ponudi nešto novo ljudima koji za to nisu čuli. Publika koja nije studirala verovatno nije čula za „Manifest kiborga“, ali mi koji jesmo to možemo da povežemo. Zato se menja rijaliti. Uz to, svaka komercijalna televizija je shvatila da više nema dobrih učesnika, ali su sad ovoliko loši učesnici zato što još uvek nisu uspeli da naprave bazu za dobre domaće serije, za domaću produkciju koja je mnogo skuplja. Budućnost u Srbiji u narednih deset godina su domaće serije.

Da li publika pomera rijaliti i traži više i ekstremnije ili se rijaliti sam po sebi menja?

Publika pomera rijaliti i rijaliti pomera publiku. Definitivno ne mogu da se složim da publika traži još. Jeste anestezirana time što je dobila, ali taj koncept ne smišlja i ne traži publika. Publici ne bi ni palo na pamet da dovede trudnicu u rijaliti, već samo medijskim igračima velikog formata. Takođe, rijaliti ne dolazi sa našeg podneblja i mi pratimo u određenoj meri ono što se dešava u svetskim rijaliti šou programima. Razlika je u tome što se samo kod nas oni emituju na nacionalnoj ferkvenciji, u drugim zemljama su to kablovski kanali koje se plaćaju dodatno, nešto poput poreza na šund.

Dakle, misliš da se neće desiti ništa zbog čega će rijaliti biti ukinuti, poput Karleušinog predviđanja da je budućnost rijalitija smrt u rijalitiju, već su oni svakako u izumiranju i samo će se smeniti formati?

Dok traje era domaćih serija ne, ali kada se završi era domaćih serija se plašim da ćemo imati čak i ubistvo u rijalitiju.

Foto: Fakultet za medije i komunikacije – Natalija Živković

Da li će rijaliti ići paralelno sa domaćim serijama?

U prvom periodu, nekih godinu-dve, hoće jer televizije još uvek nemaju infrastrukturu. Prva televizija se već opremila za to, oni su ugasili rijaliti sa poslednjim „Velikim bratom“ i počeli sa domaćim serijama. „Istine i laži“ su bile u toku celog emitovanja prve po gledanosti sve vreme kada su emitovane. Dobra domaća sapunica u prime time-u rastura sve. Rijaliti će sami da se uguše jer publika u dobroj domaćoj igranoj seriji, koja može biti sapunica, ali i mnogo kvalitetnija, dobija sva svoja interesovanja – znatiželju, što dobija i iz rijalitija; misteriju, zbog iščekivanja; a dobija i priču – imali smo trojac Kija, Luna, Sloba koji je potpuno telenovela. Publika u seriji, dakle, dobija sve to, samo mnogo bolje upakovano, pritom tako nešto može da se proda i cela naša kinematografija od toga može da zaradi. Meni je žao što mnoge serije nisu otišle van naše zemlje, pre svega serija „Gorki plodovi“ koja je fantastična.

U jednom intervjuu rekao si: „kada bi svako video umetnost to ne bi bila umetnost“. Kome je namenjena umetnost, ko može da je vidi, a ko ne?

To sam rekao apropo svog performansa „Bludnost bludnog Markiza de Sada“, nije se odnosilo generalno, već je pomalo izvučeno iz konteksta. Ja taj performans opisujem kao provokaciju koja je u sebe ugradila književnost, tj. Markiza de Sada, zatim sedam smrtnih grehova kao neku duhovnu priču, ali i ozbiljan psihički poremećaj. Dečko koji je u paklu dobija sveće koje mu ljudi pale sa ovog sveta, sveće mu dolaze pravo u ruke i on je pred novim iskušenjem. Pritom, mogao je da ponese samo jednu stvar sa sobom u pakao i poneo je „Sto dana Sodome“. On mora nešto da uradi sa tim – da li će da se smiri i da ode u čistilište ili da zanemari situaciju da ima pravo na to? Ja sam tako video pakao – kad odeš tamo ti još uvek imaš pravo da odeš u Raj, potpuna imaginacija. Tu izjavu sam dao zato što postoje ljudi koji su u performansu videli samo guranje sveće u analni otvor. Ljudi se kače za banalne stvari. Sveća je tu da napravi provokaciju, ali bitna je i promena facijalne ekspresije, to je psihički poremećaj koji se zove histrioničnost – poremećaj teatralnosti sa histerijom, ali imamo i narcisoidnost i ozbiljnu šizofreniju. Ja sam umetnički hteo da stavim u jedno temu greha i temu psihičkog poremećaja. To nije morala da bude sveća, mogao je da bude i prst, ali je njima falusoidni oblik dao sasvim drugu konotaciju. To je onda proglašeno za prljavo i bolesno, a ja smatram da je taj performans samo erotičan, a ne pornografski.

