Rekli su mi da su piramide magične, da je Nil reka kroz koju teče istorija i da u hramovima Luksora i Asuana spavaju duhovi prošlih vremena. Rekli su mi da je Hurgada zabavna, da su u Dahabu divne plaže i da je Nasr City jako moderan. Dva meseca kasnije, kada sam se vratila iz magičnog Egipta, gde se potvdilo da je sve to bilo istina, čudim se svakim danom kako su svi zaboravili da mi napomenu da će mi Egipat postati dom, da ću se među ljudima različitih religija, porekla i stavova osetiti kao kod kuće i da će mi jedan zagađeni, siromašni Kairo i moj mali retro stan koji sam delila sa 7 devojaka u ulici Salah Salem biti lepši od najlepših odmarališta i hotela bilo gde u svetu. Dok sam još bila u Beogradu, izgubljena u moru papira koje treba potpisati, novca koji treba sakupiti, vize za koju treba podneti zahtev, intervjua i svih tehnikalnosti nisam ni stigla da imam očekivanja. Kada sam se ukrcala u avion, nisam stigla da očekujem zbog straha od letenja, a kada sam prvi put kročila u Kairo nisam se setila da očekujem od uzbuđenja. Ali je moje iskustvo u Egiptu prevazišlo sva očekivanja koje sam u pauzama stigla da imam.

Mnogi su mi govorili da ne idem u Kairo, da nije sigurno, da su ti ljudi drugačiji od nas i da se tamo nikada neću osetiti mirno i sigurno. Sedim u svojoj sobi dok ovo pišem, ušuškana u krevet i moram da priznam da nisam mirna kao što sam tamo bila. Za mesec i po dana, koliko je trajala moja praksa, promenio se način na koji gledam na život, izašla sam iz svoje zone komfora, pobedila svoje strahove i otvorila svoj um kao nikada do sada. Shvatila sam da ne postoji ništa lepše na ovom svetu nego dati, a ne očekivati ništa zauzvrat i deliti sa ljudima. Shvatila sam da ne postoji on, ona, ja, vi nego da je jednino bitno na ovom svetu biti zajednica i biti MI. Naučila sam da cenim različitost, da ne postoji univezalno i generalno i da ne postoji ništa bitnije od jednakosti, ljubavi i razumevanja. Naučih da edukacija, pravo žene da ide u školu, ljudska prava i ekološka svest nisu samo fraze i da na njima treba raditi svakog dana i svim snagama. Dok sam deci bez roditelja predavala engleski, gledala ih kako upijaju znanje kao sunđeri, kako se smeju i igraju kao da imaju sve, dok sam malog Islema učila godišnja doba, ja sam ta koja je naučila da ceni male stvari u životu i bude zahvalna na tome što u svom frižideru u Beogradu uvek ima svega što želi da jede. Ljudi koje sam upoznala, njihove životne priče i sve što sam sa njima prošla promenili su sve u meni. Od delića sebe koji su mi dali ti ljudi kroz svoje priče, osmehe, gestove, kulturološke osobenosti i ideologije ja sam sklopila ono što jesam sada dok ovo pišem. AIESEC mi je otvorio vrata u ovaj svet kakva nikada sama ne bih mogla da otvorim, volonterska praksa kojom sam se bavila u Egiptu pružila mi je nezaboravno iskustvo i donela u moj život ljude iz celog sveta koje ponosno i sigurno nazivam svojom drugom porodicom. Beskrajno sam zahvalna AIESEC-u na tome i beskrajno sam zahvalna Ani što je uvek bila tu.

Egipat je bio divan i on zaista jeste onako magičan kao što vam pričaju. Crveno more jeste prelepe plave boje, Kairo jeste ogroman i prepun ljudi, Hurgada jeste puna stranaca i ima odlične plaže, piramide vam zaista oduzmu dah i bace vas u rebus. Ali stara baka koja prodaje sir na sred hektične ulice, miris shishe koji se širi gradom, stari žuti taksi čiji vozač nikad ne zna kuda ide, kafići na sred mosta, zvuk kolskih sirena i stari deka čiju kočiju vuče magarac koji na semaforu uredno čeka pored najnovijeg BMW-a, skuter na kome se vozi petoro ljudi, male prodavnice voća, parfema i začina, zvuk ezana u podne – to je ono što daje magiju Egiptu. Ljudi su ti koji udišu život Kairu. Ljudi su ti koji su centar jedne organizije kakva je AIESEC i ljudi su ti koji su me naučili da cenim život. Hvala vam, ljudi.

 

Piše: Nina Pantić
Tekst je nastao u saradnji Centra za marginu i AIESEC Srbija