Od mlađeg uzrasta pa sve do danas primećujem kroz različite generacije ljudi iz svog okruženja i istorijske periode, da je otpor u mladom čoveku njegov prirodni naboj ka slobodnijem društvu, oblikovanju pravednijeg sistema i institucionalnoj demokratiji kao nešto što se iznova i iznova javlja u Srbiji. Nazivali to otporom, demonstracijama ili protestima uglavnom trenutni uslovi čine pobunu zarad specifičnih faktora.

Kada sam na početku pominjao razdoblja ljudi i prošlih vremena, neizostavno mi je da pomenem socijalističku Jugoslaviju i vreme njenog raspada. Studentski pokret u SFRJ imao je, osim pacifizma i libertarijanskih odrednica (poput zahteva za ljudskim slobodama u većini tada evropskih i svetskih metropola), i zahteve za „socijalizmom sa ljudskim licem“, zagovarala se neka kombinacija narodne demokratije i pravog socijalizma. U to vreme 1968. godine je zaista došlo do značajnih promena u privredi i u socijalnoj strukturi, a tek je trebalo da dođe do ključnih, sistemskih promena. Uvreženo shvatanje je bilo da se partijski rukovodioci bogate tako što otvaraju vrata kapitalizmu a sve na uštrb mladih generacija. Sećanje na događaje iz tog vremena i dalje je živo kroz rasprostranjenu i opšte poznatu sliku otpora koju su pružili studenti dogmatizmu i monolitizmu zvanične ideologije, ukazujući svojim protestom na nedostatke režima i kao to njihovo individualno obeležje za vreme Tita, u novom ruhu preslikaće se nekoliko decenija kasnije. Protest  studenata iz ’96. koji neki nazivaju lekcijom građanskog stila i stvaranjem nove generacije ljudi koji su spremni da menjaju državu, obišao je svet i postao simbol bunta protiv autoritarnog režima i vremena ratova i nacionalizma tokom devedesetih. Međutim, ono što je tu meni neka nova specifičnost u slučaju tih protesta može se reći da je na izvestan način imalo obeležje dosta nejedinstvenog i složenog pokreta, a koji je nosio svoje čelnike. Došlo je do očitog sazrevanja političke svesti, a jedan od elemenata političkog sazrevanja je taj da će građani  biti u prilici da tačno znaju šta traže i od koga traže kada se iole uspe u borbi i pobedi postojeća vladajuća struktura. Sve to iznedrilo je dobro poznate aktere svih dešavanja vremena do 5. oktobra 2000. kao i posle tog događaja. U traženju odgovora na pitanje zašto i danas nema jasnijeg opredeljenja ka promenama i adekvatnog sistemskog rešenja ili bolje rečenog – perspektive i vizije za mlade ljude u Srbiji to se da sagledati kroz iskazano masovno nezadovoljstvo građana i građanki u atmosferi posle predsedničkih izbora ove godine.

April u Beogradu 2017. kao početna stanica mesta radnje, ostavlja jak postizborni mamurluk koji još traje i ne vidi mu se kraj, činjenicom da su rezultati izbora i okolnosti pod kojim su protekli naljutili oponente omnipotentnog premijera i novoizabranog šefa države; duboko u zoni iritirajućeg načina naklonjenosti medija u kampanji i upitnog načela slobodnih izbora, naširoko je okupilo mlade i nezadovoljne ljude širom gradova u zemlji koji uz puno poštovanje zakona kao učesnici protestnih skupova protiv diktature postaju još intezivniji i istrajniji u svojim ciljevima. Novi talas i put koji je počeo da se iskazuje pored studenata, ogleda se i u tome što za učesnike ima i penzionere, sindikate, različita udruženja ali i u tome što spontano uspeva da okupi veliki broj građanstva a da nema organizatora ili lidera ovih dešavanja. Isto važi za famoznu apolitičnost protesta i da građanski aktivizam jedini predstavlja sveže ideje za promene. Možda još jedan od razloga leži i u dostupnosti informacija putem društvenih mreža, tačnije u vremenu kada je internet postao jedini slobodan kanal za objektivnu i realnu sliku dešavanja u društvu i državi. Te razlike gde su nekad bila stranačka obeležja protesta, unapred osmišljeni plan u organizaciji pa čak i pokazana međunarodna podrška, sada se bazira na unutrašnjoj energiji i kontinuitetu borbe protv medijske neslobode, izbornih neregularnosti, zatvorenosti državnih insitucija i kao krucijalno pitanje uvek, a to je da se ostvari razvijena demokratija. Smena političke elite, obezbeđivanje jednakog pristupa medijima svima i smena odgovornih urednika javnih servisa, departizacija i decentralizacija, promena prioriteta socijalne i ekonomske politike (svima dostupno obrazovanje i zdravstvo), zaštita prava i poboljšanje statusa svih radnika i životnog standarda stanovništva, sve su to dokazi i uverenja građana da nije moguće probleme rešavati u okviru institucija tako da su ljudi na ulicama Srbije svakako privukli sve veću pažnju i postavljanje novih dometa u svojim zahtevima. Tu se sada, naravno, postavlja pitanje i limita strpljivosti vlasti, i koliko dugo vlasti mogu tolerisati svakodnevne proteste na ulicama srpskih gradova. S druge strane, prosto je nemoguće da se mirno posmatraju svakodnevni protesti hiljada mladih ljudi širom Srbije i kako je sve to upravo mlade izvelo na ulice? Moglo bi se reći da je nužna smena generacija za ljude u politici i da je u ovom trenutku borba za to možda tek počela… Šta sve to znači za političku borbu u budućnosti, može da se otvori mnogo novih opsežnih tema, ali opšta poruka koja je sada poslata jeste princip da je svako smenjiv i vremenom će imati taj karakter još boljih rešenja u odlučivanju na javnim funkcijama i da se učini mnogo dalji napredak  društva od ovog u kome danas živimo.

 

Piše: Lazar Srdanović

Tekst je nastao u okviru “Škole medijske pismenosti” Centra za marginu