Piše: Ivana Dimitrijević

Zove me Evropa, zove me celi svet, a ja pravim preokret i tako u nedogled.
Kad uključim autotune, digne se prašina, svi zovu, traže me, a ti se praviš fina,
sad furam taj stil, pa napravite mesta, ispred kluba sada je paparaca dvesta.
Donosim odluke, da plivam sad kroz oblake i tako u nedogled…

Ovo su reči pesme koju smo verovatno svi verovatno čuli, ako ne i više (desetina) puta u proteklih nekoliko meseci. Od 29. decembra prošle godine do danas, ova pesma na jutjub kanalu Sezam produkcije pregledana je više od 12 miliona puta i dosegla do više od 20 hiljada komentara. Sam video, za mnoge komentatore, izaziva različite emocije – od zaprepašćenja, preko smeha do konačnog dopadanja. Međutim, ogromna popularnost ove pesme podrazumeva da moramo razmišljati o njoj i kao o društvenom fenomenu.

Opisujući stadijume emocija koje obuzimaju gledaoca dok sluša i gleda Autotune, komentatori nisu ni svesni da opisuju samu suštinu načina na koji deluje kič: on vrlo lako od zgranutosti pređe u dopadanje. Postoji mnogo definicija kiča, od kojih nijedna nije sveobuhvatna, tako da se on danas mahom izbegava u sociologiji kao nepogodan termin koji označava previše i zbog toga ne označava ništa. Ipak, radna definicija kiča ga označava kao neuspelu kopiju, imitaciju autentične umetnosti. Dovodi se u vezu sa masovnom kulturom, medijima, komercijalizacijom umetnosti i nižim klasama. Pojam kiča pomalo nosi i ideološko breme iz teorije u kojoj je nastao – marksizma. Ipak, sa marksistima se donekle slažu i neki moderniji pisci, poput Umberta Eka, koji tvrde da kič cilja na niže slojeve stanovništva kojima usled neadekvatnog obrazovanja ukus još uvek nije oformljen. Zbog toga, kič je pojednostavljen i banalan da bi svima bio lako razumljiv.

Pošto je kič ujedno i umetnost na rasprodaji, kao i u svakoj drugoj proizvodnji, ono što je bitno jeste da postoje dve strane koje učestvuju u konzumaciji: oni koji ga proizvode i oni koji ga konzumiraju. Želela bih da malo bliže razmotrim ove dve strane u ovoj kratkoj meditaciji nad velikim regionalnim hitom, jedinom elektronskom pesmom na svetu koja u videu ima svog bubnjara, klavijaturistu i gitaristu. Smatram da je razmišljanje o pesmi Autotune i kiču dobra i potencijalno plodna misaona vežba – budući da su svi ozbiljniji autori koji su pisali o kiču to činili pre nego što je internet stupio na scenu. Razmišljati o kiču u doba interneta i u kontekstu trenutnog stanja srpske kulture, ekonomije i politike nam možda može dati novu perspektivu u sagledavanju društva u kome živimo.

Počnimo sa izvođačem. Zoran Petrović Šumadinac rodom je iz Milanovca i na njegovom sajtu nema podataka o njegovom formalnom obrazovanju. Počeo je karijeru predstavljajući se kao hipnoterapeut, radioesteziolog i ezoteričar. Njegov prvi veći iskorak u muzičke vode bio je 2015. godine, kada je snimio duet sa Carom Mimi, takođe za Sezam produkciju.

