Piše: Emilija Bošković


Film ,,Južni vetar“ reditelja Miloša Avramovića u bioskopima se prikazuje od 25. oktobra 2018. godine i polovinom decembra i dalje zauzima veći deo srpskih bioskopskih repertoara. O njemu se piše kao o filmu koji je Srbija dugo čekala, što je i jedan od naslova na NOIZZ-u, a po količini buke koja se oko njega diže ne deluje kao da je iko propustio da ga pogleda. Sama njegova popularnost zahteva da preispitamo društveno problematične elemente filma, kontekstualizujemo ih i rastumačimo.

Južni vetar je akcioni film koji crpi inspiraciju iz holivudske produkcije – on prilično pojednostavljeno obrađuje priču o momku koji pokušava da iznudi novac od šefa mafije, koji pri tome radi za policiju. Sam narativ je često preterano romantičan, neujednačen i pun rupa, međutim, gde film manjka na koherentnosi, tu polaže na popularnosti glumaca koji su na njemu radili. Ne samo da film okuplja najpoznatije srpske glumce, poput Nebojše Glogovca, Dragana Bjelogrlića i Miloša Bikovića, već se i najpopularnije zvezde lokalne muzičke scene, kao što su Rasta i Senidah nalaze se na oficijalnom saundtreku, koji je radio podjednako popularni Cobi. Silna poznata imena, prijemčiv trejler i dugomesečne najave samo su neki od razloga za ogromnu popularnost filma, koji zapravo samo po sebi i nije preterano dobar – međutim, najproblematičniji aspekt flma nisu rupe u narativu, već način na koji se pozicioniraju rodne uloge i mera do koje patrijarhalne ideje oblikuju ženske likove i muško-ženske odnose u njemu.

,,Južni vetar“ pada Bečdel test uspešnije od većine filmova koji su ga pali, a statistika pokazuje da više od polovine filmova ne prolazi ovu proveru. Bečdel test je provera koja nastoji da izmeri nivo reprezentacije žena u fikciji, tako što nalaže da delo mora da zadovolji tri osnovne teze: (1) u filmu moraju biti bar dve žene (2) koje međusobno razgovaraju (3) o nečemu što nije muškarac. Dok „Južni vetar“ zaista ima bar dve žene (sajt imdb navodi da čak pet žena u filmu ima replike), ove žene se nikada ne nalaze u mogućnosti da razgovaraju o nečemu što nije muškarac, gledano da svaka od njih razgovara isključivo sa članovima svoje uže porodice ili partnerom. Od četiri žene koje su na neki način povezane sa glavnim likovima, samo jedna ima ime – Sofija, ostale su na sajtu imdb-a navedene kao Petrova majka, Hristova ljubavnica i Carova žena. Osim što nemaju imena, one uglavnom ne napuštaju svoje domove, niti društvo svojih partnera, a sa njima razgovaraju isključivo o porodici ili partnerskom odnosu.

U filmu postoje dva prikaza žena izvan privatne sfere: prvi je scena seksualizovanih ženskih tela, koja uglavnom ni nemaju lica, i koja se izvijaju uz muziku u noćnom klubu. U ovoj sceni ženska tela su potpuno objekifikovana, obezglavljena, seksualizovana i služe kao scenografija – ova scena je takođe jedina u kojoj se ne pojavljuje ni jedan muškarac. Druga situacija u kojoj vidimo ženu bez partnera je scena koja se nalazi na samom početku filma i prikazuje zlostavljanje koje prodavačica na trafici proživljava od strane mušterije. Kada vlasnik kioska priđe momku – Baci, koji je stalna mušterija i koji, kako saznajemo često „čudno gleda“ prodavačicu, kako bi ga zamolio da prestane da to radi, Baca skače na prozor kioska, gađa prodavačicu ostatkom pljeskavice i odlazi pošto ga protagonista, Mareš, pozove u svoja kola. Scena koja naizgled deluje ozbiljno završava se ,,humoristično“ kada se na devojku, koja istraumirano stoji u kiosku, šef prodere: „Beži tamo bre!“. Njegova reakcija implicira da je stvarna pretnja po njega (i sledstveno prodavačicu) prošla i da je legitimno da potpuno zanemari uticaj koji je situacija mogla imati na devojku, koja je verovatno ne proživljava prvi put. Nakon toga, Baca sedi sa Marešom u kolima, govori o prodavačici kao o „kurvetini“, nastavlja da pokazuje slike drugih devojaka na telefonu i da ih komentariše. Tema se menja, bez da postoji ikakva intervencija koja bi ukazala da ništa od stvari koje su se dogodile nije okej.

U najvećem srpskom blokbasteru, koji je otvorio Niški festival i na njemu osvojio četiri nagrade, filmu koji se gotovo dva meseca vrti na bioskopskim platnima, o kome se priča i koji se slavi, žene su isključivo prikazane kao (buduće) majke, supruge/devojke i objekti. Žene se ne pojavljuju izvan svojih porodica, one nemaju samostalne živote, ličnosti pa čak ni imena ili lica –njihove subjektivnosti i pozadine potpuno izostaju, a njihova jedina uloga je da brinu o muškarcima ili služe njihovom pogledu.

Dvadeset petog novembra, tačno mesec dana nakon što je „Južni vetar“ izašao na velikom platnu, obeležili smo Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i potcrtali trideset žena koje su ubijene u porodičnom i seksualnom nasilju ove godine u Srbiji. Nebrojene su one koje sa nasiljem žive, svakodnevno. Nebrojene su one koje su nasilje preživele. Oduzimanje subjektiviteta ženama nažalost nije samo loša fikcija, već i realnost mnogih života, koji se smatraju manje vrednim isključivo zato što su ženski.

Naravno, film je fikcija, ali istovremeno on je i odraz i konstituent realnosti. Kada u fikciji prikazujemo marginalizovane ljude na pojednostavljene, stereotipne načine i na račun njihovog bola pravimo humoristične scene, zanemarujemo užasne realnosti koje se tako normalizuju i opravdavaju. Scene u kojima su žene nekritički prikazane isključivo u svojoj stvarnoj ili potencijalnoj relaciji sa muškarcima opravdavaju sistem koji ih već beskonačno dugo tlači, umanjuje i ubija. Društveno odgovorna fikcija neće promeniti položaj žena, ali će, možda stvoriti društvenu atmosferu u kojoj će postati jasno da i žene zaslužuju dostojanstven život, same po sebi, kao individue.

Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu