Na zakonodavnom polju u poslednjih šesnaest godina stvoren je antidiskriminacioni okvir koji omogućava mehanizme za zaštitu ljudskih i građanskih prava marginalizovanih grupa građana i građanki, osim kada je u pitanju zakonodavstvo koje definiše položaj LGBT zajednice i manjinskih nacionalnih i verskih zajednica. Prvo je svedeno na opšti minimum: opšta zabrana diskriminacije, zabrana diskriminacije u sferi socijalne zaštite, obrazovanja, zapošljavanja, političkog delovanja i drugo, ali ne i u oblasti porodičnog prava, prava na vanbračnu i bračnu zajednicu, prava na roditeljstvo i nasledna prava, kao i izostanak kulturnih identiteta i kulturoloških karakteristika i heterogenosti LGBT zajednice, što je osnov za stvaranje preduslova za njeno puno i nesmetano društveno učešće na osnovu jednakosti sa drugima.

“Najveći problem u oblasti ljudskih prava jeste što se suština usvojenih zakona ne prepoznaje.”

Republika Srbija je višenacionalna država što predstavlja heterogenost u kulturološkom smislu po kojoj su pojedini delovi  države specifični u kulturnom, razvojnom, političkom i ekonomskom pogledu. Ovaj segment trebalo bi tretirati kao prednost, a u zakonodavstvu je naizgled prenormiran, a suštinski bez sadržine koja omogućuje dobru primenu.

Najveći problem u oblasti ljudskih prava jeste što se suština usvojenih zakona ne prepoznaje, odnosno poznaje je veoma mali broj onih koji su direktno nadležni za njihovu primenu, a ako izuzmemo pojedine organizacije civilnog društva, sami građani nisu dovoljno upoznati sa mehanizmima koje mogu da koriste za zaštitu osnovnih prava. Tokom poslednjih deset godina, pored usvajanja međunarodnih sporazuma i domaćih zakona, formirana su nezavisna tela kao što su Kancelarija poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, Kancelarija zaštitnika građana, Kancelarija poverenika za zaštitu ravnopravnosti, Kancelarija za ljudska i manjinska prava Vlade Republike Srbije i drugih tela koja su inicirala usvajanje ili izmenu brojnih dokumenata i načina rada institucija, ali koja nemaju dovoljan uticaj i mogućnost nesmetanog delovanja koje bi uticalo na to da građani i građanke prepoznaju postojanje sistemske zaštite od diskriminacije. Formirani su nacionalni saveti manjinskih nacionalnih zajednica. U AP Vojvodini postoji Kancelarija za inkluziju Roma, Zavod za ravnopravnost polova, na gradskom i opštinskom nivou postoje savetodavna tela za unapređenje položaja pojedinačnih marginalizovanih grupa kao što su deca, mladi, žene, starije osobe, osobe sa invaliditetom.

Dostupnost ovih institucija je relativna zbog načina na koji funkcioniše obrazovni i informativni sistem u Srbiji i načina na koji ove institucije informišu građane i građanke o svom postojanju i radu. Nezavisnost rada ovih institucija takođe je relativna i uslovljena trenutnim političkim kontekstom.

Zaseban segment u ovom procesu predstavlja činjenica da sudska zaštita u sferi ljudskih prava uprkos zakonodavstvu nije adekvatna. Sudije, tužilaštvo i advokati ne poznaju dovoljno ovu oblast zbog njene nedovoljne zastupljenosti u procesu sticanja akademskog obrazovanja. Tokom poslednjih nekoliko godina misija OEBS-a, nezavisna tela i organizacije civilnog drušva pokrenule su procese dodatnog obrazovanja kadrova u sferi sudske zaštite kada je reč o ljudskim pravima, ali ovaj proces zahteva trajni angažman i uključivanje medija i drugih aktera koji mogu da doprinesu zato što će se time razviti osećaj kod građana da stvarna zaštita postoji.

Photo: mrza.info
Photo: mrza.info

“Na osnovu redovnih godišnjih izveštaja Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, godinama unazad, može se zaključiti da su LGBT osobe u najgoroj poziciji u odnosu na ostale društvene grupe.”

