Piše: Miloš Đošić

Povodom Međunarodnog dana vidljivosti trans osoba, u Prajd info centru u Beogradu, 1. aprila je održana panel diskusija – Ograničenja transrodnosti, na kojoj se govorilo o socijalnim, ekonomskim i političkim problemima transrodnih osoba.

– „Žuta štampa stavlja trans osobe u negativni kontekst, priče su senzacionalističke, i to doprinosi lošem stavu društva. Umesto da mediji pomognu rešavanju problema, dodatno usporavaju i borbu za prava seks radnica. Usled loših i nefunkcionalnih zakona, zbog nasilja koje je u porastu, nameće se pitanje bezbednosti. Nema dobre namere da se nešto promeni. Žuta štampa, sa jedne strane, treba realnije da sagleda probleme, kako žive te osobe, sa kojim se problemima suočavaju, koji su problemi sa policijom. Politika prati volju crkve i nema sluha za naše probleme. Ako postoji dobra namera, nakon što čuju naše probleme, treba da dođe do reakcije nadležnih. Kada se godinama pojavljujete u medijima, iznosite probleme, organizujete tribine i razne akcije, a reakcije izostaju, znači da dobra namera ne postoji“, istakla je Kristina Ferari.

Organizacija Transgender Europe (TGEU), svake godine na dan sećanja žrtava transfobije, 20. novembra, objavljuje statistiku o stradalim transrodnim osobama. Prema godišnjim podacima, zaključno sa oktobrom prošle godine, ubijeno je 368 trans ljudi, od kojih se 68 odsto bavilo seks radom, dodala je Sonja Sajzor, moderatorka panela i aktivistkinja.

O izazovima sa kojima se suočavala živeći u romskoj zajednici, muslimanske veroispovesti, govorila je Dijana. Rođena je u inostranstvu, ali se porodica preselila na Kosovo kada je bila jako mala. Detinjstvo provodi na Kosovu, a nakon nesrećnih okolnosti koje su donela ratna dešavanja, počinje novi segment života u domu za nezbrinutu decu u Beogradu. Kako kaže, bilo joj je teško, ali su je sve nevolje ojačale i zahvaljujući njima je naučila da bude borac. Ona je istakla da je više puta bila diskriminisana, što od strane medicinskog osoblja, prilikom traženja posla, ali po nacionalnoj osnovi i u LGBT zajednici.

– „Na svakih mesec dana uzimala sam nalog, pošto primam ampule. Kada je moja doktorka otišla na trudničko bolovanje, morala sam da idem od jedne do druge doktorke, i da svaki put iz početka ispričam svoju priču. Više puta su me pitali, iako im je tu knjižica, jel prelazite iz muškog u žensko ili iz ženskog u muško? Jednom prilikom, doktorka me je pitala da li sam romske nacionalnosti. Rekla sam da jesam, nakon čega me je pitala, odakle Vama pare za sve to? Samo sam pokupila knjižicu i potražila novu doktorku“, rekla je Dijana.

Na svoju inicijativu, završila je osnovnu i srednju školu, a danas je apsolventkinja na jednom fakultetu Beogradskog Univerziteta. Pored svega što je prošla, veliku energiju ulaže u pružanje pomoći drugima. Dijana je aktivna na mnogim poljima podrške i pomoći deci bez roditeljskog staranja, radi na osamostaljivanju dece koja napištaju domove, već šest godina učestvuje u programima Crvenog krsta, na polju prevencije i prve pomoći, pruža podršku u učenju deci bez roditeljskog staranja, učestvuje u radu organizacije Zelena omladina Srbije i drugo.

Interseks osobe nevidljive u ovom društvu

Interseks je pojam koji se često pogrešno interpretira. Ovo je stanje sa kojim se osobe rađaju, a uzroci mogu biti različiti, među kojima su hromozomske abnormalnosti i hormonski poremećaji.

– „Ja sam jedna od mnogih osoba koje su najčešće rođene sa nedefinisanim genitalijama. Možemo biti rođeni sa duplim, ali ne sa svim setovima muških i ženskih genitalija. Svi smo dobili dijagnozu kao bebe. Postoji preko 40 dijagnoza, ali ne moramo imati sve te dijagnoze, postoji desetak najčešćih. Nažalost, većina nas je imalo neki zahvat u najranijem detinjstvu, gde su roditelji, zajedno sa lekarima, odlučili šta ćemo mi biti. Ta odluka ne znači da mi osećamo pripadnost tom rodu. Ja sam jedan od primera da se nisu baš potrudili, a nisu ni pogodili. Sa jedne strane, nisu sve interseks osobe u problemu sa dodeljenim rodnim identitetom. Jako retko se dešava da nije rađen nikakav zahvat u ranom detinjstvu, ja poznajem malo takvih ljudi“, objasnio je Kristijan, psihološki savetnik i aktivista.

On jako rano primećuje da nije komforan u dodeljenom rodu. Sa modifikovanim ženskim genitalijama, ne znajući šta se tačno desilo na operacionom stolu, u pubertetu shvata da njegovo osećanje pripadnosti rodu i njegov pol nisu u skladu i vrlo brzo kreće u proces usklađivanja.

Problem trans osoba u ostvarivanju svojih prava postoji u mnogim zemljama na koje gledamo kao uređene, a jedno takvo iskustvo podelio je Saša, pravnik i trans aktivista. Nakon 20 godina života u Rumuniji, i rumunskog porekla, on nailazi na problem oko izdavanja državljanstva. Zbog komplikovanih i dugotrajnih procedura, kao trans osoba, uskraćen je u ostvarivanju svojih prava, a biće mu još teže nakon promene srpskih dokumenata sa novim imenom i matičnim brojem.

– „Što se tiče promene dokumenata u Rumuniji, iako je u Evropskoj uniji od 2007. godine, položaj trans osoba, što se tiče promene dokumenata, je mnogo gori. Da bih dobio državljanstvo, morao bih da se sudim sa državom godinama, da plaćam advokata, idem na sudsku medicinu i svakakva degradirajuća postupanja. Nisam hteo da izlažem sebe, da se borim i sa Srbijom i još jednom državom. To je bilo previše za mene. Odlučio sam da zadržim srpsko državljanstvo i odustanem od rumunskog, iako mi pripada“, objašnjava Saša.

Kao jedan od najvažnijih motiva za angažovanje i ličnu borbu za prava trans osoba izdvaja inspirisanje mlađih generacija. „Svaki put plačem na skupovima sa zajednicom kada vidim neko dete od trinaest, četrnaest godina. Vidim da ima nekog napredka i emotivno proživljavam kada vidim da neko u najtežim godinama puberteta nije sam“, zaključuje Saša.