Gostujući u emisiji ,,Dobro jutro Srbijo” na televiziji Happy u veselom društvu sa Miroljubom Petrovićem, poznatom po sada već kultnoj izreci “pod mač, bato”, Zoran Šumadinac je objasnio šta je želeo da postigne svojom najnovijom pesmom. On navodi: “Osim te parodije, poruka je jasna mladima. Donosim odluke da plivam kroz oblake – označava da mladi u Srbiji, a i generalno u Evropi, imaju veliki problem što nemaju adekvatnu pažnju. Niko ih ne usmerava pravim putem. Uglavnom su u medijima starlete, droge, opijati, alkohol i tako dalje.” Kao odgovor na pitanje kako on to usmerava mlade na pravi put, Zoran nije imao ništa adekvatnije od simpatičnog osmeha. Ono što je interesantno primetiti na ovom mestu jeste jedan paradoks. Iz Zoranove izjave vidi se kič koji se izdaje za parodiju. Razlika između kiča i parodije jeste u nameri: kič nema nameru da izvrdava ruglu autentičnu umetnost, već naprotiv, da je podražava. Međutim, i sama ova tvrdnja je kič, budući da Zoran samo imitira američki kemp (o inspiraciji njime govori kasnije u intervjuu), a kemp je vrsta umetničkog delovanja koja svesno koristi kič u svrhu parodije i borbe protiv istog. Osnovno oružje kempa jeste autentičnost i inovativnost, pa bi dobar primer pravog kempa bila pesma Jadranka Lošmipande.

Publika, sa druge strane, odgovara na sličan način kao i klavijaturista u Zoranovom videu. On je u pozadini, svira klavijature koje nisu spojene kablovima i – sa mukom zadržava osmeh. Ako se pregledaju komentari, ironija publike postaje još jasnija. Osim toga, oni koji prate Zorana Šumadinca na društvenim mrežama od početka njegove karijere znaju da su ironija i lažno divljenje suština ophođenja Zoranovih ,,fanova” prema njemu i njegovom delu. U tom pogledu, nekoliko komentatora postavlja zanimljivo pitanje: da li je u redu smejati se ovom čoveku? Ovo pitanje sasvim je na mestu, pošto nije sigurno da li je Zoran do kraja svestan ironije svojih ,,fanova”. Situacija bi bila drugačija da se radi o beskrupuloznom biznismenu – pevaču koga zanima samo profit, ali čini se da Zoran zaista iskreno uživa u svojoj ,,popularnosti”. Tu se postavlja pitanje kakvo je to društvo u kome se hiljade ljudi podsmeva jednom čoveku i zašto se na takvu vrstu popularnost, koja se može smatrati negativnom, gleda na pozitivan način?

Foto: Autotune, youtube printscreen

Iako smo utvrdili da je njegov pokušaj imitacije kempa isto tako kič, može se zaista reći da u pesmi Autotune zapravo postoji i inovativni doprinos. Kao što sam već napomenula, video je prepoznatljiv po bukvalno unplugged bendu koji nema nikakvu muzičku funkciju, a osim toga, Zoranova pojava i glas svakako da su neponovljivi aranžman elektronske muzike. Ovo nas vraća na definiciju kiča i čini da razumemo zašto su autori odlučili da izbace ovaj termin iz akademske upotrebe. Svi mi intuitivno znamo šta je kič, međutim, teško je razmišljati o njemu jer se radi o dubinski paradoksalnom i višeznačnom fenomenu koji je povezan sa mnogim domenima društvenog života.

Na kraju bih volela da se osvrnem na političku dimenziju i društvenu opasnost kiča. Da je Platon imao prava kad je rekao “Kakva muzika, takva država” i da estetika itekako ima veze sa politikom najbolje nam govore devedesete koje su nam donele infuziju kiča do tada neviđenu na ovim prostorima. Iako nisam pristalica normativnog shvatanja kiča kao nečeg nužno i suštinski lošeg (možemo ga pronaći i kod velikih umetnika, jednostavno ga je nemoguće izbeći), mislim da su u pravu autori koji kažu da on ipak nosi izvesnu opasnost sa sobom. Pod time oni misle da kič, ukoliko uspe da se indoktrinira kao dominantno merilo kvaliteta i srednjim klasama ili, u gorem slučaju, čak i među pripadnicima intelektualne elite, počinje da guši autentičnu umetnost, koja tada gubi društveni prostor za izražavanje. Dakle, kada i intelektualne elite počnu da pristaju na kič postoji mogućnost da se uđe u začarani krug, gde postaje gotovo nemoguće odbraniti prostor za autentično stvaralaštvo.

