Piše: Minja Marđonović
Foto: Visualhunt.com
Izborni rezultati kažu da je 30. avgusta 2020. godine najzad pala tridesetogodišnja vlast jednog od najbogatijih ljudi u Evropi – autokratska vlast nimalo nepoznatog autokrate – Mila Đukanovića. Od predizborne tenzije do postizbornog šoka linija se istanjila do besvesti. Stanovnice i stanovnici Crne Gore najzad su udahnuli tračak slobodarskog vetra i nade da ih stiže era besprekornog građanstva. Crna Gora slavi. Možda i ne zna što ju je snašlo, ali zna čega se oslobađa. Verovatno zbog toga i slavi. Promjena. Promjena. Promjena. Zar to nije dovoljan povod za slavlje?
Taman što su svi prodisali otišla sam u posetu svom prijatelju iz Bara da proslavimo ono što nam je, do juče, delovalo kao nemoguća misija. Kako to obično i biva svuda po Crnoj Gori, pripremljen mi je domaćinski doček. Sedamo na terasu, Kneska nam naliva u dva čokančića domaću šljivu iz sela Duži, kod Drobnjaka (tamo neđe između Vojnika i Durmitora), euforično nazdravljamo i vičemo u glas: ,,Živjele promjene, živjela sloboda!”. Malo šale, malo vike, opet zdravica i moj provokatorski prekid: ,,Kako je dobra rakija, majko sveta! Je li ova crnogorska il’ srpska?”. Drobnjaci su u Crnoj Gori, rakiju prave deklarisani Srbi, što dalje implicira da je šljivovica crnogorsko-srpskog porekla. Mada, koga briga jesmo li Crnogorci ili Srbi? Slobodni smo i volimo šljivovicu, svi podjednako. U tom grmu leži identitetski zec ovoga naroda. Nije poraz crnogorskog oligarha udar na crnogorsku državnost, niti je direktan izraz ,,četničke” volje kako mnogi Milogorci bezočno tvrde. Nacionalne tenzije u multikulturalnoj Crnoj Gori nisu nikle prekjuče same od sebe, n’o se podrivaju decenijama vrlo vešto. Nekad je borba protiv poturica bila glavna baza crnogorstva koje vapi za oslobođenjem od turskog imperijalizma, a danas je to borba brisanja podela na ove i one, na bolje i gore, na Crnogorce i Srbe. Još od Meštrovićevog poduhvata na vrhu Lovćena, kojim je zgažena poslednja želja poslednjeg Velikog Mitropolita crnogorko-primorskog Petra II Petrovića Njegoša, počelo je da se radi na oštroj podeli nacionalnih identiteta u Gori Crnoj. Srušiti Njegoševu kapelu i umesto nje napraviti nakaradni mermerni mauzolej, kao veštački produžetak gromadnog Lovćena, vodilo je poricanju značajne uloge Mitropolije u stvaranju crnogorske države. Za početak, bilo bi licemerno ne priznati da prvu crnogorsku školu otvara 1833. godine, na Cetinju, ni manje ni više nego Mitropolit crnogorsko-primorski Petar II P. Njegoš. Međutim, ključno pitanje koje se danas postavlja je – hoćemo li naciju poimati moderno il’ ćemo je dovijeka čerečiti u tradicionalnim konceptima duhovne vlasti, koja definitivno nema prevlast u dvesta godina staroj sekularnoj Crnoj Gori (poslednji svetovni i duhovni poglavar Crne Gore bio je Petar II P. Njegoš)? Meni se čini da, pored svih istorijskih činjenica, odanost prema Bogu pred kojim klečimo ne može i ne sme biti nikakav argument protiv prirodne potrebe čoveka da promeni ono što mu narušava ljudsko dostojanstvo i građanska prava, bez obzira da li je taj čovek albanskog, bošnjačkog, hrvatskog, crnogorskog ili srpskog porekla. Zapravo, prebacivanje loptice u ovaj ili onaj nacionalni, etnički teren nije ništa drugo do posledica, sada već raskrinkane politike dubokih podela i međuetničkih animoziteta. Nije se moglo moderno crnogorstvo (čitaj: milogorstvo) ni izroditi bez upiranja prstom u ove druge, kao najgore, najopasnije i najzadrtije dušmane. Hm, pa nećemo valjda zaboraviti kako je prvi demokratski predsednik Crne Gore isti onaj tip koji je 90-ih zagovarao napad na Dubrovnik, pozivao na rat protiv Hrvata i to sve u ime srpske hegemonije, u koju je dušom i telom do koske verovao. Nećemo valjda zaboraviti da je lažni car Milo Mali bio i ostao najuspešniji politički sin najomraženijeg Srbina savremene istorije – Slobodana Miloševića. Nećemo valjda zažmuriti na istinu koja kaže da Milovim venama teče krv njegovih četničkih predaka. Ko malo istorije poznaje zna da je Blažo Đukanović (Milov đed po kome je sinu dao ime) bio čuveni četnički vojvoda, odlikovan ordenom Draže Mihajlovića. Pa nećemo valjda reći kako krv jeste voda, i kako je Đukanović trideset godina bio u nirvani, i sve činio nehotice, u stanju nacionalne polubudnosti. Ah, ko Mila ne zna, najskuplje bi ga platio.
