Piše: Uroš Kuzmanović

Tokom odrastanja, osetio sam kako se ponekad teško nosim sa promenama u životu, a činilo mi se da i ostali ljudi prilično teško izlaze na kraj sa adaptiranjem na određene novonastale životne situacije. Svakako mislim da to nije lak zadatak, to je odlika socijalne zrelosti i na pojedincu je da se sa tim razvojnim zadatkom što uspešnije izbori. Zanimalo me je i zašto se ljudi različitih uzrasta uglavnom ne razumeju u meri u kojoj bi trebalo, zašto često ne mogu da funkcionišu zajedno – zašto postoje sukobi generacija u porodici? Šta stoji iza toga i u kom se trenutku života to prosto desi? Vreme.

Vreme kao kategorija trajanja – sasvim merljiva, nekim satom ili štopericom i naizgled razumljiva sama po sebi, a sa druge strane vreme kao kontekst dešavanja – tako apstraktna i mistična, a sadržajna kategorija koju je posve teško objasniti i suštinski razumeti. Različite generacije su živele u različito vreme, ali su različite generacije živele i u drugačijim okolnostima. Psihološka, sociološka, antropološka perspektiva čoveka u svakom vremenu je izmenjena. Postoje mesta koja su zajednička ili mesta između kojih je moguće nedvosmisleno uspostaviti vezu u razvitku čoveka kroz vreme, ali ima i promena u čoveku koje se iz određenih razloga dogode, a koje se mogu tumačiti i objašnjavati iz svake od pomenutih perspektiva. Ljudi se bave različitim delatnostima. Brojni su razlozi za to zašto bi se neko bavio određenim zanimanjem – ono može biti isplativo, može zadovoljavati afinitete njegove ličnosti, može činiti srećnim njegovu porodicu, može biti potpuno nepromišljeno odabrano, međutim sigurno je da ne postoji univerzalni recept za odabir zanimanja jer jedna takva odluka u životu pojedinca zaista zavisi od sijaset faktora. Kada bismo ovu varijablu odabira zanimanja ukrstili sa varijablom vremena u kome se živi i u kome se taj izbor pravi dobili bismo adekvatne podatke za početak analize koja je predmet ovog teksta. U nekom periodu – ako bih periodom imenovao trajanje, merljivu dimenziju vremena – postoje zanimanja koja su tražena usled društvenih okolnosti – kontekstualna dimenzija vremena.

Neka zanimanja su više tražena na tržištu – „potrebnija“ su društvu, a neka su manje tražena. U poslednjih dvadeset godina došlo je do drastičnih promena kada je reč o potrebama društva, a i o potrebama pojedinca. Digitalizovanje sveta putem informacionih sistema i tehnologija zahtevalo je prilagođavanje svakodnevnog čoveka novim društvenim okolnostima. Napomenuo sam da mislim da se ljudi teško nose sa promenama. Tada čovek treba da izmeni svoju percepciju stvarnosti. Treba da se pomiri sa time da nešto što je „do juče važilo“ danas ne mora da važi uopšte. Čak više od samih promena, mislim da je drastičan čovekov doživljaj promena.

Odjednom, otvoren je bio prostor za neverovatan napredak informatike, tehnologije i jedne delatnosti koja je počela da se pojavljuje svuda u raznolikim oblicima, za koju je moglo da se „čuje na svakom ćošku“ – menadžmenta. Menadžment i ljudi koji se tim nečim bave – menadžeri. Negativne konotacije u vezi sa ovim pojmom su poprilično bile prisutne u mom okruženju i imao sam utisak da je to nešto što je mišljenje mase, da se stvara takva atmosfera u društvu. Ni sam nisam tačno znao šta menadžer radi, ali sam primetio da je vrlo rasprostranjena profesija. Paralelno sa ovom profesijom, a zahvaljujući nemerljivom usponu društvenih mreža u nepune dve decenije dvadeset prvog veka, zanimanje blogera/jutjubera/influensera postalo je sve češća pojava. Negativan prizvuk u vezi sa ovim zanimanjima mislim da je još prisutniji u društvu nego što je to sa zanimanjem menadžera, ali mislim da je pozadina tih predrasuda vrlo slična. Neki od komentara sa kojima sam se susretao kada se diskutuje na temu „novih“ zanimanja su bili – „oni ništa ne rade, a dobijaju pare“, „samo kod nas možeš preko noći da postaneš poznat“, „danas je najlakše da se nazoveš menadžerom i odmah postaneš bitan“, „oni mlate praznu slamu“, „oni se samo slikaju i snimaju“. Najparadoksalniji mi je bio komentar „lako je nesrećnom, a zatucanom narodu prodavati maglu“ jer se onda može polemisati o tome šta bi dovelo do usrećivanja i prosvećivanja „zatucanog“ naroda i da li bi možda prihvatanje svetskih trendova i tendencija, pošto su pomenuta zanimanja veoma zastupljena širom planete, zapravo bio prvi korak ka nekom boljitku. Ne kažem da bi do boljitka zasigurno došlo, samo ostavljam prostor da napomenem da možda baš adekvatno prilagođavanje pojavi novih zanimanja može biti okidač za kolosalne promene u društvu.

A, uvek se možemo pitati šta je starije, kokoška ili jaje. Menjati čoveka promenom društva ili menjati društvo promenom čoveka?

Nije mi namera da ističem dobre ili loše strane ovih zanimanja, niti da ih upoređujem sa zanimanjima koja postoje vekovima, cilj mi je da naznačim da ova zanimanja sada neminovno postoje i da ljudi koji odrastaju i žive u drugačijim okolnostima od svojih roditelja ili predaka odlučuju njima da se bave, da tako zarađuju i ne mislim da bi taj odabir zanimanja pojedinca smeo da bude tačka gotovo nužnog razdora na nivou porodice ili na nivou društva.

Nekoliko razloga bih izdvojio koji mogu objasniti sukobe između ljudi, a tiču se ovog problema. Najpre, mislim da je suštinski problem u neznanju osobe koja sudi ili kritikuje i da je ono početak i kraj svakog problema. Neupućenost osobu koja kritikuje, a koja je obično i kivna i duboko lično pogođena kada se govori o ovoj temi, uglavnom ograničava na donošenje zaključaka na osnovu samo svog iskustva. Zašto grubo, oštro komentarisati i osuđivati nešto – u ovom slučaju zanimanje kojim neko odabere da se bavi – o čemu ne znate mnogo, što niste doživeli, iskusili, sa čime niste u toku svog života imali dodira? Pored neznanja, mislim da je važan faktor koji utiče na ostrašćenost ljudi i strah – strah od novog, od promena, strah od prolaznosti, od starenja. Ljudima je lakše da razviju negativan stav prema nečemu što ih „ugrožava“, što ih izbacuje iz koloseka stvarnosti na koju su navikli, što ih lišava svakodnevice u kojoj su tako sigurni i stabilni. Promene unose nemir, a mehanizmi odbrane zakrivljuju opažanje te nove, opasne stvarnosti i prividno olakšavaju postojanje. Jer „tako nije bilo u moje vreme“. Ovaj argument razgovoru koji se vodi na ma koju temu daje jednu sasvim posebnu težinu – ukazuje na tesnu emocionalnu povezanost čoveka sa vremenom u kome je živeo, sa kontekstom društvenih prilika u kojima je odrastao, u kojima se zaljubljivao, u kojima se zapošljavao. Sve što je mimo proživljenog, iskušenog, naučenog ostaje izvan čoveka u domenu stranog, nepoznatog i nepoželjnog.