Piše: Teodora Rajić
Društveni pogledi na modnu industriju kroz istoriju bili su različiti – od stavova da ljudima, a posebno ženama, nameće nedostižne estetske standarde, pa do toga da ima istaknutu ulogu u promovisanju revolucionarnih ideja u polju ljudskih prava. Istina je negde između. Poznato je da su odevne kombinacije zaista služile u određenim istorijskim trenucima kao alatke za radikalno revidiranje stavova o društvenim promenama. Ne tako davne 1919. godine, Luisa Capetillo je postala prva žena u istoriji koja je obukla pantalone u javnosti, što je rezultiralo njenim hapšenjem, a ovaj odevni predmet je postao simbol za jednakost i borbu za ženska prava.
Ljudi sve više izražavaju lična mišljenja i kreativnost kroz modni stil, a dok su dizajnerski odevni predmeti postali sinonim za luksuz i isticanje višeg društvenog staleža. veća potražnja za jeftinijim i pristupačnijim modnim dodacima u ostalim društvenim slojevma dovela je do toga da je modna industrija postala jedna od vodećih industrija na planeti.
Medjutim, u paketu sa razvojem svake industrije idu ekološki problem, a manje je poznato da je modna industrija, posle naftne, najveći zagađivač prirodne okoline, a da se svake godine tone neiskorišćene odeće spaljuje. Posledica spaljivanja je ispuštanje toksičnog dima u atmosferu. U procesu proizvodnje, najviše se zagadjuju reke u koje se ispuštaju otrovne hemikalije koje služe za farbanje odeće. U dokumentarnom filmu River Blue, dizajnerka Orsola de Castro kaže „U Kini postoji izreka da prema boji reka možete pogoditi koja boja će biti popularna te sezone”.
Fashion Revolution je neprofitni globalni pokret koji se zalaže za veću transparentnost i humanije uslove rada u modnoj industriji. Svoju kampanju su započeli na društvenim mrežama, kada su heštegovima #whomademyclothes („ko je napravio moju odeću?”) i #imadeyourclothes („ja sam napravio/la vašu odeću.”), skrenuli pažnju javnosti na radnike koji rade u proizvodnji odevnih predmeta često u izrazito nehumanim uslovima, bez adekvatnih novčanih naknada. Targetirali su popularne modne kuće, poput Zare i H&M, što je za cilj imalo podizanje svesti o samom procesu snabdevanja i proizvodnje odevnih predmeta. Pokret je nastao 2013. godine, kao reakcija na nesreću koja se dogodila u Bangladešu, kada se osmospratovna građevina Rana Plaza, u kojoj su radili zaposleni koji su proizvodili odeću za poznate brendove poput Manga i Benetona, urušila, usmrtivši 1134 osobe. Neposredno pre urušavanja, zaposleni su upozorili nadređene na pukotine koje su se pojavile na zidu fabrike, ali su oni insistirali na tome da se zaposleni vrate na radna mesta, te da je njihova sigurnost zagarantovana.
Ova nesreća je pokrenula lavinu reakcija koje su podsećale na nehumane uslove u kojima rade mahom devojčice i žene iz nerazvijenih zemalja, uz minimalnu naknadu, ali i o uticaju modne industrije na prirodnu okolinu. Ovaj pokret se zalaže za radikalnu transformaciju celokupnog procesa proizvodnje, od uzgoja materijala koji se koriste za proizvodnju odevnih predmeta pa do samog finalnog proizvoda. Teže da ujedine proizvođače, dizajnere i potrošače u cilju stvaranja humanih radnih uslova, sigurnih proizvoda i zaštite životne okoline.
U manifestu pokreta naglašeno je da moda treba da oslobađa, a ne porobljava, eksploatiše ili diskriminiše i da je neophodno obezbediti jednaka prava svim radnicima, poštenu zaradu i transparentnost procesa proizvodnje. Od svog osnivanja pa do danas pokrenuli su mnogobrojne akcije za promovisanje ekološki osvešćene mode, posebno naglašavajući individualni uticaj pojedinaca i njihov doprinos stvaranju valjane industrije. Smatraju da je izuzetno važno da svaka osoba bude svesna da kupovinom utiče na celokupnu planetu, ne samo na sopstveni ormar. Zbog toga promovišu kupovinu polovne odeće ali i podstiču kreativnost pojedinaca osnažujući ih da odevne predmete koje ne nose prekroje, zamene ili doniraju i time spreče njihovo odlaganje. Prema istrazivanjima Greenpeace organizacije, korišćenje jednog odevnog predmeta duže od dve godine smanjuje njegovu emisiju ugljenika za 24%, što znaci da dužim nošenjem istih komada odeće pomažemo očuvanju reka, sirovina i smanjujemo štetni uticaj modne industrije.
U Manifestu Fashion Revolution pokreta ističe se da kompanije treba da posluju transparentno, te da bi svako trebalo da ima mogućnost da otkrije ko i u kojim uslovima radi u proizvodnji odeće. Iako je transparentnost samo jedan od koraka kojim se postiže suzbijanje eksploatacije u modnoj industriji, postavljanje pitanja „ko je napravio moju odeću?” na društvenim mrežama je u velikoj meri uticalo na svest potrošača i njihov odnos prema brendovima. Pritisak javnosti je imao globalan odjek, pa je 2018. godine preko 3000 brendova, uključujući Zaru, Pull&Bear i Massimo Dutti, objavilo informacije o svojim dostavljačima, zajedno sa fotografijama radnika u fabričkim postrojenjima.
Za samo 6 godina postojanja, Fashion Revolution pokret je uspeo da izmeni percepciju javnosti, što je rezultiralo strahom poznatih brendova da će nemogućnost da odgovore na pitanje „ko je napravio moju odeću?” dovesti do bojkota njihovih proizvoda od strane potrošača. Transparentnost sama po sebi nije dovoljna da izmeni principe poslovanja industrije, ali je neophodan prvi korak ka sistemskim promenama. Naposletku, svako od nas može reagovati i sa informacijama koje posedujemo zahtevati odgovornost modnih kuća za kršenje ljudskih prava, ali i uticati na poboljšanje uslova rada i stvaranja bezbednijih uslova poslovanja.