Misliš da svaki pojedinac ima kapacitet za visoku kulturu i šta je ono što je karakteriše?

Postoje tri stvari koje se uče, ne možeš da se rodiš sa tim. To su ljubav, tolerancija i kultura. Nije slučajno što je u Francuskoj u obrazovnom sistemu propisano da subotom idu u pozorište, a četvrtkom vrate knjigu u biblioteku i uzmu novu. Kultura se uči. Ovde obrazovni sistem treba da se menja, deca uče nepotrebne stvari, a lektire su zastarele jedno četrdeset godina. Pre četiri godine, kada sam krenuo više da se bavim likom i delom Marine Abramovič, predvideo sam da će se vratiti u Srbiju i to je dobro što se dešava. Mora da se vidi i ta pozicija. Mora da ima svake pozicije, ali pozicije koja ima zašto da i zašto ne, koja je objektivna. Ona je performer, to ne može da joj se ospori, ona je ikona umetnosti performansa. To ne mora svako da razume, ali svako će da razmišlja o tome jer će da ga pomeri. Na ovaj ili onaj način. Kao i Markiz de Sad, neko se možda zgadio, neko nije, ali ostalo mu je u svesti.


Zamisli jednu posudu u kojoj su povezane epruvetice: jedna se zove strah, duga se zove neznanje. Uključi se lepo vatrica, to se krčka, krčka, krčka i ono što izađe odatle zove se mržnja.

Da li i masovna kultura i pop kultura mogu da imaju takav efekat?

Kako da ne. Evo moja nova knjiga je apsolutni eksperiment zbog koga će me neki književni kritičari razapeti. Potpuno književna priča, sa turbofolk pesmama unutra, to je ta kombinacija. Masovna kultura to može da uradi, ali treba se paziti, čovek mora da bude inteligentan da to može da filtira i da ubaci masovnu kulturu u popularnu, pa da iz popularne pređe u visoku. Pa i Virdžinija Vulf je svojevremeno proglašena za masovnu i popularnu kulturu, pa evo kako je percipiramo sad.

Tvoj primarni fokus je da obrađuješ društveno relevantne teme i daješ glas ljudima sa margine. Koliko je bitno da ljudi iz kulture i masovne kulture imaju obavezu ili odgovornost da o tome govore društvu?

Izuzetno je važno da svaka javna ličnost bude uključena u humanitarne akcije, to nije samopromocija i ne treba je gledati tako. Za ostalo možemo uzeti primer Jelene Karleuše. Smatram da je ona jedna od malog broja javnih linosti koja je pomogla LGBT zajednici da danas bude ovoliko slobodna koliko jeste, ona je napravila pomak. Svojim kolumnama u Kuriru, u masovnom mediju, napravila je ozbiljan pomak. Zato ona ima legitimitet da priča. Svi smo se složili da su te kolumne bile dobre, složio se Teofil Pančić, ljudi koji  uopšte nisu slušali njenu muziku i nisu je podržavali. Na njenom primeru treba da se uči kako pomoći osetljivim grupama. Svako ko ima pravo glasa može da govori, ali je ipak važno da ga neko, bar Poverenica, smatra relevantnim sagovornikom, da neko proceni da li on može na tu temu da govori.

Koja je od priča koje si ti napisao i podelio sa publikom tebi lično najznačajnija, gde si dao svoj maksimum ili da je imala najveći uticaj?

Tamo gde sam ja dao svoj maksimum i ono što je najbolje prošlo kod publike su različite stvari. Najbolja priča koju sam napisao, po mom mišljenju, jeste „Medveđe međunožje“. To je potpuna metafora, spoj nespojivog. Ta priča pokazuje koliko normativno društvo guši sve što je nenormativno. Fuko govori o kategorijama „mi“ i „oni drugi“. „Oni drugi“ su uvek loši, pozicija „mi“ je egoistična pozicija, štiti svoje istomišljenike, a oni koje ne razumemo su uvek loši. E sad, kako se dobija mržnja, ja to opisujem ovako slikovito – imaš jednu posudu u kojoj su povezane epruvetice – jedna se zove strah, duga se zove neznanje. Uključi se lepo vatrica, to se krčka, krčka, krčka i ono što izađe odatle zove se mržnja.

