Piše: Bojana Mijajlović
Jedna od najvećih zabluda našeg društva je da osobe koje su u istopolnoj vezi ne žele decu. Zasnivanje porodice, sa ili bez dece, spada u domen ličnog izbora svakog pojedinca, koji uopšte ne zavisi od seksualne orijentacije te osobe. Međutim i kada gej ililezbejski parovi kažu da žele dete, ali da žele ista prava koja imaju heteroseksualni parovi, nailaze na sistemske prepreke, ali i društvenu osudu, uz često navođenje potpuno besmislenih argumenata, od kojih je najčešći da „gej osobe ne mogu napraviti dete prirodnim putem, tako da ne trebaju ni da imaju dete“. Ovas duboko zabrinjavajuća tvrdnja ne diskriminiše samo osobe homoseksualne orijentacije, već i veliki broj hetoreseksualnih parova koji ne mogu prirodnim putem da „naprave“ dete.
Postoji nekoliko opcija koje su homoseksualnim osobama na raspolaganju, u zemljama u kojima je to regulisano zakonom. Jedna od opcija je usvajanje ili hraniteljstvo, čime ne samo da će postati roditelji, već i uraditi vrlo plemenit čin. U ovom slučaju oni bi, kao i heteroseksualni parovi, prošli kroz nekoliko procena od strane psihologa, psihijatra, socijalnih radnika, koji će ih proceniti i pre svega reći da li su oni spremni za roditeljstvo. Međutim u Srbiji ne postoji zakonom prepoznata homoseksualna zajednica, te u tom slučaju ukoliko neko želi da usvoji dete, posmatraće se kao osoba koja bi postala samohrani roditelj, što proceduru usvajanja dodatno usložnjava.
Postoje i oni parovi kojima je važno da imaju dete kojem je jedan od partnera ili partnerki biološki roditelj, u tom slučaju, kao i za heteroseksualne parove, postoji opcija surogat. Surogat majka, odnosno žena koja nosi dete, nakon porođaja nema prava kao „prava“ majka jer je ona ili ustupila svoju jajnu ćeliju ili nosi dete koje biološki gledano uopšte nije njeno. Postoje dva oblika, jedan je kada je surogat osoba koju mi poznajemo (rođaka, drugarica…), dok je drugi poznat još i kao „komercijalno surogat majčinstvo“ – to je osoba koja nam nije bliska, ali je pristala da nosi dete i uglavnom to radi za novčanu nadoknadu. Za razliku od surogat roditeljstva kod heteroseksualnih parova, gde je moguće da oba partnera budu biološki roditelji, kod dva gej roditelja samo jedan partner može biti biološki otac deteta. Sa druge strane, lezbejski parovi koji žele biološko dete imaju mogućnost i da se odluče za donotarsku oplodnju, gde takođe donor spermatozoida može biti poznanik ili potpuno nepoznata osoba i najčešće se može naći donor u ustanovama koje su specijalizovane za veštačku oplodnju. Ova opcija je, naravno, moguća i heteroseksualnim ženama koje nemaju partnera, ali u ovim klinikama cena veštačke oplodnje je izuzetno visoka i za srpske uslove gotovo pa nedostupna.
Međutim, čak i samo ostvarivanje roditeljstva, iako izuzetno teško i gotovo nemoguće, nije kraj problemima jer su oni koji slede još komplikovaniji – pravna nevidljivost istopolnih zajednica i istopolnog roditeljstva implicira nemogućnost da se roditeljstvo pravno reguliše i da detetu oba roditelja budu upisana u dokumentima. Istopolna roditeljstva u Srbiji već postoje, iako pravno neregulisana i potpuno nevidljiva, a često se zvanično prikazuju kao samohrano roditeljstvo jer detetu u dokumentima piše ime samo jednog roditelja. Ovo je problematično i sa sociološkog aspekta jer pruža pogrešnu analizu društva – podaci koje dobijamo su netačni i daju lažnu sliku o velikom broju samohranih roditelja, koji bi u određenom procentu bio manji kada bi ove zajednice bile vidljive. Pravno gledano, ove porodice se ne prepoznaju kao porodice, iako o braku nema ni govora zbog ustavne definicije istog, istopolne zajednice nisu prepoznate čak ni kao kohabitacije ili partnerstva. Čak i ovakva pravna vidljivost bi rešila mnoge probleme istopolnih parova, pre svega izazove oko zajedničke imovine i nasleđivanja.