U čemu je tačno opasnost ovakve situacije? Iako kič može biti i politički, o čemu je pisao Kundera i protiv čega su masovno ustali šezdesetosmaši, on uglavnom nema kritičku dimenziju koju muzika, književnost i druge umetnosti vrlo često imaju u autentičnoj formi. Zapitajmo se zašto je u prošloj godini grad Beograd 30% ukupnih sredstava za kulturu dao projektima kao što su radionica za farbanje jaja, zaštita ljudskih prava u domenu ishrane i proslava 20 godina rada kreatorke Suzane Perić, koja je za tu priliku od grada dobila džeparac od 400.000 dinara. Istovremeno, projekti udruženja poput Srpskog književnog društva i PEN centra bili su odbijeni na istom konkursu. Čini se da se primat sve više daje kiču u umetnosti, a da se iza toga možda nalazi politički razlog – da se društvenoj kritici koja dolazi iz domena kulture suzi prostor delovanja.

Profesor Ratko Božović, sociolog kulture, u emisiji “Studio znanja” na temu kiča i šunda napominje da ovi fenomeni nemaju toliku moć da utiču na ukus ljudi koliko se to obično misli. Kič je po njemu pre posledica a ne uzrok, više upozorenje da nešto nije u redu sa obrazovanjem i estetskim promišljanjem stanovništva. Drugim rečima, uzroci za probleme u ovom domenu nisu na jutjubu već – u obrazovanju.

Ipak, konkretno u slučaju Srbije na čijem je tlu ponikao Autotune, u svemu tome postoji svetla tačka, a to je masovna ironija sa kojom se publika odnosi prema ovakvo agresivnom kiču. Iako je dobio popularnost, izgleda da se publika opire da ga iskreno prihvati. Ironija i način na koji publika prihvata ovu pesmu lepo se vidi u emisiji IDJ patrola, u kojoj Zoran o svojoj pesmi lično razgovara sa prolaznicima u Knez Mihajlovoj ulici. Njegovi sagovornici uglavnom su srednjoškolci, i svi oni dočekuju Zorana sa osmehom i rado pevaju njegovu pesmu, međutim, čini se da taj osmeh uglavnom ne dolazi iz iskrenog sviđanja.

Šta nam dakle govori pesma Autotune? Imamo državu koja sve manje favorizuje kritiku i sistematski ograničava prostor gde bi ona mogla biti iskazana. Domen kulture je na tržištu i popularnost određuje vrednost jer istovremeno određuje i profit, što je osnovno merilo na tržištu. Naličje takve situacije jeste sve pogodnija klima za razvoj kiča i šunda, koji sve više okupiraju medije i time sve jače deluju na veliki deo stanovništva. Kako je obrazovanje srozano isto tako sistematski lošim merama, to stanovništvo nema valjano oformljena estetska merila i postaje lak plen dopadljivog kiča, koji neutrališe ionako ograničeno kritičko delovanje pojedinaca, usmeravajući ga isključivo na samog sebe, na banalne vrednosti poput fizičkog izgleda, popularnosti i bogatstva. U tom smislu, Autotune sa svojih 12 miliona pregleda nije samo estetski, već i društveni fenomen,  crveno svetlo koje bi trebalo da alarmira sve one koje zanima sadašnjost i budućnost društva.
Ipak, ono što daje nadu jeste uporna ironija kojom se publika uspešno nosi sa nastalom situacijom. Ironija jeste poslednja linija odbrane, jer je ona ljudima ostaje kada više ne postoje drugi mehanizmi da se odbrane od kiča koji ih sasipa sa svih strana, ali je zato najefikasniji protivotrov za njega. Ostaje da se nadamo da ona vremenom i u uslovima sve agresivnijeg kiča neće prerasti u kulturu trolovanja, koje je sve popularnije na društvenim mrežama i koje u svojim ekstremnim oblicima predstavlja vrstu nemilosrdnog podsmevanja svima i svemu.