Crna Gora slavi. Možda i ne zna što ju je snašlo, ali zna čega se oslobađa.
Da zlo nije pobedilo govori ovaj istorijski trenutak u kome jedan Crnogorac postaje spasitelj svih nacionalnih identiteta – i Srba i Crnogoraca. Došlo vreme da Crnogorci i Srbi glasaju za Dritana Abazovića, dozvoljavajući mu da on bude taj jezičak na vagi i progresivna snaga Crne Gore koja počiva na maksimi: ,,Nije ovo ni Velika Albanija, ni Srpska Sparta”, n’o slobodna i poštena Crna Gora! Dritan Abazović pobednik je na istorijskim izborima u Crnoj Gori. To je taj multikulturalizam u gorskoj zemlji koji glasa za čojstvo i junaštvo odričući se nacional-šovinizma. Da nema Dritana valjalo bi ga izmisliti. Ako ne zbog promjena onda zbog dugo skrivane istine o malenoj Crnoj Gori, u kojoj de jure i de facto ime ne znači ništa ukoliko si zaista Dritan, odnosno, ispravan. Kada bismo Abazovićevo ime preveli na maternji dobili bismo najvedroumnije značenje – svetlost. Upravo ta svetlost na kraju tunela jeste slobodna volja građanki i građana Crne Gore kojima je preko glave legalne diktature, opustošene zemlje, krvavih obračuna podzemlja, bednih plata i prazne potrošačke korpe. Glad za promjenom i vaskrsenjem građanskog života. To je trenutno stanje svesti većine u Crnoj Gori.
Na italijanskom dritto znači pravo, napred. Cela Crna Gora danima i uzvikuje: ,,Samo napred, Abazoviću, samo pravo, samo ispravno!”. Spas Crne Gore na plećima je jednog Crnogorca, Albanca koji je zbog svog jasnog i glasnog protivljenja diktatorskom režimu Đukanovića između ostalog i pogrdno nazivan ,,albanskim četnikom”. Eh, hoćemo li najzad shvatiti da su protiv Mila narodi svih konfesija, i da se ta milogorska mantra: ,,Zavadi pa vladaj” najzad mora odstraniti iz multietničkog karaktera Crne Gore u kojoj žive i Albanci, i Bošnjaci, i Hrvati, i Crnogorci, i Srbi. Eh, da nam je više Dritana, mirnije bismo spavali i zasigurno se svi jednim imenom zvali- ispravni pravednici.
Dok ceo Balkan bruji o padu najmlađeg premijera u istoriji Evrope i, do juče, neprikosnovenog vlastodršca Đukanovića, uporedo se i seje strah o ,,klerofašističkoj”, tzv. srpskoj opoziciji, proruskim ideologijama i Amfilohijevom nemilosrdnom političkom potencijalu. Bez pretenzija da branim neodbranjivo, čini mi se da je ipak Milov otvoren udar na bogomolje za sobom povukao neočekivanu posledicu – tužan kraj njegove brutalne dominacije. Ne veruje Crna Gora u Amfilohija, smrtnog čoveka ljudskih poriva, n’o u Boga besmrtnoga. Tome u prilog i govori činjenica da su predstavnici svih verskih zajednica nedvosmisleno stali uz pravoslavni živalj, priključili se masovnim molitvama širom Crne Gore, i to uz jednu jedinu poruku: ,,Ne damo svetinje!”.
Uostalom, zar nismo shvatili da bez Abazovića nema građanske Crne Gore, a ni odbranjenih svetinja?
Nisam Dritan, ali završiću u njegovom maniru: ,,Živela slobodna Crna Gora, i svi ljudi koji u njoj žive!”
PROČITAJTE I OSTALE TEKSTOVE