Sveća je tu da napravi provokaciju, ali bitna je i promena facijalne ekspresije, to je psihički poremećaj koji se zove histrioničnost – poremećaj teatralnosti sa histerijom, ali imamo i narcisoidnost i ozbiljnu šizofreniju.

Kako komentarišeš to što je najveći uticaj na mlade imala priča „Samoubistvo jednog Roma, geja, invalida i ateiste“?

Ja sam prvo zahvalan sam sebi što sam je napisao, zato što ja kada pišem roman imam neki logičan sled koji želim da pratim, ali kad su kratke priče u pitanju ne znam šta ću napisati, to je bukvalno ejakuliranje po tastaturi. Tada nisam pisao sa idejom da objavim, već sam neke svoje lične frustracije na taj način izbacio. Priča govori o dečku koji ima sve te identitete i koji se ubio, porodica ga nije podržavala, a pozicija majke je ta da novinaru daje ispovest o tome i čita njegova pisma. Jako sam ponosan na to što je priča pomogla gej osobama i osobama koje su generalno nenormativne da se autuju i koliko čujem oni koji su se autovali uz tu priču, uglavnom iz malih sredina, sada žive normalno sa svojim porodicama.

Jedna od priča preneta je i na nekim neočekivanim mestima?

Tako je, to je priča „Vidiš li ljubav“, o tome kako slep čovek vidi ljubav. Priču je, na moje iznenađenje, preneo jedan portal koji se bavi očuvanjem tradicije, na ćirilici je i crkva sa njima usko sarađuje. Doživeo sam da me štampaju na čisto ćirilici i da čak i ti ljudi – „oni drugi“, prihvate moj rad.

Govorio si, iz lične pozicije i o borbi sa anksioznošću. Kako si se ti borio s tim i gde je tačka kada treba da nam se upali crveni alarm da se obratimo za pomoć?

Kod psihologa sam krenuo sa sedam godina jer sam doživeo vršnjačko nasilje, međutim kasnije o tome nisam razmišljao sve dok nisam shvatio da je mene poremetio i razvod roditelja i tadašnji problemi i javni posao. Pre dve godine u jednom rijaliti programu proglašavali su me ludakom i rekli da nisam normalan. To je trajalo sedam dana, svi su čili, tabloidi pisali, i da sam tada bio u nekom drugom stanju verovatno me ne bi pogodilo, ali se tad sve skupilo i taj pritisak me je doveo do lekova za smirenje. Pre toga sam imao psihosomatske poremećaje – ruke mi trnu, stalno se javlja temperatura na nervnoj bazi, grčevi lica, bol u stomaku, anksioznost totalna. Kada odem na lekarske preglede fizički je sve u redu, kada odem kod psihijatra ništa nije u redu. Ja tada nisam radio emisije, nisam znao da li ću da se rasplačem u emisiji, da li će da mi se desi neki napad histerije, potpuno sam se povukao. Psihijatrica Jelena Kiković mi je tad rekla – Stefane piši, to je odlična psihoterapija i to najbolje znaš da radiš, neko crta, neko pleše ili svira, a ti piši. Odatle je nastala prva knjiga, a delom i druga knjiga. Da me ona tim kreativnim procesom nije izvukla, meni lekovi ne bi pomogli. Preporučujem svima da potraže pomoć. Kao što održavate automobil, probavni sistem, tako održavajte i mentalno zdravlje.

Da li je mentalne bolesti moguće u potpunosti pobediti ili je to stalna borba protiv recidiva?

Neki poremećaji ličnosti ne mogu da se izleče, ali mogu da se drže pod kontrolom. Na tome se mora stalno raditi, ja i dalje idem kod psihijatra, ne koristim lekove, ali redovno održavam svoje psihičko zdravlje. Meni su se vraćale te epizode, kad mislim da sam pobedio, pa se vraćaju, opet nešto na telu trne, nelagode, peckanje kože… To se prati redovno i kontroliše.

Šta mogu čitaoci da očekuju u tvojoj novoj knjizi? Razrešenje Helene ili nešto treće?

Helena je u prvoj knjizi deo heteroseksualnog para, gde sam ja potpuno šokirao čitaoce kada na samom kraju u razgovoru sa psihijatrom ona izgovori „Zovem se Stefan“. Samo sitni delovi su u knjizi, oni delovi koje sam hteo da dočaram, ali novi roman može da se čita odvojeno od „Lica današnjice“. Ovaj roman se bavi nečim čime se bavi mali broj ljudi u svetu i kod nas, a to je partnersko nasilje i to ono koje nije osuđeno, a ne može ni da se osudi jer se dešava u istopolnoj zajednici. Ja sam ponosan što imam ovu pionirsku poziciju, što mogu da krenem sa ovakvim, za nekog ko nije upućen u tematiku šokantnim stvarima. Knjiga nije edukativna, to je beletristika, ali će čitaoci saznati kako određeni gej par funkcioniše i kako u potpunosti degradira svoju vezu. Pri tom je jedan od njih dvojice fluidan – i muško i žensko istovoremeno i ne može da nađe jednu poziciju. Krilatica je „Dva silovana momka koja siluju svoju vezu“, pa možete sami pretpostaviti koliko ima toga što su oni povukli iz života kad su bili silovani obojica, iz života kad su postali psihopate. Čitaoci mogu da saznaju dosta o psihičkim problemima o kojima smo pričali, ali ono što je glavno, pored partnerskog nasilja, je jedna životna priča – da li ste se ikada osetili kao žrtva, spasilac i progonilac istovremeno? To se zove dramski trougao i ja sam hteo da pokažem kako se to manifestuje u dodatno marginalizovanoj grupi.

Foto: Fakultet za medije i komunikacije – Natalija Živković

Jedno poglavlje je jako specifično i skrenulo je pažnju, kao i stihovi koji se kroz čitavu knjigu pojavljuju?

Publika koja me prati dugo zna da ja pišem gotovo uvek noću, od jedan pa do sedam ujutru, do prvog petla, i ja to pisanje zovem histerija u praskozorje. Tada izbacim sve iz sebe dok pišem. Dva meseca pre izlaska knjige objavio sam odlomak u kome glavni lik skače po patuljcima i nabija patuljku lek za spavanje u usta jer ne želi više sebi da ih nabija, muka mu je od lekova za spavanje i hoće da ih se reši. Totalno nerealna situacija, a ispostaviće se kasnije da je potpuno realna. On skače po njima da bi približio čitaocima, a i da bih ja približio sebi u toj epizodi, zvuk silovanja, jer kad se skače po plastičnim igračkama one škripe, imaju zvuk koji je kao jauk. Što se pesama tiče, u knjizi ima najviše Jelene Rozge jer ona vodi celu knjigu od četvrtog poglavlja. Ona je muzički lajt motiv, posebno pesma „Cirkus“ jer ona ima jedan gej motiv, ja sam to protumačio tako, gde kaže „Odavno sam se pomirila da nam je ljubav anonimna“. Zbog toga sam ja to ubacio da bude lajt motiv u romanu.

Kako si došao do naziva knjige i da pomenemo ujedno i korice?

Knjiga je imala šest naziva dok nije Dr Igor Perišić kumovao naslovu i rekao zvaće se „Ispod grla“. On je pisao i recenziju za knjigu i hvala mu na tome. Napravio sam anketu, ljudi su imali različite asocijacije – knedla ispod grla jer ne mogu da kažu nešto, nož da nekom uskrate život, partnersko nasilje jer je uvek pozicija ruke na licu i ispod grla jer tad nasilnik gleda žrtvu kako se pati i, naravno, neke je asociralo na bilo koji falusni oblik koji se nabije ispod grla. Fotografiju za korice radio je najbolji mladi fotograf u svetu, koji je tu nagradu dobio pre dve godine, Martin Stamenković. Da on nije bio toliko divan da posudi ovo umetničko delo ne bi knjiga izgledala ovako.

Šta je sledeće što možemo da očekujemo od tebe?

Svašta može da se očekuje, pitanje je šta ja smem da najavim. Evo, reći ću da će ova knjiga biti multimedijalni sadržaj. Moja ideja je da to preraste za početak u predstavu, nakon toga u film, a potom u prvu domaću gej seriju od dvanaest epizoda. Ja bih voleo da se sve te kockice slože, sad sam u fazi pisanja novog romana, ali radim i na scenariju – za predstavu je završen, a za film i seriju je trenutno u procesu.