PRAVA ŽENA

Iako je rodna ravnopravnost jedan od temelja poštovanja ljudskih prava, u Srbiji se još uvek živi u mnoštvu stereotipa, od toga da je žena u ulozi majke i domaćice i tek onda sve drugo što žena može i ako uopšte može da ostvari u datim okolnostima, do toga da se zna ko je gazda u kući i da žena mora da sluša „svog gazdu.“ Najteža prepreka za uklanjanje ove vrste rodne neravnopravnosti jeste pozicija u kojoj žena shvata da je to društveno prihvatljivo i samim tim prihvata svoj neravnopravni položaj. U nastavku produbljivanja problema položaja žena u društvu sledi društveno prihvaćena teza da nasilje nad suprugom i nije nasilje već način sređivanja odnosa i stanja u kući. Veliki je problem i to što su žene vremenom, zbog nedostatka jasnog interventnog i preventivnog delovanja države, iz straha za budućnost svoje dece i sebe počele da se, na žalost, navikavaju na takav način života. Na diskriminišući položaja žena u porodici nadovezuje se isti položaj žena u društvu, javnom životu, političkim i drugim institucijama. Iako su od parlamentarnih izbora 2007. godine žene zastupljenije u parlamentu, to nije mnogo pomoglo da se odmakne u rešavanju pitanja položaja žena. Razlog za to je što rešenje u zakonu o jasnom definisanju broja poslanica u parlamentu Srbije nije bio početak jednog procesa stvarne promene, već je to ostao samo jedan usamljeni zakon koji nije imao svoj nastavak u donošenju jasne strategije. Tek 2009. godine doneti su Nacionalna strategija za unapređenje žena i rodnu ravnopravnost i Zakon o ravnopravnosti polova. Strategijom je jasno definisana politika države za uklanjanje neravnopravnosti žena u društvu, dok navedeni zakon jasno kaže da su svi dužni da poštuju ravnopravno učešće žena i muškaraca u svim sferama života. Ključne oblasti putem kojih žene svojim učešćem mogu direktno da utiču na poboljšanje svog položaja i uticaja jesu ekonomija, obrazovanje, zdravstvo i nasilje. Navedenim dokumentima garantuje se ravnopravno učešće i uticaj žena na razvoj u ovim oblastima. Pozitivna okolnost koja daje prostora za dalje delovanje u okviru sistema jeste što su Nacionalna strategija i Zakon definisani u skladu sa Ustavom i međunarodnim obavezama Srbije u pogledu sprovođenja konvencija i deklaracija koje je Srbija do sada ratifikovala.

 

PRAVA LGBT ZAJEDNICE

Na osnovu redovnih godišnjih izveštaja Poverenika za zaštitu ravnopravnosti, godinama unazad, može se zaključiti da su LGBT osobe u najgoroj poziciji u odnosu na ostale društvene grupe, da ih polovina ispitanika ne želi za prijatelje, da smatraju da je LGBT zajednica medijski veoma eksponirana, dok četvrtina ispitanika smatra da društvo ne treba da se bavi njihovim problemima. U Izveštaju za 2015. godinu je naglašeno da postoje značajne predispozicije da se diskriminacija ostvaruje prema LGBT osobama, pripadnicima pojedinih etničkih zajednica i prema pripadnicima manjinskih verskih zajednica. Drugim rečima, građani su u velikoj meri homofobični, verski netolerantni i ksenofobični, zaključuje se u Izveštaju. Na osnovu istraživanja javnog mnjenja iz navedenog Izveštaja, može se saznati da polovina ispitanika smatra da je homoseksualnost bolest koju treba lečiti, 74% ispitanika podržava stav “nemam ništa protiv homoseksualaca, ali neka oni to rade kod kuće”, dok ih četiri petine ispitanika ne želi u porodici.

Činjenica je da svake godine pred najavu održavanja Parade ponosa dođe do povećanja vidljivosti problema sa kojima se suočavaju pripadnici LGBT zajednice, ali i vidljivosti negativnog društvenog stava prema njima, homofobije, netolerancije, diskriminacije i nasilja kome su svakodnevno izloženi. Takođe, politički subjekti kao i verske zajednice neretko, koristeći svoj uticaj na javnost, doprinose širenju diskriminacije i podsticanju nasilja prema LGBT osobama. Diskriminacija postoji i u zdravstvu, školstvu, zapošljavanju. Postoje i primeri gde zvanične zdravstvene institucije u Republici Srbije i danas, uprkos tome što je 1990. godine Svetska zdravstvena organizacija uklonila homoseksualnost sa liste bolesti, “leče” osobe homoseksualne orjentacije. Tokom školovanja LGBT osobe su često izložene diskriminaciji – govoru mržnje, fizičkim napadima i verbalnoj i psihičkoj torturi, što u nekim situacijama osoblje škole ne primećuje ili svesno ne reaguje, što se opet smatra diskriminacijom. LGBT osobe takođe i na radnom mestu neretko trpe mobing kolega i pretpostavljenih na osnovu seksualne orijentacije, dok pojedini poslodavci nisu ni spremni da zaposle LGBT osobu ili čak zloupotrebljavaju informaciju da su pripadnici LGBT zajednice prilikom otpuštanja sa posla.

