Piše: Bojana Mijajlović
Svaka pojava koja je nova, bilo to nova vrsta muzike, nove grupe u kojima se ljudi udružuju, novi žanr filmova, neki događaj koji u ljudima budi negativne emocije, može služiti za izazivanje moralne panike. Čak ne mora ni biti nova pojava, može to biti nešto što postoji u našem društvu, ali se uvek nečemu konfrontira i shvata maltene kao antipod – kao što je sa jedne strane Srpska pravoslavna crkva, a sa druge sekta, kao što je ovde Srbija, a s druge strane Albanija, kao što je sa jedne strane heteronormativnost, a sa druge Parada ponosa.
Sam termin pominje Džok Jang 1971. godine razmatrajući zabrinutost koja se javila u britanskoj javnosti zbog podataka zvaničnih institucija o upotrebi droga. Međutim za samo sistemsko uvođenje termina zaslužan je Jangov kolega Stenli Koen koji je u svojoj knjizi „Narodni demoni i moralna panika” naglasio da panika ima funkciju kontrolnog mehanizma kulture kontrole. Međutim, fenomen moralne panike nije nastao u Koenovo vreme, već je to pojava koja postoji vekovima, u svim društvima koja mlađe naraštaje predstavljaju kao potencijalno nemoralne zato što odudaraju od opšte prihvaćenog načina života. Moralne panike predstavljaju simptomatične društvene činjenice jer su često „simptom tenzija i sukoba oko promena u kulturnoj i moralnoj regulaciji“ i upravo zato zaslužuju biti priznate kao ključni sociološki pojam. Moderna je ubrzala društveni razvoj, tako da se jaz i nerazumevanje između ljudi koje deli samo jedna generacija drastično uvećao. Pojava muzičkih pravaca koje su prihvatali novi naraštaji kao što su džez, rokenrol, pank, zatim društveni pokreti kao što je feminizam, porast broja samohranih domaćinstava, crnci razbojnici, nasilni filmovi, konstantan pad obrazovanja – to su ključne teme moralne panike modernih, a kasnije i postmodernih društava. Opšte je prihvaćeno da je ovo doba moralne panike. Novinski naslovi nas iz dana u dan upozoravaju na neku novu opasnost koja proizilazi iz oslabljenog morala, dok televizijski programi ponavljaju istu priču u senzacionalističkim dokumentarnim emisijama. Možemo slobodno zaključiti da se danas skoro došlo do toga da svaka pojava može izazvati paniku – kaže Tompson u knjizi „Moralna panika”.
Termin moralna panika podrazumeva pretpostavku da je pretnja upućena nečemu što se smatra svetim ili izuzetno važnim za društvo. Razlog što nešto nazivamo moralnom panikom proističe iz potrebe da se istakne da pretnja nije upućena nečemu profanom – poput ekonomskih prihoda ili obrazovnog standarda – već je to pretnja samom društvenom poretku, ili idealizovanoj („ideološkoj”) predstavi jednog njegovog dela. Na tu pretnju u njene uzročnike gleda se kao na zle „narodne demone” i oni bude snažna osećanja pravičnosti. Veća je verovatnoća da će se određeni događaji opažati kao velika pretnja i da će podstaći moralnu paniku ukoliko je društvo, ili neki njegov važan deo, u krizi ili prolazi kroz uznemirujuće promene koje dovode do stresa – objašnjava Tompson u pomenutoj knjizi.
Tomspon još kaže i da se za moralnu paniku može reći da ima četiri karakteristike. Prvo, javlja se u obliku kampanja koje traju neprekidno tokom nekog perioda, bilo kratkog ili dugog. Drugo, ona odgovara ljudima koji su uznemireni očiglednim problemima koji se dešavaju u društvu. Treće, ona pokazuje da su moralne smernice nejasne. Četvrto, da političari i/ili određeni deo ljudi koji treba da se promoviše i određeni deo medija prosto žude da povedu kampanju i preduzmu akcije za koje tvrde da će zaustaviti opasnost. Ali je važno da moralna kampanja, sasvim zanemaruje prave razloge društvenih problema.
