Piše: Julijana Spasić
Foto: Združena akcija Krov nad glavom
Dvadeset šestog jula 2019. godine Narodna skupština usvojila je Zakon o izmenama i dopunama Zakona o izvršenju i obezbeđenju (,,Sl. glasnik RS”, br. 54/2019). U medijima smo
mogli da pročitamo o nekim od najvažnijih izmena zakona kao što su to da vlasnik nepokretnosti više neće moći da ostane bez stana ili kuće
zbog komunalnog duga manjeg od 5.000 evra; da
se kao kupac ne može pojaviti javni
izvršitelj, njegov zamenik, pomoćnik ili
član porodice do četvrtog stepena srodstva i izmena koju je važno citirati: ”Kada je reč o izvršenju koje se
odbija od plate, ono može iznositi do polovine zarade, a ukoliko je reč o
minimalnoj zaradi izvršenje ne sme biti veće od njene četvrtine. Ako je
izvršenje na penziji, odbitak može biti do njene trećine, odnosno do četvrtine
ako je penzija minimalna. Izuzetak postoji samo u pogledu naplate zakonskog
izdržavanja i to do jedne polovine svih navedenih primanja”, prenose Novosti.
Izmene ovog zakona podrazumevaju i uvođenje elektronske aukcije za prodaju
nepokretnosti i elektronsku oglasnu tablu za dostavljanje odluka i drugih
pravnih akata.
Izmena koja je stavljena na samo začelje, na prvi pogled duge kolone izmena,
tiče se novčane kazne predviđene za sva lica koja ,,ometaju ili sprečavaju sprovođenje
izvršenja”. Kazna za pomenuta lica kreću se od 10.000 do 200.000 dinara za
fizička, odnosno od 100.000 do dva miliona dinara za pravna lica.
Na izmene zakona reagovala je organizacija ,,Združena akcija krov nad glavom” koja se na svom zvaničnom sajtu oglasila navodeći da su izmene ZIO neprihvatljive i najavljujući nastavak svog daljeg rada uprkos najavljenim kaznama.
“Izmene Zakona o izvršenju i obezbeđenju koji je u petak usvojila Narodna skupština, kriminalizuju solidarnost zajednice sa najugroženijim građanima i transparentnost postupka. Sve što su solidarni građani postigli proteklih godina braneći najugroženije, i objavljujući stvarnu sliku „finansijske discipline“, biće potpuno poništeno kada izmene ZIO stupe na snagu. Da je ukidanje javnosti u izvršnom postupku bilo cilj vlasti, svedoči činjenica da je Ministarstvo pravde smandrljalo javnu raspravu po hotelima i sudovima, izbegavajući da obavesti javnost da se „okrugli stolovi“ o izmenama ZIO uopšte održavaju. Zato još jednom skrećemo pažnju javnosti da izmene ZIO neće rešiti nijednu od nepravdi koje su izazvale naše ogorčenje i otpor, da će samo produbiti postojeće probleme i stvoriti nove”, navodi se u saopštenju ove organizacije.
26. juna se dakle, nedvosmisleno kriminalizovala solidarna praksa sprečavanja sprovođenja iseljenja, međutim ovakav postupak, iako moguće diskutabilan u domenu etike, apsolutno je u skladu sa logikom dominantnog društvenog, odnosno ekonomskog sistema. Ovakav zaključak dovodi nas do jednog znatno šireg političkog pitanja, takozvanog pitanja stanovanja. Združena akcija krov nad glavom nesumnjivo je zaslužna za populiraziju pokretanja pitanja stanovanja u Srbiji. Ovo pitanje tiče se sukoba između pozicija koje tvrde da je dom osnovno ljudsko pravo s jedne strane i one kojom se dom smatra robom odnosno mogućnošću za profit baš kao i bilo koja druga stvar na svetu. Kada koristimo ovako neodređeni pojam kao što je ,,stvar” to činimo s namerom da pokažemo koliko se u taj pojam može učitati bukvalno bilo šta: obrazovanje, haljina dom, saksija, ili izvori pijaće vode, apsolutno sve može postati komodifikovano. Ova pozicija predstavlja jednu klasičnu neoliberalnu poziciju, poziciju koja trenutno diktira svetski poredak, te Srbija ovde ne ostaje izolovana. Pozicija koja zagovara ,,krov nad glavnom” kao jedno od osnovnih ljudskih prava ubraja se, najopštije rečeno, u politike koje se nalaze na levoj strani političkog spektra.
Zašto nam je potreban ovaj kratki
istorijski pregled već opšte poznatog? On služi kao podsetnik na zaključak koji nužno sledi
iz ove najopštije teorijske podele. Ukoliko dodamo još jedan podsetnik – da se
neoliberalizam u najopštijem smislu protivi uplitanju države u ekonomiju i
toliko je usko povezan sa idejom Laissez-faire kapitalizma da se
neretko koriste kao sinonimni pojmovi,
ostaje nam zaključak da će se borba za pravo na
krov nad glavom zasnivati na
tome koliko je krupni kapital
spreman da pravi kompromis sa levim idejama. Međutim, uspeh ovakvih kompromisa
ogleda se upravo u primerima poput novog
Zakona o izvršenju i obezbeđenju. Iako je samo pokretanje stambenog pitanja
svojevrsni uspeh, same legislativne promene unutar kapitalističkog sistema
proizvodnje nikada ne mogu da budu zadovoljavajuće zagovornicima levih ideja upravo
iz razloga što legislativa i ne može da bude u suprotnosti sa logikom
vladajućeg ekonomskog sistema.
Zaključci definitivno nisu inovativni, naprotiv, stariji su od svih trenutno živih ljudi na planeti: borbu za stanovanje, vodu ili obrazovanje kao osnovno ljudsko pravo nemoguće je voditi bez preispitivanja kapitalističkog sistema proizvodnje. Kako god ovi zaključci ne treba da budu povod za defetizam i cinizam, naprotiv, detektovanje problema prvi je korak ka stvarnoj promeni. Jednom kada smo ustanovili uzročno-posledični odnos između neoliberalizma i poteškoće zalaganja za dom kao osnovno ljudsko pravo, kriminalizacija solidarnih akcija sprečavanja iseljenja neće nas iznenaditi, biće jasno da je ona logičan sled ustanovljenog seta pravila sistema. Isto tako, državne intervencije neće nas neće uplašiti jer su razlozi zbog kojih one postoje jasne, a znamo da je u većini slučajeva izvor straha upravo nerazumevanje. Ovako pripremljeni spremni smo da još sigurnije zakoračimo u direktne akcije u borbi za konkretne ljude; ali i buduće borbe za čovečanstvo koje će, nadamo se, biti dovoljno hrabro da izabere život.