Osim što ne postoji pravna vidljivost, postoji odbacivanje ovih zajednica od strane društva. Istopolno roditeljstvo i mogućnost odgajanja dece u istopolnom braku kontraverzno je pitanje i izaziva brojne otpore od strane konzervativnih struja, ali i šireg društva usled nedovoljne informisanosti, predrasuda i straha, podgrejanim populističkim izjavama pojedinih političara. Postoji jedno bazično nerazumevanje da istopolne porodice ne samo da postoje u našem društvu, već da roditelji imaju potrebu da ujedno odgajaju decu i da žive svoj seksualni identitet kao autovane osobe, piše Mašina.rs naglašavajući da se često manipuliše i argumentom da deca mogu biti izložena diskriminaciji i homofobnom maltretiranju tokom odrastanja, tako da se „problem stigmatizacije“, pod parolom zaštite dece, koristi za osporavanje prava na roditeljstvo LGBT+ osobama. Ovo je zapravo jedna od većih ironija jer ovakva diskriminacija ne targetira direktno osobe koje su homoseksualne orijatentacije, već decu koja imaju istopolne roditelje, a upravo oni koji je vrše govore kako su roditelji krivi što su ta deca diskriminisana, pritom ne uviđajući da su oni ti koji su agresori i osobe koje tu decu ugrožavaju, a ne njihovi roditelji. Po ovoj logici argument o problemu stigmatizacije može lako da se generalizuje i na druge ranjive grupe, pa bi se tako moglo tvrditi da osobe s mentalnim teškoćama ili siromašne osobe ne treba da odgajaju decu, jer će njihova deca da trpe maltretiranje od strane vršnjaka, ili biti odbačena iz društva jer ne mogu da finansijski isprate životni stil svojih vršnjaka jer neće imati najnoviji telefon, ili skupe patike.
Marija Radoman je napisala tekst „Iskustvo roditeljstva istopolno orijentisanih žena u Srbiji”, na osnovu svojih razgovora sa tri žene koje su homoseksualne orijantacije, od kojih dve žive u Beogradu a treća u inostranstvu i koje imaju po jedno dete. Uzorak u istraživanju je bio nameran, ove tri žene su jedine ispunjavale kriterijume da se izjašnjavaju kao lezbejke, jer samo tako je moglo da se vidi koji problemi se pojavljuju kod sve tri žene, a u vezi je sa roditeljstvom i seksualnošću i bilo je potrebno da sve tri žene budu povezane su sa ostatkom LGBT+ zajednice. Uzorak je mogao biti veći, međutim pokazalo se da LGB osobe koje su roditelji imaju veliki strah od toga da se sazna njihova seksualna orijentacija, što je uslovljeno visokom homofobijom, ali i strahom da se ne izgubi dete.
Radoman je analizirala ovo pitanja kroz tri dimenzije. Jedna od njih je problem vidljivosti – ova dimenzija pokušava da rasvetli probleme vidljivosti lezbejskog indentiteta kao osoba koje su roditelji. Sve ispitanice su rekle da ljudi oko njih ne vide da su one lezbejke, zato što imaju decu, ako neko vidi majku sa detetom prva pretpostavka je da je ona heteroseksualne orijentacije i da ima partnera. Većina to koristi jer ne žele da im deca budu diskriminisana u vrtiću, školi, u društvu, pa ne navode da su homoseksualne orijentacije, najčešće njihovu orijentaciju znaju prijatelji, ljudi koji su zakođe pripadnici LGBT+ zajednice i roditelji. Međutim to je samo vidljivost ka spolja, što se tiče vidljivosti prema unutra, deca znaju da su im majke lezbejke i znaju njihove partnerke. Ono što sve tri žene pokušavaju jeste da im, iako deca razumeju homoseksualnost, objasne zašto ne smeju da govore o tome pred drugom decom, u vrtiću, školi, parku… Roditeljke pokazuju opravdani strah da će deca biti odbačena i smatraju da to nije fer prema detetu i iz tog razloga i ne govore javno o svojoj seksualnoj orijentaciji.
