Piše: Milica Graonić

„Kultura koja toleriše i normalizuje nasilje, mediji koji izveštavaju senzacionalistički i skandalozno umesto da podučavaju – to je kontekst u Srbiji“, izjavila je Tanja Ignjatović iz Autonomnog ženskog centra za Deutsche Welle 25. novembra 2018. godine povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.

Kako su kultura i mediji u sinergiji? Na koji način senzacionalističko medijsko izveštavanje podstiče normalizaciju nasilja?

Sloboda medijskog izražavanja podrazumeva odgovorno izveštavanje koje se temelji na vrednostima kao što su istina, potpunost, blagovremenost i jasnoća, kao i na poštovanju etičkih principa. Mediji su važno sredstvo u konstruisanju, rekonstruisanju i dekonstruisanju mesta muškaraca i žena u modernom društvu. Rodno osetljivi i društveno odgovorni mediji mogu odigrati važnu ulogu u efikasnom eliminisanju rodne diskriminacije i rodno zasnovanih stereotipa u društvu. Kao sastavni deo demokratije, mediji imaju posebnu odgovornost u promociji poštovanja ljudskog dostojanstva, rodne ravnopravnosti i borbe protiv svih oblika diskriminacije. Društveno odgovorni mediji prikazuju pozitivne primere ravnopravnosti položaja, odgovornosti i interesa, poštovanja i doprinosa muškaraca i žena kako u javnoj, tako i u privatnoj sferi života. Na taj način doprinosi izgradnji demokratskog društva koje bez stereotipa i diskriminacije pruža mogućnost za samoostvarivanje bez izuzetka svih muškaraca i žena u oblastima javnog i privatnog života. Da li su ovi zahtevi UN previsoko postavljeni za medije u Srbiji?

Kako se većina građana našeg društva oslanja na medije kao izvor informacija o rodnoj ravnopravnosti, Nacionalna strategija za rodnu ravnopravnost za period od 2016. do 2020. godine prepoznaje neophodnim unaprediti i otkloniti seksizam i diskriminatorni govor u medijskom prostoru.

Međutim, medijske sadržaje još uvek karakterišu seksizam i mizoginija. Mediji iskazuju i podstiču patrijarhalne kulturne obrasce i stereotipizirane rodne uloge muškaraca i žena. Neretko se može uočiti da mediji implicitno afirmišu uverenje da nasilnici „imaju pravo“ kao muškarci da reaguju nasilno u slučaju sumnje u prevaru, odbijanja žene da se vrati „deci i porodici“, a u stvari u nasilnu zajednicu, kada je reč o ženskoj „neposlušnosti“, „dugačkom jeziku“. Zatim, mediji putem informativnog novinarstva predstavljaju nasilne slučajeve kao pojedinačne, izolovane i privatne probleme konkretne žrtve i konkretnog nasilnika. Nisu retki ni naslovi tekstova koji sugerišu stavove mizoginih sadržaja. Ovakvi izveštaji imaju jasnu težnju ka senzacionalizmu sa nepoštovanjem načela medijske etike kada su upitanju identiteti učesnika nasilja nad ženama, kao i oslanjanje na rodne stereotipe i okrivljavanje žrtava, a sve to daje negativnu sliku medijskog izveštavanja o nasilju nad ženama.

Kako je naše društvo pogođeno krizom izgubilo vrednosne kompase, uočava se i manjak etičnosti i novinarskog profesionalizma sa otvaranjem prostora za falsifikovanje činjenica i plasiranje neistina. Ta klima pogoduju bujanju medija tabloidnog tipa čiji se medijski stil naziva tabloidizacijom. Tabloidizacija je sinonim za senzacionalizam i pretežno ima negativnu konotaciju jer je povezana sa sadržajem lošeg kvaliteta i tehnikama neetičnog izveštavanja. Tabloidni pristup nasilju nad ženama izražava stavove da postoji opravdanje zašto su muškarci ljubomorni i da imaju pravo na nasilno ispoljavanje ljubomore, da imaju neke probleme u životu poput nezaposlenosti, siromaštva, poroka, a nisu retka ni objašnjenja da su žene žrtve nasilja same svojim ponašanjem izazvale to. Tabloidi su uveli i pojavu romantizacije nasilja nad ženama kako u medijima, tako i u javnom mnjenju, pa izveštavaju o „velikoj ljubavi“, „snažnim strastima“, „tragičnoj vezi“, „šekspirovskom zapletu“. na taj način se nameće uverenje da postoje argumenti kojima se nasilje opravdava, čime se legitimizuje kao društveno prihvatljiv obrazac ponašanja.

Sa druge strane, uobičajene fraze da su muškarci „jači pol“, a žene „slabiji, nežniji pol“, i „lepše polovine“, iako bez loših namera, upućuju na to kako se „prava“ žena oblači, izgleda, ponaša, koja je javna, liderska uloga „pravog“ muškarca. Na taj način se jača status quo podele društvene moći između muškaraca i žena i doprinosi afirmaciji stereotipnog shvatanja rodno zasnovanog nasilja kao nečega što muškarci zbog svoje prirode „prirodno“ čine nad ženama, a koje opet zbog svoje prirode treba to „prirodno“ da podnose. Tako se žrtve okrivljuju, krivica se relativizuje, ozbiljnost krivičnog dela umanjuje, dodatno stigmatizuju žrtve i na kraju nasilje opravdava.

Eliminacijom senzacionalizma i postizanjem senzibilisanosti u izveštavanju o nasilju nad ženama sprečila bi se dodatna viktimizacija i stigmatizacija žrtava nasilja.

Tekst je nastao u okviru Škole medijske pismenosti Centra za marginu