 

PREVENCIJA NASILJA

Ispoljavanje nasilja jedno je od najozbiljnijih problema našeg društva i inicijalni problem za nastanak mnogih drugih problema, pretežno onih koje dovode do kršenja ljudskih prava. Nezainteresovanost donosilaca odluka i drugih političkih aktera za ovu oblast dovela nas je do niza problema u kojima se danas nalazi naše društvo. Najpre je dovelo do rastućeg nasilja u društvu činjenog od strane običnih građana, ali i od strane organa reda, prekoračenjem ovlašćenja i kršenjem važećih zakona i propisa. Sve češće se društvo suočava sa demonstracijom sile građana ili upotrebom oružja prema najbližem okruženju i srodnicima, usled nerešenih egzistencijalnih i drugih važnih pitanja za koje ih je država uskratila. Najuočljiviji su nasilje u porodici, vršnjačko nasilje i mobing. Pored pomenutih oblika, posebno mesto u prevenciji nasilja trebalo bi da imaju rodno zasnovano nasilje kao i nasilje koje je posledica netrpeljivosti zasnovane na verskim, nacionalnim, rasnim, kulturnim i seksualnim razlikama.

Photo: pravda.rd
Photo: pravda.rd

“Preko 80% osoba sa invaliditetom nije bilo obuhvaćeno obrazovanjem ili ima završenu samo osnovu školu.”

PRAVA DECE

Na pravima dece kao posebnoj i vrlo važnoj oblasti, donosioci odluka počeli su posebno efikasno raditi tek nakon 2000. godine. Od tada do danas dobili smo adekvatan zakonski i ustavni okvir, koji predviđa osnivanje stalnih tela i posebnih institucija čije se delovanje tiče zaštite osnovnih ljudskih prava i prava deteta. Osnivanjem Radne grupe za prava deteta Narodne Skupštine Republike Srbije kao stalnog radnog tela, omogućeno je da članovi radnog tela prilikom donošenja zakona kontinuirano prate da li se odredbama bilo kog zakona koji je u proceduri donošenja krše prava deteta. Osnivanjem institucije Zaštitnika građana i zamenika za prava deteta ispoštovane su praktično sve peporuke Komiteta Ujedinjenih nacija za prava deteta kada je u pitanju institucionalni okvir.

 

PRAVA OSOBA SA INVALIDITETOM

Jedan od problema u ovom polju je što se veći deo sredstava koje odvaja država usmerava na rad institucija i drugih oblika podrške koje ne podrazumevaju samostalni život u zajednici. Obrazovanje je naročito važan segment kada je reč o punom učešću osoba sa invaliditetom u društvenom životu, blagovremenom osamostaljivanju i konkurentnosti na tržištu rada. U ovoj oblasti su od Drugog svetskog rata do danas u Srbiji i susednim državama sa istim obrazovnim sistemom napravljeni veliki propusti. Van redovnog sistema obrazovanja, a često i u okviru njega, nisu postojala nikakva očekivanja niti jasno definisani obrazovni ishodi od dece i odraslih osoba sa invaliditetom. Preko 80% pripadnika ove zajednice nije bilo obuhvaćeno obrazovanjem ili ima završenu samo osnovu školu. Na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje 50% prijavljenih osoba sa invaliditetom nema nikakvo obrazovanje ili ima završenu samo osnovnu školu. Stoga je puna primena člana 24 Konvencije, koji se odnosi na ovu oblast, i domaćih zakona koji iz nje proističu od suštinskog značaja ne samo za pripadnike/ce zajednice osoba sa invaliditetom, već za reforme opšteg obrazovnog sistema koje će biti zasnovano na stvaranju optimalnih uslova za sve kako bi se ispoljio potencijal svakog pojedinačnog učenika.

Sportisti sa invaliditetom u različitim disciplinama nosioci su odličja na domaćim i međunarodnim takmičenjima. Pojedine discipline kao što su plivanje, stoni tenis, košarka i atletika relativno su dobro razvijene u nedovoljno optimalnim uslovima i sa konstantnim manjkom sredstava, dok druge discipline tek treba da se razviju.

Photo: Rade Krstinic, politika.rs
Photo: Rade Krstinic, politika.rs

“Odnos Srpske pravoslavne crke i dela njenih vernika prema katoličkoj crkvi i islamskoj zajednici opterećen je stavovima o njima kao uzročnicima građanskih ratova devedesetih godina dvadesetog veka na prostoru bivše SFRJ.”

PRAVA PRIPADNIKA MANJINSKIH NACIONALNIH ZAJEDNICA

Srbija kao višenacionalna država ima obavezu da svoj Ustav i zakonodavstvo uskladi sa relevantnim demografskim prilikama i obezbedi punu primenu antidiskriminacionog zakonodavstva, pre svega Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i Zakona o nacionalnim savetima nacionalnih manjina. Neophodno je i puno poštovanje pojedinačnih građanskih prava definisanih sistemskim zakonima kao što su Zakon o socijalnoj zaštiti, Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja koji definiše pravo na obrazovanje na maternjem jeziku, Zakon o radu i Zakon o zdravstvenom osiguranju.