Druga dimenzija koju Radoman analizira su partnerski odnosi i roditeljske uloge – ova dimenzija se odnosi na pitanje da li osobe žive u heteroseksualnoj ili homoseksualnoj zajednici, kao i na temu socijalnog majčinstva. Problem partnerskih odnosa u LGBT zajednicama otežava sama nevidljivost i osuda od strane društva, a kada je uključeno još i dete, onda ta situacija zahteva postizanje zajedničkog partnerskog dogovora o tome šta su nihove mogućnosti u društvu i kakva očekivanja imaju obe strane. Jedna ispitanica koja odgaja dete sa partnerom koji je gej orijentacije, koji je ujedno i biološki otac deteta, nailazi na konflikt sa njim. Njihova zajednica je bazirana na usmenom dogovoru, međutim između njih dvoje postoji nesporazum i nerazumevanje i ispitanica navodi da smatra da je napravila grešku što je dogovor usmen i što sad ne može da promeni situaciju. Druga ispitanica navodi da je problem između nje i njene partnerke nastao zato što je njena partnerka želela u Srbiji da ima biološko dete. U ovom slučaju ne postoji nikakva pravna, vidljivost druge, tj. socijalne majke. Konflikt koji ovde može nastati, pa čak dovesti i do prekida odnosa između partnerki, prouzrokovan je time što socijalna majka nema nikakva prava, te u slučaju da se biološkoj majci nešto desi, socijalna majka neće biti u mogućnosti da dobije starateljstvo nad detetom sudskim putem, već će brigu o detetu preuzeti roditelji biološke majke ili drugi bliži srodnici.
Treća dimenzija u radu Marije Radoman odnosi se na vaspitne prakse – u radu je istražen odnos sledećih aspekata vaspitanja: kako nevidljivost roditeljstva LGBT osoba u okviru institucija i društva utiče na samu porodicu, zatim na koji način ispitanice vaspitavaju dete u odnosu na teme roda i (homo)seksualnosti i koje vrednosti one kao roditelji ističu. Ono što je specifičnost vaspitne prakse kod svih ispitanica jeste učenje vrednostima tolerancije i poštovanja različitosti. Ovo je na neki način neophodan element u životu LGBT osoba i za njih je od elementarne važnosti poštovanje drugog. Ovo je verovatno jedini pozitivni efekat diskriminacije prema LGBT roditeljima. Takođe se pokazalo da su ovi roditelji spremniji da razgovaraju sa decom o seksualnosti i da to ne predstavlja tabu temu, takođe ne smatraju da su deca isključivo heteroseksualna, već im daju slobodu da se izjasne i takođe navode da su deca svesna da postoje osobe koje vole isti pol.
Istraživati istopolne porodice i tražiti modele regulisanja ovih partnerstava izuzetno je važno društveno pitanje. Ne može se odmah, bez argumenata i relevantnih istraživanja, osporiti nešto na osnovu predrasuda i na osnovu konzervativnih, davno prevaziđenih shvatanja. Postoje oni koji će uvek naći neki „argument” protiv istopolnog roditeljstva, iako sve to može da važi i za heteroseksualno roditeljstvo, a nema dokaza da je dete koje odgajaju dve osobe istog pola ugroženije ili da ima veće predispozicije za neuspeh. Ono što je do sada utvrđeno je da svaka vrsta problema u istopolnim porodicama dolazi od spolja – usled diskriminacije okoline, a ne od samih članova porodice.
