Piše: Centar za marginu
Foto: Centar za marginu

Na ceremoniji zatvaranja međunarodnog filmskog festivala „Merlinka“, 8. decembra tim magazina Promaja dodelio je istoimenu nagradu za najbolji film koji dolazi iz zemlje u kojoj se sistemski krše ljudska prava. Nagrada je otišla u ruke Andreja Volkašina za film „Fikus“. 

U konkurenciji je bilo desetak filmova, od kojih neki dolaze iz zemalja u kojima je homoseksualnost još uvek kriminalizovana, ili čak kažnjavana smrtnom kaznom. Iz tog razloga, odluka uopšte nije bila laka, po rečima Nemanje Marinovića, urednika magazina: „Jako je teško doneti odluku kad su u konkurenciji zemlje poput Irana gde je sam čin snimanja filma velika hrabrost, kao i zemlje poput Gruzije, Tunisa, ali i pojedine balkanske zemlje gde situacija nije toliko loša kada su ljudska prava u pitanju, a opet su ista sistemski kršena svakoga dana. Izdvojila su se dva filma, iranski film „Parking“ i bosanski film „Fikus“ i bilo je baš teško odlučiti jer su oba filma bila kvalitetna i postojali su argumenti na obe strane. Na kraju je prevagnuo „Fikus“ jer smatramo da nije hrabro samo targetirati homofobiju prema LGBT zajednici od strane društva, već i autohomofobiju unutar same zajedice kojom aktivizam odbija da se bavi i jako je retko tema projekata i programa, a izuzetno je prisutna“, navodi Marinović.

Na dodeli nagrada Volkašin, kome ovo nije prva nagrada, izjavio je da je jako srećan što je dobio baš nagradu za umetničku hrabrost. Saopštenje tima magazina Promaja u kome se obrazlaže odluka prenosimo u celosti u narednim redovima:

„Hrabrost u filmu i aktivizmu ocrtava se kroz ukazivanje, predstavljanje i reagovanje na one društvene fenomene koji su ignorisani i neimenovani kako od šire zajednice, tako i od LGBT+ zajednice. Naime, suočavajući se sa sistemskom diskriminacijom i monstruoznim kršenjima ljudskih prava, LGBT+ zajednica kreira narativ borbe u političkom pokretu često izostavljajući unutrašnje oblike diskriminacije i mehanizme prepetuiranja diskriminatornih društvenih diskursa. ,,Fikus“ ne samo što pokreće temu autovanja u zemlji u kojoj postoji sistemska diskriminacija i kulturološki uspostavljena homofobija, već sa pozicije ranjive iskrenosti i samorefleksije suočava LGBT+ zajednicu sa jednim dubljim, ličnijim i perfidnijim oblikom diskriminacije – autohomofobijom. Mi smatramo da pokretanje govora o samopreziru i duboko uvreženim stavovima i uverenjima koji umanjuju priliku za blagostanje pojedincu zahteva priznanje i akcentaciju, kako bi i sam izazov autohomofobije u LGBT+ zajednici postao deo svakodnevnog narativa, i privukao bitnu političku pažnju.”