Najbrojnija manjinska nacionalna zajednica čiji pripadnici/ce učestvuju u kulturnom, naučnom, ekonomskom i političkom životu Srbije jesu Mađari. Sličan društveni položaj imaju Bošnjaci, ali i  Crnogorci, Bugari, Slovaci i Rumuni, čije interese zastupaju političke partije i nacionalni saveti čiji se maternji jezici izučavaju na univerzitetima i čija se kultura i versko nasleđe podržava od strane Republike Srbije i država matica.

Sistemskim zakonima u najvećoj meri definišu se prava pripadnika romske nacionalne zajednice s obzirom na uslove u kojima žive, na to da veliki broj građanki i građana romske nacionalne zajednice nema lične dokumente zbog čega nisu u mogućnosti da ostvare osnovna prava,  da je najveći broj dece i mladih van obrazovnog sistema (npr. prema podacima iz 2011. na univerzitetima i visokim strukovnim školama u Srbiji upisano je 0,5% studenata romske nacionalnosti od ukupnog broja studenata, a romski narod čini 2% stanovništva Srbije). Prilikom zapošljavanja, s obzirom na obrazovnu strukturu i predrasude zasnovanoj na boji kože, nacionalnoj pripadnosti i jeziku, Romkinje i Romi rade najmanje plaćene i fizičke poslove u neadekvatnim higijenskim uslovima, što sve zajedno utiče na zdravstveno stanje i dužinu životnog veka. Romkinje su višestruko diskriminisane i izložene različitim oblicima nasilja i eksploatacije, manje su zastupljene na evidenciji NSZ od muškaraca romske nacionalnosti. Zajednica se suočava sa visokom stopom nepismenosti, odsustva iz društvene sfere koja omogućava društvenu moć i uticaj na vlastiti društveni položaj i opšte društvene prilike. Veliki broj dece i odraslih radi i boravi na ulici i koristi usluge prihvatilišta i svratišta.

 

PRAVA MANJINSKIH VERSKIH ZAJEDNICA

Prema podacima dobijenim popisom stanovništva iz 2011. godine, većinski deo građana je pravoslavne veroispovesti. Od drugih hrišćanskih crkvi zastupljene su katolička i protestantska i evidentirano je 3.211 pripadnika/ca ostalih hrišćanskih crkava. Najbrojnija posle hrišćanskih jeste islamska verska zajednica, dok ostale verske zajednice (judaistička, istočnjačke religije, agnostici i ostali) čine manje od 5.000 vernika/ca, pri čemu jevrejskoj verskoj zajednici sa evidentiranih 578 pripadnika preti gašenje. Izražena je i diskriminacija prema pripadnicima islamske veroispovesti bilo da se radi o muslimanima, Bošnjacima ili pripadnicima drugih naroda koji su se opredelili za islam. Slično je i sa diskriminacijom prema pripadnicima katoličke veroispovesti, dok su građani drugih verskih opredeljenja nedovoljno vidljivi u javnom i političkom životu. Odnos Srpske pravoslavne crke i dela njenih vernika prema katoličkoj crkvi i islamskoj zajednici opterećen je stavovima o njima kao uzročnicima građanskih ratova devedesetih godina dvadesetog veka na prostoru bivše SFRJ.

 

PRAVA IZBEGLIH I RASELJENIH LICA

Prema zvaničnim podacima u Srbiji trenutno živi 80.000 građana sa statusom izbeglih ili raseljenih lica. Shodno vremenu završetka prethodnih ratova Srbija je na listi UNHCR među pet država u svetu sa dugoročnom izbegličkom krizom. Ovaj status omogućava kontinuiranu podršku međunarodne zajednice, što uz postojeći zakonski okvir pruža uslove za delovanje i efikasno rešavanje pitanja statusa izbeglih i raseljenih. Bilateralni sporazumi su se u međunarodnoj praksi pokazali efikasnijim i zato to može da posluži kao vodeći princip u spoljnopolitičkim aktivnostima države. Efikasniji proces integracije izbeglih i raseljenih koji su smešteni u kolektivnim centrima, a koji su se opredelili za ostanak kroz konkretan budžetski okvir i jasno vremenski definisane mere države tek vremenom može da se adekvatnije uredi obzirom da to pitanje  i nova rešesnja nisu prioritetna  od strane institucija.

 

Piše: Lazar Srdanović
Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu

 

 

International conference: “The Global Human Rights Forums”