Piše: Luka Mutić
Plastika, esencijalni deo ekonomije i modernog života bez koje bi bilo nemoguće zamisliti funkcionisanje savremenog društva, može imati ozbiljan uticaj na naše zdravlje i životnu sredinu.
Kao građanima, običnim ljudima, potpuno nam je jasno na koji način nam plastika pojednostavljuje živote, zbog funkcionalnosti, ali i cene jer je jeftinija od alternativnih materijala. Međutim, kada razmišljamo dalje od naših svakodnevnih aktivnosti, razmišljamo dugoročnije i informisanije, shvatiće da ukoliko se plastika nakon upotrebe ne odlaže ili ne reciklira pravilno, što je u gotovo svim državama slučaj, ona se može dugotrajno zadržati u prirodi, a zatim razgraditi na sitnije delove koji predstavljaju dovoljan razlog za brigu – mikroplastiku.
Mikroplastika su sitni delovi plastičnog materijala, uglavnom manji od 5nm, koji se ne mogu do kraja razložiti. U prirodu može dospeti direktno (sastavni je deo pasta za zube, kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje itd.) ili raspadanjem krupnijih komada plastike delovanjem UV zračenja, slane vode, talasa i drugih abiotičkih faktora. Smatra se da je takvo raspadanje plastike najveći izvor mikroplastike u morskim sredinama. Glavni sastojak mikroplastike u morima su plastični polimeri – polietilen (oko 50%) i polipropilen.
Praktično, to znači da jedna plastična kesa, kada više nije u upotrebi, bilo da je odbačena u prirodu ili se nalazi na smetlištu, u prisustvu UV zraka, kiseonika, toplote, morskih talasa ili vetra, prvo počinje da se cepa u delove koji postaju sve sitniji, a onda u jednom trenutku oni postaju privlačna hrana bakterijama koje se nalaze svuda oko nas i koje počinju njima da se hrane. Potom, lančanim tokom ishrane, ista mikroplastična vlakna dospevaju u čovečiji organizam.
Prema istraživanjima Svetske zdravstvene organizacije, mikroplastika je nađena u velikom broju morskih i kopnenih životinja, u vodi iz česme, flaširanoj vodi, ali i ljudskom fecesu. Istraživanja sprovedena na životinjama su pokazala da mikroplastična vlakna putem krvotoka i limfotoka mogu dospeti do raznih vitalnih organa, čime se direktno ometa njihovo normalno funkcionisanje u zavisnosti od prisutne količine.
Na tržištu su nedavno bile aktuelne oksoplastične mase, koje su promovisane kao biorazgradive. Zapravo, radi se o konvencionalnoj plastici: polietilenska (PE), polipropilenska (PP) ili polietilen-teraftalna (PET) plastika, koja sadrži aditive koji ubrzavaju oksidacione procese. Pod uticajem UV zraka i kiseonika razgrađuje se na sitne delove – mikroplastiku. To je golom oku nevidljiv oblik, koji, međutim, stvara nove ekološke probleme. Mikroplastika je takođe plastika, dakle nema biorazgradivosti o kojoj pričaju proizvođači.
Kao bolje rešenje predložene su tzv ,,kompostabilne kese’’, zamišljene s ciljem da se stvori mogućnost razgradnje na produkte navodno bezopasne po prirodu. Međutim, kompostabilne kese nemaju karakteristiku samostalne razgradnje u prirodi, a još manje biorazgradnje. Takve kese bi bilo moguće razgrađivati jedino u postrojenjima za kompostiranje (što nije dovoljno praktično rešenje), dok se u svakom drugom slučaju ne razlikuju mnogo od običnih plastičnih kesa, osim što su skuplje. Ukoliko čak zanemarimo faktor nepraktičnosti i ekonomske neisplativosti, prilikom razgradnje kompostabilne plastike, pored humusa koji nije štetan, neki od produkata su i metan i ugljen-dioksid koji doprinose pojačanju efekta staklene bašte i na taj način takođe štete prirodi.
Činjenica da je bioplastika dobijena iz biljaka ne znači da je samim tim i biorazgradiva, ona je isto plastika i podjednako, nakon neodgovornog odlaganja, svojim usitnjavanjem onečišćava prirodu oko sebe. Usitnjavanje plastike nije isto što i njena razgradnja!
Korisno bi bilo napomenuti da pored mikroplastike veliki problem predstavljaju i aditivi – plastifikatori, koji se dodaju prilikom procesa proizvodnje kako bi plastiku učinili mekšom, fleksibilnijom i trajnijom ne menjajući hemijsku strukturu polimera, zbog čega se vrlo lako otpuštaju u životnu sredinu.
Primer plastifikatora su ftalati, esteri ftalatne kiseline i alifatskih alkohola, koji se koriste u proizvodnji polimera polivinil hlorida (poznatijeg kao – ,,PVC’’). Bez njihovog dodatka taj polimer bi bio težak, krhak i neprimenjiv. PVC je za životnu sredinu posebno štetan oblik plastike jer u svom sastavu sadrži više od 90% svih aditiva. U moru tone zbog veće gustine od morske vode, zbog čega se većina njegovih čestica može naći na plažama i u sedimentu.
U rekama, morima i okeanima danas se mogu uočiti velike količine otpada, uglavnom sačinjenog od raznih vrsta plastike. Pored problema na mikro nivou koji su upravo pomenuti, takođe izrazite poteškoće za normalno funkcionisanje morskog sveta naravno predstavljaju i plastične mase u njihovom izvornom, makro obliku. Uginule životinje koje su slučajno progutale plastičnu kesu (od koje im se možda učinilo da je npr meduza), uopšte nisu retka pojava.
Dok se preduzetnički interesi proizvođača kompostabilnih i tradicionalnih plastičnih kesa sukoboljavaju, naučnici širom sveta strahuju od mogućnosti da će kroz samo 30 godina količina plastike u okeanima prevazići količinu živih organizama ukoliko nastavimo s dosadašnjom dinamikom njene proizvodnje i načinom odlaganja.
Odnedavno, većina trgovačkih lanaca uvela je naplatu plastičnih kesa, pa sada košta 2 ili više dinara po komadu. Iako se radi o simboličnoj ceni, koja neće drastično uticati na smanjenje upotrebe takvih kesa, svejedno je značajan korak u osvešćivanju problematike plastične ambalaže u životnoj sredini u Srbiji.