U konstrukciji moralne panike, kao što pravilo nalaže, korišćene su velike reči: „čisto i prljavo” (ljudska prava i Sodoma/Gomora), „lojalnost i izdaja” (pa makar u pitanju bile klupske boje), sloboda (za tog i tog) i zatvor (za ove i one)… A tu su još koještarije tipa „teror huligana”, „nemoćna država”, „sistematsko rušenje državnih institucija”, „huligani će zaustaviti proces priključenja Evropskoj uniji”, „napadnute su vrednosti na kojima društvo počiva”… Otuda i nije čudo što „borba protiv nasilja i kriminala” postaje, kao što je i ranije bivalo, „apsolutni prioritet Vlade Srbije”, a onda, valjda, i policije, i sudstva, i medija. Sve dalje ide po pravilima konstrukcije moralne panike; dupla ekspozicija ponovljena više puta. Prvo, konstruiše se procedura koja uspostavlja pogrešnu vezu između cilja i sredstava – „Parada ponosa” postaje sredstvo protiv diskriminacije, a za ostvarivanje ljudskih prava LGBT građana. Potom, moralni aktivisti stvaraju strah od „pedera” i unose ga u osetljive i pogodne aktivističke grupe. U trećoj fazi svi imaju pokazne vežbe. U četvrtoj, mediji daju interpretativni okvir i faktički stvaraju „pseudodogađaje” i uvezuju ih u celinu – nije stvarno ono što se dogodilo, već ono što mi kažemo da se dogodilo – i proširuju ih na „slične” događaje. U petom koraku se prozivaju institucije kontrole. Institucije kontrole su aktivirane. Potom, da bi se institucije držale u vatri i da bi se po pravilima „spirale uvećanja” došlo do velike priče (profit je profit), mediji konstruišu pa najavljuju još jedan pseudodogađaj, i to onaj koji će se tek desiti. Prekid derbija u najavi, pojačava i širi aktivnost moralnih propovednika, moralni aktivisti se pripremaju, mediji daju interpretativni okvir pseudodogađaja u najavi, agensi društvene kontrole preduzimaju mere… A prekid derbija može zaista da postane „proročanstvo koje se samoostvaruje” (Merton). I šta dalje? Kako finalizovati „spiralu uvećanja” i moralnu paniku? Ko će se „oposliti” u kvartetu: ranjivi fenomen ili ranjiva grupa (LGBT građani, sport i sportisti ili bilo šta drugo), politika, kriminal, mediji? Znamo samo čemu se ko nada! A znamo i da analiza očekivanja i nada daje strukturu počinioca i odaje inicijatore i finansijere – kao to kaže Srećko Mihailović za Politiku.
Postavlja se pitanje, ko pravi moralnu paniku i kome to ide u korist? Moralnu paniku ne stvaraju novinari, jeste, oni pišu tekstove koji izazivaju moralnu paniku i zbog toga se može reći da su nemoralni, ali zapravo krivci nastanka moralnih panika su vodeće društvene institucije, kao što su vlada, parlament, crkva, vojska i druge. Razlog zašto oni to rade, odnosno zašto novinaraima dozvoljavaju da pišu o tome jeste da bi uspostavili stabilnost u društvu ili da bi okrenuli društvo protiv nekoga/ nečega ili da bi odvratili pažnju javnosti sa događaja koji su zapravo važni za društvo. Oni pokušavaju da stvore devijantnost, formulišući pravila čije kršenje biva proglašeno devijantnim ili pripisano pripadnicima posebnih društvenih grupa koje se proglašavaju autsajderskim ili čak otpadničkim. Nakon što su glavne društvene institucije odredile šta je devijantno, mediji su tu da plasiraju te informacije u javnost najpre selekcijom događaja o kojima će izveštavati, a zatim i uklapanjem tako odabranih događaja u dominantnu kulturnu mapu – piše Branimir Stojković u tekstu “Žigosanje verskih sekti, moralna panika i mediji”.
Moralna panika je uvek postojala i uvek će postojati, to je nešto sa čim ćemo se uvek susretati, nekad ćemo biti svesni da je neki članak napisan da izazove strah u nama, nekad nećemo biti svesni. Ne možemo prestati da čitamo novine, gledamo televiziju, sakrijemo se i ne verujemo ni u šta što je napisano, ali možemo da proverimo informacije. Bar sada u 21. veku gde je internet većini ljudi dostupan, gde postoje pretraživači, gomila sajtova, mnogo blogova, ali i otvorenih diskusija o raznim temama, možemo proveriti svaki pojam, svaki događaj. Ne treba da proveravamo svaki pojam i postanemo paranoični, ali možemo proveriti one tekstove koji nam izazivaju strah i saznamo nešto novo, jer strah izaziva samo ono što nam je nepoznato.
